Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Kako je Herrera upalio Svjetlo

Legendarni Interov trener je među prvima shvatio moć organiziranih navijača

U početku bijaše Riječ, a Riječ je isto tako mogla biti i parola s nekog transparenta.

Slikovita usporedba nije slučajna, jer su od prvih dana organizirani sport i njegovo praćenje u društvu poprimili gotovo religijske konotacije; pogotovo nogomet. Čuveni talijanski pjesnik i redatelj Pier Paolo Pasolini davnih je dana rekao kako je navijačka podrška “posljednji sveti predstavnik našeg doba”, objašnjavajući to dodatno konceptom crkvi i svetišta koje su univerzalne, dok je navijački kult specifično lokalan, izričito unikatan i vezan uz pojedinačni stadion.

Još jedan vrlo poznati Talijan, đenoveski kantautor Fabrizio De André — poznat baš po svom protivljenju Crkvi kao instituciji nakon što je kao dijete bio žrtva nastranog svećenika — podršku nogometnim klubovima nazvao je “najljepšim oblikom laičke vjere”. On je sam bio vatreni navijač Genoe, posvećujući dio svog opusa upravo nogometnom klubu.

Nije ni toliko čudo da su prvi zapisi modernih civilizacija bili oni koji su sadržavali idolopokloničku crtu, bilo nekom vladaru ili božanskim figurama, o kojima su riječ širi razni nomadi ili u konkretnom slučaju apostoli. Tu negdje priče dobivaju jasnije konture, no što je s ovom religijom? Tko je pronio prvu riječ o tome da se negdje na ovom svijetu navijački pokret rađa i postaje sam po sebi religija, za mnoge poput De Andréa i jedini oblik vjere u koji zaista polažu svoj um, dušu i srce? “Bit’ ću s tobom i u nebo kad uđem” skandiraju Bad Blue Boysi na Dinamovim utakmicama, dok je podno udarnog Torcidinog transparenta jasno istaknut slogan “vaša vira, vaš spas”. Danas je taj religijski element kod podrške navijačima već uvaženi truizam, no Riječ o njemu je prvi put došla s dalekih mora.

“I bi svjetlost”, rekao je vjerojatno netko kada se upalila prva baklja na tribinama, “vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame”.

Po svemu sudeći, apostoli navijačke riječi bili su igrači. Općepoznata je priča po kojoj su za vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu davne 1950. europski igrači bili fascinirani vatrenom atmosferom koju su na tribinama generirale skupine grlatih navijača organizirane pod nadimkom torciderosi, što bi na portugalskom predstavljalo ljude sklone “glasnoj i samouvjerenoj podršci”. Kolaju mnoge priče i legende o tome kako se riječ prenijela iz Brazila, pošto je jedna verzija podrazumijevala da su u pitanju bili pojedinci — koji bi, u nedostatku prijenosa, omogućili ljudima da atmosferu dožive i upiju sami —  koji su doputovali u Brazil kako bi bili podrška igračima.

Uz rigidne, gotovo spartanske trenerske metode Herrera je bildao i momčadski kult, ponavljajući između ostalog i rečenicu “Une équipe, une familie”

Ipak,  najplauzibilnija je ona priča koju u dokumentarcu 1950 — godina Hajduka i Torcide autora Blaža Duplančića iznosi sam Vladimir Beara, koji je u Brazil putovao kao vratar jugoslavenske reprezentacije. “Vukas, Broketa i ja, mi smo pričali navijačima koji studiraju u Zagrebu o toj Torcidi”, prepričavao je Vladimir u dokumentarcu. “O tim čudima šta ta Torcida radi, koja je to mašina koja melje za svoju državu, za svoju reprezentaciju… To 200.000 ljudi stane na onaj stadion, to je nešto neviđeno”. Dakle, igrači su bili ti koji su prvu riječ o postojanju organiziranih navijačkih skupina donijeli iz Brazila, a sve što je uslijedilo na toj osnivačkoj ceremoniji splitske Torcide u listopadu 1950. postala je povijest.

Navijački pokret je tu službeno začet u ovom svom organiziranom obliku, iako je navijanja u nekom umjerenijem, spontanijem obliku bilo i ranije. No još jedan važan kotačić te religije koju danas vidimo od najvećih stadiona do najmanjih seoskih igrališta bio je ni manje ni više nego jedan od najpoznatijih trenera u nogometnoj povijesti, koji je i sam, barem načelno, stigao s dalekih mora i promijenio europski nogomet.

Helenio Herrera je bio inovator kojem se, ne baš za sve u potpunosti točno, pripisuju mnoge inovacije, poput motivacijskih govora, unaprijeđenja fizičke pripreme igrača, pa i izuma catenaccia, čuvenog rigidnog defenzivnog sustava koji će kroz povijest biti čvrsto vezan uz talijanski nogomet. Herrera je bio podosta narcisoidna, teška ličnost; dok je sigurno kako je on unaprijedio trenerski kult i usmjerio ga u oblik kakav ga poznajemo danas, catenaccio je zapravo prvi isteoretizirao Švicarac Karl Rappan, dok su ga razvijali i neki od Herrerinih prethodnika, poput Nerea Rocca.

Ono što je relativno nepoznato jest da je upravo Herrera dao i veliki obol razvijanju ultras pokreta u Italiji, koja uz Split slovi za mjesto rođenja organiziranih navijačkih skupina.

Oko Herrere je vezano mnogo misterija i intriga još otkako je došao na svijet u Buenos Airesu. Njegov pravi datum i godina rođenja ostaju misterij; neki kažu da je zapravo rođen 1910. godine ali da je njegov otac, inače doseljenik iz Španjolske koji je bio duboko involviran u anarhistički pokret, promijenio godinu u 1916. kako bi izbjegao kaznu zbog zakašnjele prijave djeteta u matični ured. Samo četiri godine kasnije cijela obitelj će se preko noći preseliti u Maroko, vjerojatno zbog toga što mu se otac i u Argentini zamjerio vlastima, a po preseljenju će Helenio kao dijete pokupiti difteriju i jedva preživjeti. Taj događaj će, zajedno s preživljavanjem avionske nesreće godinama kasnije, tik prije nego što će postati Barcelonin trener, obilježiti njegov karakter.

Iako mu igračka karijera nije bila pretjerano zapažena, Herrera je već u tim danima prikazivao određenu crtu misticizma, koji je s vremenom dobivao i elemente fanatizma. Nakon što je već sa 25 morao prekinuti igranje zbog teške ozljede koljena, Herrera je dobio svoj prvi posao u Puteauxu, a onda i kao pomoćni trener Gastonu Barreauu u Stade Françaisu. Upravo tu je doživio prve uspjehe zbog kojih su ga prozvali i Le Sorcier, odnosno Il Mago kako će ga kasnije zvati u Italiji. On je međutim prezirao taj nadimak, tvrdeći decidirano da on otklanja fokus s uspjeha. “Riječ čarobnjak nema nikakve veze s nogometom”, tvrdio je. “Riječi kao što su strast i snaga su prave nogometne riječi”.

Po tim riječima je i živio. Kada je 1949. otišao za Španjolsku i preuzeo Atlético Madrid nakon kratke epizode u Realu iz Valladolida, Herrera je upijao svaki element te strasti koja okružuje nogomet. U Madridu je primjerice znao da je s jedne strane ogroman Realov utjecaj ono što igrače čak i straši, pa je prvo krenuo raditi na samopouzdanju. Znao je i da među Španjolcima koji su netom izašli iz krvavog građanskog rata, nogometni klubovi imaju ogromnu ulogu u društvenom životu, a taj opći dašak mediteranskog mentaliteta, u kojem se i najbanalnije stvari moraju rješavati drekom i vikom, očitovao se i u podršci.

“Prije svake gostujuće utakmice Herrera bi izašao debelo ranije na teren sam”, prisjetio se Adrián Escudero, tada Atléticov igrač. “Tako bi osigurao da publika krene vrijeđati samo njega, pa bi do trenutka dok mi izađemo na teren već bili umorni od pogrda”. Tada bi ih Herrera okupio u krug i tjerao da ponavljaju slogane poput ”Kako ćemo pobijediti?” na koje bi odgovarali sa “Pobijedit ćemo zajedno!” Dvije titule prvaka nakon devet godina čekanja potvrđuju koliko je podignuo samopouzdanje.

Njegov perfekcionistički duh bio je građen na snazi volje, na vjeri da samo težak rad i ustrajanje na zajedničkom uspjehu može donijeti rezultat o kojem je ovisio. Svakog se jutra budio prije zore kako bi prakticirao jogu, paralelno mrmljajući samom sebi u bradu frazu “Ja sam jak, miran i ne bojim se ničeg. Predivan sam”. Egzekucija njegovih taktičkih zamisli uvelike je počivala na psihologiji, koju je često integrirao na svakakve načine, ma koliko god bili nepopularni.

Kada je 1960. prešao iz Barcelone u Inter čime je postao najplaćeniji trener u Italiji sa plaćom u današnjoj protuvrijednosti od 38.000 eura, Herrera je prvo otišao do supruga igrača i objasnio im važnost da njihovi muževi vode računa o svojoj prehrani. Uz rigidne, gotovo spartanske trenerske metode zbog kojih je engleski napadač Gerry Hitchens odlazak iz njegovog Intera opisao kao “napuštanje krvave vojske”, Herrera je bildao i momčadski kult, ponavljajući između ostalog i rečenicu “Une équipe, une familie” — jedna momčad, jedna obitelj.

Poslijeratno doba u Italiji je bilo podjednako turbulentno kao i u Španjolskoj, s nestabilnom političkom pozadinom koja je često ključala upravo na tribinama. Tako je već te znakovite 1950. godine zabilježen prekid utakmice između Salernitane i Genoe zbog utrčavanja navijača u teren, a u veljači 1952. su suca utakmice između Legnana i Bologne na milanskom kolodvoru dočekali i pretukli gnjevni Bolognini navijači.

Nemiri na utakmicama su bili sve češći predmet medijskog interesa, s naslovnicama koje su okupirale slike obračuna navijača i policije kao što je to bio slučaj nakon velikih nereda na utakmici Napolija i Bologne u studenom 1955. Nogomet je bila strast, a tih su poslijeratnih godina suci često bili podmićivani i to na štetu ‘malih’ klubova iz siromašnijih sredina; oni navijači koji bi onda pravdu uzimali u svoje ruke su to činili iz pobude koja odgovara filozofiji modernih ultrasa, u kojoj brane čast lokalne momčadi protiv nameta sile kvarnih tuđinaca.

Herrera je to sve primjećivao i notirao, baš kao što je to radio i u Madridu. U rodnoj Argentini su već prije Drugog svjetskog rata, slično kao i u Brazilu, postojale organizrane navijačke skupine koje su odskakale od ostatka publike poznate pod nazivom barras bravas. Njihov je zadatak bio podržavati svoje momčadi, ali i zastrašivati protivničke igrače i navijače.

Tako je 1927. notirano da na tribinama San Lorenza postoji grupa koja se naziva La barra de la Goma (“gumena banda”), nazvana po gumenim zračnicama na kotačima bicikla koje bi oni punili i koristili kao oružje u sukobu s drugim navijačima koji bi se usudili pojaviti. Iako su prve inkarnacije takvih barri postojale još početkom 1920-ih kriva je česta intepretacija da je Herrera slično kao Beara, Vukas i Broketa, bio iz prve ruke fasciniran njihovom pojavom dovoljno da bi pronio riječ po Europi. Na kraju krajeva, Herrera je Argentinu napustio kao dijete, a u nju se nikada nije vratio.

Stvar je u tome da je u tom turbulentnom vrtlogu Helenio vidio prednost u navijačima, pogotovo kada bi njegov Grande Inter kretao na gostovanja. U njemu je bila integrirana ta ideja zajedničke borbe i postizanja cilja kroz gotovo religiozni fanatizam, ali i one druge, destruktivne stavke koju strastvena publika nosi; njegov je otac bio anarhosindikalist i otpor svakom sistemu osim onom taktičkom je takoreć bio dio svakodnevnice u Herrerinoj obitelji. Baš kao što je razvijao psihološki pristup i nutricionizam, Herrera je u navijačkoj podršci vidio još jedan progresivni element koji može implementirati, a da donese dodatnu prednost njegovoj momčadi. Još je 1951. u Italiji oformljena grupa Torinovih pristalica Fedelissimi Granata, ali njihova priča je bila također tek u povojima.

Herrera je tako već 1960. stigao tadašnjem predsjedniku Angelu Morattiju s prijedlogom da dio financiranja preusmjeri u organiziranje navijačke grupe koja bi Inter pratila kod kuće ali i na gostovanjima, sve u svrhu glasne podrške koja bi dodatno motivirala momčad. Ovaj je spremno to odobrio i uskoro su nastali I Moschettieri (“Mušketiri”), koji su uz Inter Club Fossati postali prva organizirana navijačka grupa u Milanu, a i u Italiji. Uz to, navijači Intera su tako prvi počeli dobivati organizirana gostovanja koja im je tih prvih godina plaćao klub, mada je teško utvrditi jesu li na prvo organizirano gostovanje otišli upravo oni, ili Fedelissimi Granata koji su 1963. avionom otputovali na Torinovo važno gostovanje protiv Rome u Rimu.

Herrerin plan je u potpunosti uspio. Kada je u uzvratu polufinala Kupa prvaka 1965. na San Siro stigao Liverpool, i to s prednošću od 3:1 iz prve utakmice, Herrera je indirektno instruirao navijače da i oni naprave sve što je moguće kako bi Interu pomogli da nekako preokrenu tu prednost s Anfielda. Naravno, ovima nije trebalo dugo da se organiziraju u svakom smislu, pa su već večer uoči utakmice čitavu noć bučili i pjevali pod prozorima hotela u kojem su odsjeli Liverpoolovi igrači; praksa je to koja će godinama kasnije postati uobičajena diljem Europe i svijeta.

Sutradan ih je dočekalo čak 90.000 grla koji su s prvim izlaskom Engleza na teren kreirali paklenu atmosferu. “Ljubičaste stvari, kao dimne bombe, su doletjele do nas čim smo izašli iz tunela”, prisjetio se u svojoj autobiografiji legendarni trener Bill Shankly. “Bob Paisley je bio potpuno obojan od dima“. Liverpoolov napadač Ian St. John se pak sjeća kako “nisu mogli doći do lopte tog dana”.

Iako su Liverpoolovi navijači tvrdili kako je problem ležao i u sucu, raspali su se pred atmosferom na San Siru i Herrerin tvrdi, frustrirajući Inter je sa 3:0 prošao u finale, u kojem su protiv Benfice također slavili pred svojim navijačima za europski trijumf.

Iz redova Club Fossati je u siječnju 1969. nastala i jedna od prvih organiziranih ekstremističkih ultras skupina u Italiji, nazvana Boys S.A.N. Koincidiralo je to s tim radikalnim politikama 1960-ih, koje su iznjedrile i poznatu rivalsku skupinu Fossa dei Leoni, koja je godinu dana ranije zauzela južnu tribinu njihovog stadiona u podršci svom Milanu.

Uz Boys S.A.N., Inter je u kratkom periodu dobio niz drugih ultras podgrupa koje su se ujedinjavale u podršci, ali i u sukobima s drugim ultrasima diljem Italije koji su onda pratili primjer milanskih klubova. Herrerin Grande Inter je na krilima navijača koje je on organizirao tijekom 1960-ih osvojio čak tri naslova prvaka Serie A i dva naslova europskog prvaka; jednako kao što će ostati upamćen po svojoj prljavoj i rigidnoj igri, Herrerin Inter će tako biti poznat i kao prva baklja koja je zapalila bačvu baruta navijačkog pokreta u Italiji.

I bi svjetlost.

Na neki morbidan način Herrera je utjelovio esenciju navijačkog pokreta i dao im tu karakterizaciju vlastite podvojenosti. Njega nije bilo moguće promatrati kroz ravnodušnost; za jedne je on bio manijak i totalitarist koji je kroz svoje luđačke manire ubijao nogomet na sve moguće načine kako bi zadovoljio svoje potrebe i svoj kult. Za druge, on je genijalac i tip koji je u svom fanatizmu bio svjestan pravog značaja nogometa, onog u kojem ne pobjeđuje sreća već strast, znanje i umješnost.

“Izvolite mu suditi kako vam raspoloženje naloži”, pisao je 1966. o njemu veliki Gianni Brera. “Klaun ili genijalac, budala ili asket, odmetnik ili uzoran otac, sultan ili odan muž, samouvjereni kreten ili tihi uspješnik, delikvent ili kompetentan, megalomanijak ili fanatik. Herrera je sve to, ali i puno više.”

Tako se uostalom gleda i na navijački pokret kojeg je on pogurao, i na tu svjetlost koja gasi tamu. Navijači su prečesto i jedno i drugo, baš kao i Herrera; svjetlost u mraku koji predstavljaju utočište kao ono koje nudi obitelj i riginost vojske, odnosno sve ono što je Herrera tražio da njegovi igrači predstavljaju.

Isto tako, ultrasi mogu biti i najtoksičnija grupa budala, koji će za zadovoljavanje svojih niskih strasti i tribalizma pregaziti sve na svom putu kako bi izašli kao pobjednici, makar i u svojoj glavi. U tom kontrastu nas s druge strane oduševljavaju i sablažnjavaju; kako god ih vidjeli, a oba pogleda su legitimna, njihovo odsutstvo bi — baš kao i život nogometa bez Herrere — učinilo priču o nogometu puno siromašnijom i lišenom te strasti zbog koje ga fanatično volimo.