To je, naravno, uvelike utjecalo i na sam nogometni klub. Brescia je osnovana 1911. kao klub radnika tvornice Tempini, većinom Engleza koji su radne pauze provodili igrajući nogomet na igralištu Campo Fiera – kolijevci nogometa u gradu. Rekorder po broju uzastopnih sezona provedenih u Serie B, njih čak 59, Brescia nikada nije bila klub koji je ostavljao značajan trag među elitom.

Sve do te 2001. godine, kada je renesansa – barem u nogometnom smislu – stigla u grad industrije.

Pod legendarnim Carlom Mazzoneom, trenerom koji je preoteo rekord Nerea Rocca kao šefa struke s najviše vođenih utakmica u Serie A u povijesti, Brescia je te sezone stigla do sedmog mjesta ljestvice i finala Intertoto kupa, što je najuspješnija sezona u povijesti Rondinella. Upravo te godine, pod čovjekom koji je ostavio velik utjecaj na Roberta Baggija i Pepa Guardiolu – Mazzoneovog učenika godinu dana poslije – stasao je i najveći umjetnik grada kovane metalurgije nakon čuvenog renesansnog slikara Morretta Bovincina: Andrea Pirlo.

Razlog zbog kojeg se ljudi, baš kao i ja, vrlo često zaljube u nogomet je taj što kao sport zbog svoje prirode nosi mnogo mogućih puteva do uspjeha. Rijedak je sport u kojem možete do pobjede stići potpuno makijavelističkim pristupom, braneći se frenetično čitavu utakmicu da bi onda uništili snove suparniku golom iz prekida u samom smiraju susreta. Kako, uostalom, može biti lijepo nešto što može tako unakaziti samu estetiku sporta? Odgovor prečesto leži u onom jednom potezu koji će svu tamu omeđenu oko nogometa, pogotovo u današnje vrijeme, presjeći kao nož maslo. U ideji da među čak 22 ljudi na tolikoj površini jedan čovjek može ostaviti dojam u kojem se čini da mu je lopta tek produžena ruka; ili noga, kako želite.

Mazzone je znao dok mu je Pirla, dijete kluba, Inter vratio nazad na posudbu kako u svojim redovima uz Baggia ima igrača za kojeg bi Luka Kaliterna rekao da „sve vidi, a ništa ne gleda“; s dugom loptom koja je „duga koliko i korisna“. Iako ga je Mazzone prvotno postavio u dubinu veznog reda tek kako bi na prirodnoj poziciji iza dvaju napadača ostavio prostora za Baggija, dovoljan je bio jedan trenutak, jedan gol koji je definirao jednu čitavu nogometnu eru. Bio je to onaj Baggiov protiv Juventusa na Delle Alpiju u proljeće 2000., tri minute prije kraja utakmice, kada je Pirlo napravio ono što će do kraja duge karijere napraviti još nebrojeno puta.

Pisac Eduardo Galeano, u svom fantastičnom djelu po čijem je doslovnom prijevodu ova kolumna dobila i ime, opisao je točno takav nogometni trenutak.

„Lopta se smije, obasjana u zraku; ona ga traži, poznaje ga. Odmara se na vrhu njegove noge dok je on njeguje i tjera je da mu priča razgovorom licem u lice. Kraj njega se čini da momčad ima dvanaest igrača. Ma što dvanaest; petnaest! Dvadeset!“

A rijetko je kome lopta tako sjala u zraku kao kada ju je Pirlo tog sunčanog torinskog popodneva prvo primirio vrhom noge, a zatim sa svoje polovice poslao preciznom dijagonalom ravno do Baggija na rubu Juveova šesnaesterca. Ovaj je pak u trenutku zaobišao Edwina van der Sara i poentirao za konačnih 1:1, svojom varijantom neopisive nogometne lakoće.

Sve što tražim je par kvadrata unutar kojih ja mogu biti ja. Prostor u kojem mogu razvijati svoj zanat

Pirlo se nakon te sezone vratio u Milano, ali u crveno-crni dres gradskih rivala; nešto što je naknadnom pameću bivši Interov predsjednik Massimo Moratti okarakterizirao kao svoju „najveću životnu pogrešku“. Sam Andrea je tad možda, barem što se igračke karijere tiče, konačno napustio Bresciju, ali duh radničke stege njenih tvornica pratio ga je i dalje. Ne zbog činjenice da je njegov otac Luigi postao i vlasnik jedne od njih, već zbog onog koji je, materijaliziran u sklopu čuvene generacije Rossonera, možda i veće od one Arriga Sacchija, ponajviše utjecao na Pirlovu karijeru.

Carlo Ancelotti, čovjek koji je Pirla doveo u klub kao dio smjene generacija, brzo je, kao i Mazzone, shvatio da je Pirlov umjetnički nogomet zavrijedio posebnu pozornost. Nogomet je kolektivna igra, a balansirana momčad apsolutna nužnost. Carletto je to vrlo brzo primjetio, pa je Pirlo dobio i kreativnu slobodu lišenu rigidnih defenzivnih dužnosti, za koje je kao kontrabalans pikirao Gennara Gattusa; robusnog terronea iz najsiromašnije talijanske regije, Kalabrije. Možda je njegova pozadina – u kombinaciji sa sezonom provedenom u Rangersima tijekom formativnih godina, daleko od gracioznog talijanskog nogometa – ponajviše utjecala na njegov stil igre, ali kada ih je Ancelotti te 2002. godine upario, Milan je dobio partnerstvo koje je promijenilo nogometni svijet.

Zajedno su proveli gotovo 10 godina najplodonosnijeg dijela karijere tijekom kojih je Pirlo, baš kao u kakvom detektivskom filmu, bio onaj kojeg su se kriminalci bojali zbog svoje suptilnosti izvedbe; Gattuso je pak bio pas rata, određen da oslobodi partnera odrađujući prljavi posao. Sam je Gattuso po Pirlovom oproštaju pokušao iz nespretne slatkorječivosti ocrniti sebe, rekavši da je usporedba njega i Andree kao usporedba „Nutelle i govna“. Ako išta, u partnerstvu ta dva svijeta, dva stila i dva načina razmišljanja koje je iznjedrilo brojne, najveće naslove – uključujući one osvajača Lige prvaka i Svjetskog prvenstva – prava metafora bi bila savršeno uparivanje Nutelle i kruha.

Pirlo su Mazzone i Baggio, baš kao što su na svojstven način to Ancelotti i Gattuso.

Našlo se i onih koji su mu zamjerili kada je objavio da po porazu u finalu Lige prvaka s Juventusom 2015. postaje treći designated player u povijesti New York City FC-a. Sjedinjene Države i MLS mjesto su gdje zvijezde ‘idu umrijeti’, obasjani novcima za koje nitko nije siguran što točno donose osim pogonskog goriva marketinškoj ekspanziji; kao da, uostalom, čitav svijet danas ne funkcionira tako. Istina, možda kaos New Yorka nije mjesto gdje bi mnogi ubacili ličnost poput Pirla, ali u tome i leži kvaka njegove odluke da se, poput još jednog velikog kolege registe iz sjene, Xabija Alonsa, ne povlači ‘na vrhuncu’.

Umjetnik naprosto ne može gledati plod svog rada kao puki izvor zarade za život. Kada bi to sebi dopustio, onda bi ona bila produkt koncepta zarade, a ne njegove inicijalne ideje. Pirlo je za igranja u Milanu i Juventusu sigurno osigurao sebi i svojima više nego lagodan život, ali dok nogometaši odlaskom u penziju traže mir, kod njega je u pitanju bila sasvim suprotna stvar. Galeanovski ideal igrača se ocrtava u njegovim riječima.

„Sve što tražim je par kvadrata unutar kojih ja mogu biti ja. Prostor u kojem mogu razvijati svoj zanat; gdje mogu uzeti loptu, dodati je suigraču, a on će zabiti gol. Taj čin zove se asistencija, a to je moj medij putem kojeg raspirujem vlastitu sreću.“

Pirlu je sreća, kao i svakom čovjeku na ovom svijetu, najbitnija stvar u životu – a on ju je do samog kraja, uvjetovanog biologijom, tražio na travnjaku. U onom jedinom trenutku kada je osjetio da ga je ta sreća zaista napustila na najbrutalniji način – nakon finala u Istanbulu, onog koje „nikada u životu više nije mogao pogledati“ – Pirlo je priznao kako je bio na korak do preuranjenog kraja karijere. Srećom po nas svih, osjećaj da će jednog dana ponovno pronaći tad izgubljenu sreću bila je jača od boli. Uostalom, kada nogomet povežete uz tako uzvišen osjećaj, jasno je da svaki pedalj mjesta u kojem sreću redovito pronalazite poznajete u dušu. A onda su asistencije poput one Baggiju zapravo samo dio svakodnevnice.

Nogomet je igra u svjetlu i u sjeni, kako je Galeano davno rekao, a Pirlo je kao igrač najbolje to epitomizirao. Jedan po jedan, prvaci „umjetnosti iz sjene“, kako bi najbolje bilo opisati tu ulogu dubokih playmakera poput njega, Xabija Alonsa, Michaela Carricka i Xavija Hernandeza, polako prepuštaju svoju pozornicu svojim mlađim sljedbenicima.

Lopta na kraju krajeva nikada ne smije ostati bez posebne pažnje kojima je igrači poput Pirla obasipaju.