Na suncu i sjeni

Kako je propao Celtic

Očekivala se povijesna 10. titula zaredom, ali sve je otišlo kvragu

Tko visoko leti, nisko pada, kaže stara narodna. A kada letite na visini na kojoj je Celtic letio u proteklom desetljeću, onda je udarac o tlo stvarno bolan.

Za klub je ovo trebala biti povijesna sezona. Dinamika škotskog klupskog nogometa — ili, bolje rečeno, njen manjak — nije nešto što treba detaljno objašnjavati; zadnji trener koji je osvojio titulu škotskog prvaka, a da to nije bilo na klupi nekog od dvaju najvećih rivala, Rangersa ili Celtica, bio je jedan 44-godišnjak po imenu Alex Ferguson i to prije 36 godina. No, to razdoblje ‘udara’ na duopol glasgovskih velikana kroz 1980-e je bilo također razmjerno kratkotrajno — osim triju Aberdeenovih titula (1980., 1984. i 1985.), tu je i ona Dundee Uniteda iz 1983. — i knjiga je u međuvremenu opet spala na dva poznata slova. Sve dok Rangersovim bankrotom 2012. nije stigla na samo jedno, Celticovo.

U takvom odnosu snaga ciljevi i razina kompetivinosti postanu relativni. Rangersovim propadanjem u niže lige Celtic je ostao potpuno sam na vrhu, financijski i logistički toliko iznad svih da je teško bilo odrediti kako i gdje bi mogao dodatno podignuti tu već postojeću razinu. Dovoljno je bilo reći da su Kelti prvaci devet godina u nizu, a da su u posljednje četiri sezone redom osvojili sve tri domaće titule, prvenstvo i oba kupa. Općenito su uspjeli samilosno protivnicima prepustiti tek četiri uvelike utješna Liga kupa, i to posljednji put tamo 2016. Ali svejedno su imali još ciljeva za ostvariti.

Prvi je dostići mitoloških 10 titula u nizu, što je podvig koji ni Celtic, a ni Rangers nikad nisu ostvarili. I jedan i drugi klub stao je na devet. U oba slučaja je bila riječ o zbilja pamtljivih ekipama; Celtic je osvojio devet u nizu s onim sastavom koji je 1967. postao i europski prvak pod menadžerom Jockom Steinom, dok je Rangers ponovio to s Graemeom Sounessom i Walterom Smithom kao šefovima struke između 1989. i 1998. Drugi je Celticov cilj bio približavanje Rangersu na vječnoj listi škotskih prvaka, na kojoj stoji da Gers i dalje, s ukupno 54 osvojena naslova, imaju tri titule fore nad Bhoysima.

Zaslijepljeni prvo propašću rivala, a onda i glancanjem pokala koji su im dolazili na traci, u Celticu tek sad počinju shvaćati koliko je težak križ samotnog prvaka

Celtic je ove sezone imao mogućnost ući u povijest, čak i u tako specifičnom okruženju u kojem više nije dovoljno biti ‘samo’ pobjednik, ali umjesto slavljeničkog postolja i priča o besmrtnoj generaciji stigli su porazi, frustracije i pozivi na ostavke.

Neil Lennon, koji je lani i sam potpisao trostruku krunu kao Celticov menadžer, stao je jučer pred kamere nakon domaćeg poraza od šestoplasiranog St. Mirrena, prvog od tog suparnika još od 1990: “Rekao bih da je ovo najniža točka u ovih šest godina koliko sam proveo kao trener ovdje”, rekao je. “Možda im je pritisak osvajanja 10 titula u nizu bio prevelik. Možda su se samo umorili pobjeđivati, igrati u Škotskoj, živjeti u Škotskoj, ne znam. To morate pitati njih”, nadodao je vrlo direktno.

Dosta je ilustrativno da je toliki defetizam zavladao kod deveterostrukog uzastopnog prvaka. Istina, zaostatak za Rangersom na vrhu izgleda nenadoknadivo: čak 23 boda, premda Celtic ima dvije utakmice manje, što znači da su snovi o novoj tituli sada svedeni samo na najnategnutiju teoriju i iščekivanje nekakvog katastrofalnog potopa neporažene ekipe Stevena Gerrarda, koja je dobila čak 23 od svojih 26 utakmica, zabila 15 golova više, a primila ih 13 manje.

No, nije samo u prvenstvenoj ljestvici stvar. Za Celtic je svaki poraz u domaćem prvenstvu šokantan, ali ova situacija zorno pokazuje kako se brzo može duboko (pro)pasti sa šampionskog trona i kako se lako usmrde one slavljeničke majice ako ih se ne mijenja redovito.

Celtic je pomicao granice domaćih trijumfa, ali sa svakom novom titulom kod kuće kao da je istovremeno radio korak dalje od iskorištavanja tog monopola za iskorak u Europi. Posljednji put je grupnu fazu Lige prvaka prošao još 2013., a i onda ga je Juventus lako eliminirao s ukupnih 0:5. U posljednje tri sezone Celtic ne uspijeva ni ući u grupnu fazu natjecanja; redom je bio eliminiran od razmjerno neatraktivnih suparnika, poput CFR Cluja i Ferencvárosa. U Europskoj ligi je ove sezone zauzeo posljednje mjesto u grupi s Milanom, Lilleom i Spartom iz Praga, sa samo četiri boda u šest utakmica, u kojima je primio čak 19 golova.

Doduše, ni činjenica da su njihovi momci od Sparte ukupno primili osam golova, a od Milana sedam, nije toliko razjarila navijače kao ispadanje od Ross Countyja u Liga kupu. Dio navijača se okupio pred Parkheadom kako bi prosvjedovali ne samo protiv izrazito loših rezultata za njihove standarde, već i zbog općeg smjera u kojem klub ide. Prosvjedi su u jednom trenutku prerasli u nasilje i sukobe s policijom, ali u tom kaosu su prema klupskoj upravi i većinskim vlasnicima svejedno poslane poruke da kriza ide iznad trenutnih rezultatskih posrtaja.

Ironično, ali manjak ozbiljne konkurencije je Celtic doveo do manjka bilo kakvog dugoročnog planiranja ili evaluiranja svoje pozicije na širem polju.

Od kluba koji je itekako znao pronaći mladog igrača na kojem će onda uz razvoj izvući i profit — na pamet padaju imena poput Mousse Dembéléa, Victora Wanyame, Kierana Tierneyja i, naravno, Virgila van Dijka — stiglo se do dovođenja na posudbu, primjerice, 28-godišnjeg Shanea Duffyja iz Brightona ili 27-godišnjeg Diega Laxalta iz Milana. Prosjek godina u ekipi popeo se na 26.

Ono što navijače još više boli od loše i ustajale sportske politike je manjak svijesti značaja tradicije vrlo specifičnih odnosa Celticove momčadi i njene ogromne navijačke baze. Vlasnici, ponajviše često odsutni većinski vlasnik Dermot Desmond, stvaraju sve veći jaz između kluba i navijača, i to kroz nepromišljene i rubno bahate poteze.

Prvo su igrali na kartu osjećaja pripadnosti tako što su uzimali novce navijačima za sezonske ulaznice, znajući da situacija s pandemijom neće dopustiti da se tako skoro vrate na tribine, da bi im onda odbijali vratiti novac. Zauzeti su organiziranjem mondenog zimskog trening-kampa u Dubaiju kako bi se povezali s tamošnjim kapitalom, i to u trenutku kada prosječni Celticov navijač mora sjediti kod kuće uslijed novog lockdowna, s izrečenom mjerom zabrane napuštanja zemlje, osim u iznimnim slučajevima.

Desmond i društvo prvo su odbacivali kritike, tvrdeći da je taj nesuvisli i isforsirani put nešto što je “zaista esencijalno”, da bi onda ipak tvrdili kako je možda sve to naprosto bila još jedna velika pogreška. Ishod je očekivan; momčad se iz Dubaija vratila poharana zarazom, a u susret protiv Hiberniana sredinom mjeseca je ušla bez trenera Lennona, njegova pomoćnika Johna Kennedyja i čak 13-orice prvotimaca. Na kraju je mršavih 1:1 bio čak i dobar rezultat.

Navijačima je prekipjelo. Udruženje The Celtic Trust je poslalo priopćenje u kojem tvrdi kako su “velike šanse za promjenama u Upravi”, jer “Celtic zna da je pobuna u zraku”. Iako je izvršni direktor Peter Lamwell najavio kako nakon 17 godina napušta klub, ostatak direktorskog kadra ne namjerava zasad predati svoje pozicije.

Sav ovaj kaos u Celticu samo dokazuje koliko je bitno da je Rangers povratio svoj status, makar i njega sada čeka razvoj dugoročne priče kakva bi omogućila održavanje šampionskih ambicija. Old Firm rivalstvo je temelj škotskog nogometa i bez njega ispada da je ova Celticova dinastija postala tek kraljevstvo od pijeska koje jedan val može porušiti.

Zaslijepljeni prvo propašću rivala, a onda i glancanjem pokala koji su im dolazili na traci bez da su se morali osobito potruditi, u Celticu tek sad počinju shvaćati koliko je težak križ samotnog prvaka. I možda im zato ovaj posrtaj bude vrjedniji od barem pola u međuvremenu osvojenih titula.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.