Malo je jučer bilo mrkih lica na Poljudu, unatoč tmurnom danu. Naprosto je to tako u gradu koji svoje raspoloženje kolektivno kalibrira po nastupima svog nogometnog kluba; Hajduk je jučer uvjerljivo stigao do nove pobjede nad Osijekom, unatoč činjenici da je utakmica za ekipu imala praktički revijalni predznak. I odmah su ti teški i tmurni oblaci postali sasvim sporedna stvar. Ali nije da problema nema, ili barem da se ne stvaraju novi problemi za koje mislite da nisu tu. Poslije utakmice je Ivan Leko morao ponovno odgovarati na pitanja vezana uz Nikolu Kalinića, koji je jučerašnji trijumf u potpunosti odgledao s klupe.
Iskusni je napadač tako ostao na svojih tek 400-njak minuta, koliko je ukupno odigrao ove sezone. Ovog je proljeća tek jednom bio u početnoj selekciji, i to onda kad je desetkovani Hajduk gostovao na Rujevici i izgubio — bila je to utakmica koja je na neki način i pokazala da je kapetan Kale nespreman za tu ulogu; da je stari mornar uplovio u svoju rodnu luku, ali da su veliki pothvati i ambicije ipak nešto što će morati ostaviti iza sebe.
“Tu je kao i svi drugi”, odgovorio je spremno Leko, i to samo dan-dva nakon što je na još jedno pitanje o Kalinićevoj budućnosti trener, logično, prebacio lopticu samom Nikoli: “Na kraju sezone će svi sjesti i vidjeti gdje i kako za iduću”.
Prije godinu dana takvo je pitanje bilo blasfemično. Kalinić je spojio splitsko nebo sa zemljom kada je zabio za pobjedu u derbiju s Dinamom kojim je doveo Hajduk na samo četiri boda zaostatka uoči turbulentne završnice sezone. Bio je to scenarij iz snova za sve Hajdukove navijače, one koji su dočekali svog majstora pivača iz bijelog svijeta, spremnog da se odrekne velikih ugovora kako bi ono ulja što je bilo u svići ostavio za jedan veliki, najveći podvig kod kuće.
Prošla je sezona bila, po svemu sudeći, ta u kojoj je majstor pivač imao snage za svoj posljednji pravi solo nastup
Kale je zaista odradio veliko odricanje napustivši Serie A, bez obzira na to što je i u Veroni bio pao u drugi plan i što je postalo jasno da biologija neumitno radi svoje. I nije samo bila poanta u tome da se klasni napadač vraća svojoj kući, a ni u tome da se broji njegov učinak u Veroni; njegova rečenica s predstavljanja kako je “igrao protiv Juventusa, a mislio na Slaven Belupo”, tada Hajdukova idućeg suparnika, postala je simbol ambicije koju je Hajduk prigrlio.
Nazirao se tu, jasno, i taj motiv dalmatinskog sna, onog koji nije samo opjevan u pjesmi Vratit ću se opet Dalmacijo tebi Alena Nižetića, već i u nizu drugih. Oliver Dragojević je pjevao o pomorcu koji bi “sva blaga i sve dragulje dao za onaj dan” kad “nošen valima i vjetrom spazi voljeni grad”. Hari Rončević je prozivao one koji “prođu cili svit, a onda dođu opet tu u tvome krilu umrit”. I zanimljivo je kroz te motive primijetiti i nit tog sna, koji ima jasnu linearnost: povratak koji podrazumijeva dočekivanja slatkog kraja pod svojim suncem, ali ne prije nego što protagonist da onaj zadnji impuls sebe u formi iskupljenja za realnost koja nalaže da se treba otići s obala ako se želi nekakav lukrativni život.
Kalinić je, u nogometnom pogledu, tu svoju katarzu i ispunio.
Njegovo odricanje nije stalo samo na raskidu u Italiji, ono je prvo došlo i kroz ispunjeno obećanje o osvajanju trofeja s Hajdukom — doduše, ne onog kojeg su i on i svi oko kluba priželjkivali, ali svejedno. Sada je to odricanje, u simbiozi s biologijom, došlo do svoje posljednje etape.
Lani je pitanje mogu li Kalinić i Marko Livaja igrati zajedno djelovalo provokativno, s obzirom na to da, iako genijalni igrači, fizički dosta ograničavaju momčadske kapacitete i prohtjeve. Obojica imaju, s druge strane, baš to zaleđe povratnika u rodni grad, koji će opet pregrist jezik i ograničiti kritike i žuganja kad bi nekog sa strane krenuli udarati na podu, opravdano ili ne. Ali i mimo toga je Kalinić naumio dokazati baš i to kako ne očekuje da će mu golovi i situacije doći na pladnju, nego se stavljao u svaku utakmicu i vidno trudio demantirati skeptike.
Puno je, međutim, teže bježati biologiji nego suparničkim stoperima.
Kalinić ove sezone nije imao sreće ni s ozljedama, a one su bile puno više mehaničke prigode nego dobno uvjetovane — od slomljenog prsta u derbiju početkom sezone, pa do rasječenog lica u utakmici s Villarrealom. I u toj je ozljedi bilo određene simbolike, jer Kalinić je stradao nakon što je svojom ‘žrtvom’ izborio jedanaesterac za Hajduk. Lomili su ga, tukli, a on je pokušavao izdržati sve i vratiti se iznova dati ono što može. No, kad je stigla ova posljednja ozljeda mišića, u nastanku lišena nekakvog vanjskog faktora, realnost je polagano rekla svoje. Kalinić je ovog proljeća minutažu dobivao na kapaljku: 10 minuta, četiri minute, 17 minuta, 23, 20, šest, četiri… Brojke koje kao da same sugeriraju odbrojavanje do kraja.
Onaj jedini gol koji je postigao ove polusezone, u veljači za teško izborenu domaću pobjedu nad Goricom, poslužio je i kao pitanje i kao odgovor o njegovoj budućnosti. Kale je tada ušao nakon sat vremena igre, zamijenivši Ferra u trenucima kad je Hajduk opasno visio i jedva održavao i taj remi. I dok su zvižduci parali poljudsku školjku, a nervoza rasla, Yassine Benrahou vidio je Kalinića između dvojice suparničkih igrača i poslao mu jednu solidnu, ali opet nešto težu loptu u prostor. Kalinić ju je, međutim, rutinski primirio tako što je trzajem tijela i primanjem izbacio suparničkog igrača, a onda je probio Božidara Radoševića koji nije mogao ukrotiti njegov šut. Devetka je ušla u teškom trenutku i svojom individualnom kvalitetom povukla momčad do pobjede.
U toj ulozi Kalinić za Hajduk još donekle ima smisla, ali pitanje je ima li ga smisla dalje degradirati na trash time. Dolaskom Ivana Leke i ovom zasad dosta ograničenom tranzicijom na igru u višem tempu, koju će gotovo sigurno stremiti i dalje razvijati po svom viđenju, došla je i dodatna diskrepancija između Kalinićeva stanja i stila igre.
On je iskusni lisac koji u sebi ima taman toliko energije da unese nemir u suparničku obranu u onim (čestim) trenucima kad Hajduk mora probijati duboki i tvrdoglavi blok. On je i dalje taj koji može nanjušiti onu situaciju u suparničkom šesnaestercu kad će napasti prvu stativu i podmetnuti nogu za pobjedu. Na kraju krajeva, on je i taj čije je iskustvo izrazito važno za sve koji tek moraju proći put koji je on prošao; on je taj koji će im pričati o neverama i kuferima nevolja kojih ne nedostaje kod probijanja u elitnom nogometu. No, pitanje je i njegovih preferenci, a i volje za takvu ulogu.
Prošla je sezona bila, po svemu sudeći, ta u kojoj je majstor pivač imao snage za svoj posljednji pravi solo nastup. On je bio dovoljan za neke zaista sjajne trenutke, najviše za taj gol Dinamu koji nije bio vrijedan naslova, ali jest dokaza da njegovo odricanje nije bilo uzalud, dajući primjer svim onim eventualnim budućim povratnicima o tome da nije dovoljno samo pojaviti se i docirati.
Kale je Hajduku dao ono što je mogao, i to je potvrdilo njegov status više i od neprospavane noći koju je hajdukovcima priuštio onim predstavljanjem.
