Moralo je na kraju završiti nekakvim ovakvim suludim scenarijem.
Hajduk jednostavno nije momčad koja zna igrati na rezultat, što je faktor koji je u ovom trenutku zapravo najviše udaljava od uloge ozbiljnog kandidata za sam vrh. I ovog je puta Dinamo apsurdnim porazom otvorio mogućnost priključka, a sve što je trebalo bilo je pobijediti kod kuće momčad koja se praktički prvi put okupila ne čak ni na zimskim pripremama – koje u punom smislu i trajanju nije ni imala – nego potkraj njih. Naravno, čim je situacija takva da je nešto ‘samo’, onda Hajduk, riječima bivšeg kapetana Gorana Milovića – zasere.
Koliko je situacija u toj sa svim dodacima već 96. minuti bila očajna najbolje govori činjenica da su tribine pri slobodnom udarcu Tome Bašića skandirale “Letica, Letica”. Mladi vratar Karlo Letica pridružio se tom zadnjem napadu – dogovorno s instrukcijama Željka Kopića, kasnije će se ispostaviti – i u jednom od scenarija kakve zapravo želimo često gledati u siromašnom svijetu našeg prvoligaškog nogometa ušao u povijest.
Pazi, protiv Istre.
Uvoditi mladog igrača u prvi plan nikada nije jednostavna stvar; a kada je u pitanju vratar, onda pogotovo. Letica je u ovo vrijeme prošle sezone bio igrač kojeg mnogi Hajdukovi navijači nisu ni poznali po imenu, upućen da se kali u redovima tada drugoligaškog Rudeša. Debi u pomalo bizarnoj i tužnoj atmosferi prošlog kolovoza protiv Slaven Belupa, kad su se navijači njemu iza leđa opraštali od svog kolege, dodatno je obojao njegovu situaciju tako da zapravo jednostavno nije bio predodređen biti na naslovnicama. Jednostavno, ni po čemu nije taj tip.
Jedna od rijetkih pozitivnih konstanti u ovim za Hajduk sada već prošlim mračnim godinama bila je vratarska pozicija. I onda dok u klubu gotovo ništa nije funkcioniralo, Splićani oko uloge vratara nikada nisu imali glavobolje. U najgorem slučaju radilo se tek o nekom prosječnom golmanu, ali još uvijek dovoljno pristojnom da nije bilo nužno dovoditi nekoga sa strane, osim onda kad je u susjednom dvorištu stasao Danijel Subašić. Vratarska je tradicija u Hajduku redovno bila postojana, a s njom je nekako usko vezan išao i dramski trenutak za neke od njenih istaknutih protagonista.
Kasno je za priče da hajpa nema, ali najbitnije je sada da Karlo ne vjeruje u njega
Zoran ‘Rambo’ Varvodić imao je finale Kupa 1987. i ulazak u čuvenom raspucavanju s bijele točke protiv Rijeke. Tonći Gabrić imao je jedanaesterac protiv Croatije i čuvenu obranu Robertu Prosinečkom. Debi Stipe Pletikose na Hajdukovim vratima bio je u kaotičnom derbiju 1999., kada je ušao nakon isključenja upravo Gabrića i odličnom predstavom između vratnica donio bod Hajduku. Pa čak je i Ivo Grbić, za kojeg se pretpostavljalo da će biti nasljednik hajdučke ‘jedinice’, imao svoje proljeće pod Damirom Burićem.
Kada si rezervni golman, jedini način za ući u momčad je tako da prvi odabir padne u formi, ozlijedi se ili bude isključen, što su zapravo sve negativne stvari. Taj je pritisak posebna i odvojena dimenzija vratara kroz povijest; u nekom scenariju kad je rezervni vratar mladić za kojeg se očekuje da će jednog dana – tamo nekad, u budućnosti – preuzeti ulogu prvog imena između vratnica, priča je uvijek okrenuta pravilnom pikiranju tog trenutka. Za Leticu je taj trenutak, usprkos onoj utakmici protiv Belupa, zapravo došao ondje gdje je Hajduk navikao pisati za sebe negativnu povijest – na Rujevici.
Kada je sama tranzicija iz uloge rezerve u prvog vratara dovoljna da vas stavi na naslovnice, pogotovo u stilu u kojem je to napravio Letica, onda je to nova dimenzija rizika. Rijetko su, međutim, sve te hajdučke vratarske priče imale baš ovakav scenarij, po kojem klinac s totalne margine u par mjeseci stiže do situacije da s vratarske pozicije svojim obranama donosi puni plijen u derbijima.
A onda te naslovnice donesu još veći rizik.
One nikada neće ispričati drugu stranu priče; onu o borbi s prihvaćanjem pritiska, o realnom sagledavanju situacije i o inzistiranju na pravilnom i odmjerenom razvoju. One će se sada danima baviti isključivo pitanjem je li, eto, do prije par mjeseci totalni marginalac zreo za navodni transfer u Real Madrid i koliko bi milijuna eura Hajduk trebao iskamčiti samo na činjenici da je Karlo jučer izašao izdomene demonstracije vratarskih bravura da bi čak počeo i zabijati golove. Kada radite takve nečuvene stvari, zaboravi se na samu esenciju – onu da će Letica svakako griješiti.
Kao što je svaki vratar ovog svijeta imao svoje crne trenutke, imat će i ih i Karlo. Bit će golova koje je ‘trebao skinuti’ i bodova koje je ‘trebao spasiti’. Proporcionalno naslovnicama ti će golovi biti češći, a izostale reakcije brojnije i podjednako lišene realnog sagledavanja njihovih dimenzija. Već vrlo brzo će momak kojeg sada časte nadimkom ‘Veliki’ imati svoj reality check – ne zato što radi bilo što čime bi ubrzao takav razvoj događaja, već zato što je to kudikamo realniji dio igračkog sazrijevanja od rješavanja derbija i zabijanja krucijalnih golova u sudačkoj nadoknadi.
Karlo zapravo jest velik jer se i dalje ‘boji’ kamera i diktafona, a na vijest o famoznoj Marcinoj naslovnici tvrdi da je isključio mobitel kao što to radi pred svaku utakmicu. Velik je više zbog činjenice da se ponaša zrelije od većine onih koji sada prate njegovu situaciju i jer u svojoj veličini ostaje čvrsto na zemlji – osim ako se od nje treba odvojiti radi vratarske intervencije. Puno i previše je priča onih koji su u želji za dosezanjem veličine preko noći završile potpunim potonućem, a one kao da se svaki put iznova zaboravljaju. Nažalost, kako to izgleda može podsjetiti i priča Letičina kolege Mateja Delača.
Ono čime će se u ovom trenutku Karlova pojava učiniti još većom je davanje do znanja kako će loši dani neupitno doći te da je dotad najbitnije za njega, za Hajduk, ali i za hrvatski nogomet da tu činjenicu u potpunosti prihvati i bude spreman, po mogućnosti kao golman obvezan ugovorom prikladnim svom statusu, što bi sada trebao biti primarni zadatak kluba. Letičina hajdučka priča treba osigurati svoj nastavak, sa svim usponima i padovima koji s njom dolaze. Time će profitirati ne samo on, već i svaki idući klinac koji se nađe u situaciji da mora donositi odluke pod pritiskom naslovnica najtiražnijih europskih sportskih medija.
Rizik naglog bacanja u vatru svakako se Hajduku isplatio, jer sada nedvojbeno ima novi veliki vratarski potencijal. Don’t believe the hype, kazali su davno momci iz Public Enemyja; kasno je za priče da hajpa nema, ali najbitnije je sada da sam Karlo ne vjeruje u njega, već da umjesto titule Velikog ostane i dalje malen.
