Iz navijačke perspektive Svjetsko prvenstvo djeluje kao veliki karneval. Pregršt boja, obojenih lica, fascinantnih aranžmana po glavama posjetitelja utakmica dominiraju u svim izvještajima, a njihova sretna, zagrljena lica popraćena su pričama o idiličnim trenucima između navijača suprotnih tabora, što zaokružuje sliku o sretnoj utopiji lišenoj negativnih konotacija. Svjetsko prvenstvo, pod klobucima i obojenim licima, zaista je, kažu, “ujedinjenje u različitosti” u kojem se cijeli svijet na mjesec dana okupi oko najvažnije sporedne stvari na svijetu i pokaže nama neukima kako se može živjeti samo kada bi smo odlučili odbaciti okove jednodimenzionalnosti i obojili život navijačkim bojama.
Kakva prokleta noćna mora.
Negiranje koncepta te ‘idile’ može zvučati kao početak kakvog mizantropskog manifesta i razlog da se John Lennon okrene u grobu, ali postoji jasna logika iza njega. Ta sretna lica koja vidite ovjekovječena u objektivima fotoreportera s velikih natjecanja zapravo nisu ništa manje, a ni više ‘sretna’ nego ona koja strše s reklamnih panoa za kakvu pastu za zube ili spektakularnu ponudu kredita. Iza svakog tog obojenog osmijeha krije se šira priča o propasti jedne ideje, pa čak i sporta kao takvog.
Termin “karneval” u našem umu stoji kao nešto pozitivno, što u suštini i ne bi trebalo biti neprecizno, ali rijetko tko bi pomislio da se on oblikovao i kao teorijski pojam koji je na specifičan način vezan uz kulturu navijanja i srodnih subkultura.
Izvorišno je za to zaslužan ruski teoretičar Mihail Bahtin, koji je još u doba staljinizma ispisao — da bi tek 30-ak godina kasnije izdao — djelo zvano Stvaralaštvo Francoisa Rabelaisa i narodna kultura srednjeg vijeka i renesanse. U tom skupu analiza Bahtin od pojma karnevala kao ritualnog perioda pred vjernički post radi poligon za objašnjavanje širih društvenih odnosa koji u konačnici izrode specifične pokrete ili čak umjetnička razdoblja. Prema Bahtinu, karnevalsko doba je kratko razdoblje u kojem život odbacuje svoje klasične oscilacije i poprimi obrise gotovo utopističke slobode. One u kojoj čovjek odbacuje svoj rigidni život pod konvencijama i postane dio nesputane mase, opijene ambivalentnošću i “drugom, prazničkom životu naroda”. Tijekom karnevala, organiziranom po “principu smijeha” svi su u pravu i svi imaju pravo na zabavu.
U osnovi je ta teorijska dekonstrukcija pomogla naknadnom definiranju mnogih stvari i konstelacija. Od, primjerice, dadaizma, preko situacionističkih pokreta pa sve do onih koji su iznjedrili antiglobalističke prosvjede. Iako antiglobalistički prosvjedi uglavnom budu festival paleži i nasilja, oni su, pomalo i paradoksalno, tek određena forma krajnosti čije je izvorište upravo u tom libertinskom ceremonijalnom radovanju utjelovljenom još u paganskim ritualima; ako taj katarzični kolektivni trenutak rezultira i nasiljem, ono je tek nuspojava.
Za ogroman dio Klobučara nogomet efektivno počinje i završava u tih mjesec dana
Od gologuzog plesa uz vatru, zvanog i “plesom budala”, do pankera i anarhista, tako bi se to u najgrubljim crtama moglo definirati.
Veza s nogometom se nudi kroz ove retke, ali bilo je potrebno Europsko prvenstvo u Švedskoj 1992. — ono koje su Danci, kako se to popularno i pogrešno voli reći, osvojili “s plaže” — da se jedna poveznica i službeno potegne s navijačkom subkulturom. Među hordom škotskih navijača, popularno nazvanih Tartan Army, kojih je u prosjeku na utakmicama tog Eura bilo više od 5.000, bio je i Richard Giulianotti, sociolog sa Sveučilišta u Aberdeenu koji je s njima putovao kako bi kroz izradu etnografske studije proučio i definirao veliku promjenu kulturalnog kolektivnog identiteta škotskih navijača.
Na tom je prvenstvu Tartan Army dobio UEFA-ino priznanje za navijački Fair play, što je idealno zaokružilo tranziciju iz navijačke kulture izgrađene na sektarijanskim sukobima po ulicama Glasgowa te klasičnih pijanih izgreda u uglađenu, veselu grupaciju koja kroz integrativno institucionaliziranje pojma navijačke skupine uživa u hedonizmu po ‘karnevalskom’ ključu. Međutim, Giulianotti objašnjava kako i ta karnevalska pozadina ima svoje negativne strane, ponajviše jer se opet tu destabilizira moralni red i hijerarhija.
U prijevodu, kada ste pijana i raskalašena gomila, tanka je granica između grljenja i ljubljenja reporterki te sukoba s drugima. Škoti su to riješili tako što su institucionalno kontrolirali gomilu putem dobivanja prava na distribuciju karata kroz udrugu zvanu Scotland Travel Club — koja je službeni organ, ponajviše nalik propalom projektu Uvijek Vjerni u Hrvatskoj. Dovoljno bliski toj populaciji, ali i Savezu, Scotland Travel Club je praktički definirao određene obrasce ponašanja koji, ako se prekrše, ostavljaju one koji karnevalsku atmosferu zloupotrijebe bez karata za utakmice. A najveći zalog takvima su upravo velika natjecanja; glavna ceremonija svakog karnevalskog navijača.
“Aleština”, “klobučari”, “kroasandžije” samo su neki od pogrdnih kolokvijalnih termina korištenih da se diskretidira takva populacija koja dominira velikim prigodama, uglavnom korištenih među pripadnicima navijačkih skupina. Taj sukob se manifestira kroz više povoda, od subkulturnih pa do onih koji zbog komercijalnog upliva dobivaju širi kontekst.
Prvi je problem njihovo samo shvaćanje nogometa. Za većinu koja u karnevalu traži neki svoj put do te utopističke slobode, nogomet je tek usputni povod, razlog da demonstriraju svoju platežnu moć i fleksibilnost kako bi stavili klobuk na glavu i otputovali na to veliko natjecanje, sve kako bi bili dio tog karnevalskog okruženja. Takvo ophođenje paralelno potencira konzumerističku prirodu modernog nogometa. Sa svakim novim turnirom, pa tako i ovim u Rusiji, margina između potreba nogometa i velikih megakorporacija koje ‘beru’ profit na njemu sve je manja dok su svote sve više. Primjerice, najjeftinije ulaznice za ovo Svjetsko prvenstvo imale su početnu cijenu od 100 eura, što u startu diskvalificira dio navijačke populacije kojoj je i sam put do Rusije financijski problematičan.
Razvojem te festivalske kulture, primamljivo portretirane kroz tu radost i brisanje granica između ljudi ciljano se premješta fokus i praktički gentrificiraju tribine, što je samo nastavak trenda s europskih stadiona. Klobučari su vojska, ali umjesto navijačke solidarnosti i hijerarhije izražene kroz subkulturne odrednice oni su u službi PR parade i na kraju krajeva profita. Za ogroman dio njih nogomet efektivno počinje i završava u tih mjesec dana, a kvalifikacijski ciklus koji podrazumijeva gostovanje u Moldaviji na kojem na po pljusku u utorak navečer s raspalih tribina pratite utakmicu rezerviran je za budale i besposličare. Ondje nema skupih Bud piva, selfie-zona, boja za lice i lijepih žena koje se daju onako ‘simpatično’ šlatati. Ondje bi kiša isprala te boje te natopila klobuke i mobitele, a probijanje kroz šikaru do neuglednih stadiona europske periferije nije baš pogodan materijal za prezentiranje po društvenim mrežama.
Ta kultura karnevala nije stoga ništa više od običnog režiranog cirkusa, poput onog u kojem su nasmijane obitelji također ujedinjene u sreći dok gledaju kako se pred njihovim očima mrcvare životinje. U ovom slučaju te iznemogle životinje predstavlja sam nogomet, koji će se izgladnjeti i izmučiti svakom novom prigodom u kojoj se nanjuši šansa za dodatnu zaradu. Svi su dobrodošli biti jedno na našem turniru, ali samo ako to možete platiti i ako vas ne zanima previše stvari i promišljanja, jer to potencijalno dovodi do kritičkog razmišljanja, a ono je opasno jer može uzurpirati tu nametnutu idilu.
Priče o tobožnjoj ujedinjenosti u različitosti i sličnim konzumerističkim parolama samo su lijepo ispolirana predstava s ciljem generiranja slike ‘idealnog’ navijača u očima javnosti, onog koji će se razuzdati dok to podrazumijeva trošenje novca, ali ako se otme kontroli na bilo koji način i on će — da se poslužim ingenioznom mišlju jednog domaćeg komentatora kojem je to efikasan način rješavanja onih ‘nepoćudnih’ — završiti u gepeku neoznačenih crnih kombija. Takvim usmjeravanjem nogomet ostaje bez idealističke crte koja mu u osnovi daje pravi život i zbog koje je kultura nogometa postala toliko moćna da se može i mora eksploatirati.
Odnarođen, postao je oruđe jeftinog hedonizma i fah-idiotizma, a sve što je preostalo od onih izvornih srednjovjekovnih karnevalskih rituala je klobuk na glavama dvorskih luda.
