“Ja volim borbeni nogomet, ne mirni”, izjavio je te iste godine Klopp. “Igru po kiši, na teškom terenu, gdje svi imaju prljavo lice i kada dođu kući nakon utakmice ne mogu igrati nogomet iduća četiri tjedna.” Englischer Fußball, kako je prenio da se taj termin zove u Njemačkoj: to je stil koji “gaji Borussia”.

Naravno da se to radilo zapravo više o etosu i energiji nego o stilu igre, kao što je sad slučaj i s njegovim Liverpoolom. Klopp vas može navesti da nogomet gledate tim p.hlerovskim očima i učiniti ga pristupačnijim, ljudskijim. Zato je sinoćnji Liverpoolov ujedno i trijumf ideje za koju mnogi misle da je odumrla u bitci s modernim nogometom.

U Dortmundu je do londonskog finala protiv Bayerna Klopp bio već pet sezona, uobličivši klub po načelima svoje vizije nogometa i sustava koji mora biti ‘seksi’ i onako osebujno primamljiv. To je bio vrhunac te mlađahne ekipe i njena gegenpressinga i očekivano je bilo da nakon tog orgazma dođe samo lijeno izvrtanje na leđa i gledanje u strop. Ali Klopp je ostao, po svemu sudeći ne samo zato jer je dao riječ Hansu-Joachimu Watzkeu da će to napraviti unatoč interesu niza klubova — uključujući i sinoćnjeg suparnika, Tottenham — već i zato jer mu nitko nije nudio ono što njemu treba: mogućnost da pobijedi na svoj način, svojim procesom.

Termin “seksi” nije tu slučajno; Klopp ga je iskoristio da opiše točku prijepora s Edom Woodwardom, koji mu je opisao Manchester United kao “odraslu verziju Disneylanda”, mitskog kluba u kojem se snovi ostvaruju na stadionu koji iz tog razloga i nosi onaj svoj ‘kazališni’ nadimak. Woodward je znao što treba ‘prodati’ Kloppu, ali taj Unitedov element “nogometa sa zabavom” nije dobro sjeo. Sumnja je postojala, koja se na kraju ispostavila opravdanom, a to je stvar učinilo neseksipilnom za Kloppa.

“U životu kroz svoje patnje prolaziš sam. Ali ovdje znaš da možeš uživati i patiti zajedno s 30 milijuna navijača diljem svijeta. To je snažan osjećaj zajednice”

Stvar je bila jednostavna: nije ga zanimao temelj izgrađen na hipernaglašenom spektaklu, već onaj koji počiva na romantici. Prava romansa je i bol i patnja, a Liverpool je tada patio; Brendan Rodgers je bio u svom padu izazvanom onim Stevena Gerrarda na čuvenoj utakmici protiv Chelseaja i nije se iz njega uspio vratiti. Uspomene na Istanbul su izblijedjele, barem u kontekstu aktualne pozicije, a europske visine nisu više izgledale dostižno. Alli u izostanku pravih, velikih podviga dostojnih imena postojalo je nešto što se ne može kupiti ili proizvesti tek tako: emocija. A to je za Kloppa krucijalno od samog početka njegova puta, kada je o igračkim danima u Mainzu pričao kao o danima izgrađenima na maloj, ali vjernoj navijačkoj bazi.

“Svi koji smo bili u njemu i oko njega voljeli smo taj klub, a to je slučaj i u Dortmundu.”

A i sada u Liverpoolu.

Premda je među najjačima po financijama, a sad i po igračkoj kvaliteti, Liverpool je u današnjem svijetu takav klub koji i uz silni novac koji ima još uvijek uspijeva odisati nekakvih unikatnim, pomalo staromodnim šarmom. U njemu ima, naravno, i gubitničkog elementa — jer Redsi još u eri Premier lige nisu osvojili domaći prvenstveni naslov — ali to je zapravo i pozicija koja je odgovarala Kloppu, jer proces se morao provesti i za to je trebalo vremena, a vremena nema ako se očekuju samo trofeji sad i odmah. U Dortmundu je u tom procesu imao podršku i sigurno zaleđe, a ima ih i sad u Liverpoolu. Zato je, uostalom, jedna od prvih stvari koju je naglasio po dolasku na Anfield bila ta da je on nogometni romantik koji “želi pobjeđivati” i koji se osjeća “jako, jako loše kada izgubi”, ali da je pritom svjestan kako na svijetu ima i puno važnijih stvari od nogometa.

Klopp nikad nije prodavao priče i izmišljao spinove izvan terena. Njemu je klupska pozadina krucijalna jer on svoju borbu vodi tako što će pokušati personificirati taj etos, postajući dio kluba i njegove pozadine. Iza svake pjesmice, širokog smješka i slavlja uz aut-liniju stoji i niz manijakalnog režanja na četvrte suce i ljutitih rasprava, čak i svađa sa igračima — pitajte samo Ivana Perišića — ali i novinarima, koji znaju posvjedočiti da je Kloppo uvijek spreman postati izrazito defenzivan i to na granici bezobraznog ako osjeća da je to potrebno. Upravo iz razloga što je svjestan da više nije dovoljno čak ni osvajati prvenstva kako bi bio upamćen neovisno o karakteru i da romantika vrijedi samo do jedne granice, a onda kod dobrog dijela ljudi postaje samo izlika.

Zato je ovaj trijumf bitan za sve nas kao i za sam nogomet.

Proces je, naravno, ključan, ali on zahtijeva povjerenje i emociju na višoj razini kako bi u konačnici imao mogućnost dati ploda. U vremenu kada je os nogometne ideologije prešla debelo na stranu vjere u novac umjesto u ljude, Klopp i njegov Liverpool brane čast svih romatnika koji se nadaju da će jednom prestati biti samo luzeri i usamljeni trubaduri vremena kojeg više nema.

Klopp je današnjem nogometu dao ljudsko lice, učinio ga je modernim i seksipilnim, ali da pritom nije zatro romantični idealizam koji je u korijenu onoga što radi. Njegov nogomet nije nabildan samo novcem i imidžom, nego i emocijama, uključujući patnju.

“U životu kroz svoje patnje prolaziš sam”, kaže Kloppo. “Ali ovdje znaš da možeš uživati i patiti zajedno sa ostalih 30 milijuna navijača diljem svijeta. To je snažan osjećaj čvrste zajednice; ona sama po sebi ne rješava probleme, ali itekako pomaže”. I zato svaka čast Tottenhamu i njihovoj fantastičnoj priči, ali sinoć je s Kloppom i Liverpoolom uživalo vjerojatno puno više od 30 milijuna ljudi.

https://www.youtube.com/watch?v=8LeB16b8d1M