Dok je bio stacioniran nedaleko od ovog gradića za vrijeme Španjolskog građanskog rata, George Orwell je u svojoj knjizi Kataloniji u čast prepričao anegdotu vezanu uz samo mjesto. Tijekom rata grad je bio pod okupacijom Francovih falangista, koji su se u njemu utaborili pod okruženjem republikanskih snaga.

“Nakon osvajanja Siétama”, napisao je Orwell, “jedan od republikanskih generala lakonski je objavio kako će sutra popiti kavu u Huesci”. Iako je okolica grada bila poprište nekih od najžešćih sukoba u tom dijelu Španjolske, republikanske snage nikada nisu uspjele probiti žestoki otpor falangista, samim tim ni popiti tu kavu. Štoviše, ta je pretjerana samouvjerenost izvjesnog generala postala šala na vlastiti račun među republikanskim vojnicima.

Igrači SD Huesce, kluba kojeg su 1960. godine osnovali Barcelonini navijači — o čemu svjedoče i boje prve klupske garniture — žele osigurati da se u njihov grad i dalje ne dolazi s mišlju kako će bilo koji suparnik olako navratiti kako bi tek “popio kavu”. Čak je i njihov stadion, koji sada prima oko 5.500 ljudi i preuređuju ga kako bi kapacitetom stigao na minimalnu tehničku razinu potrebnu za Primeru, ponio ime El Alcoraz — po velikoj bitci između vojski Petra I. Aragonskog i Al-Mustaina II., posljednjeg muslimanskog vladara Zaragoze iz dinastije Banu Hud.

“Kada se pojave ljudi koji ne shvaćaju da je ovo klub ljubavi, vrijednosti, otvorenosti i velikodušnosti, oni moraju ići”

Huesca kao klub ne može se podičiti slavnom poviješću punom velikih bitaka. Od 55 sezona, koliko je ukupno provela u ligaškom sustavu, Huesca je čak 30 njih bila četvrtoligaš, dok je 16 sezona odigrala kao trećeligaška momčad. Posljednji put je to bilo prije samo četiri sezone — tada je u drugom krugu Cope del Rey igrala upravo protiv današnjeg slavnog suparnika. I tada joj je to bilo jedno od najvećih dostignuća u povijesti, makar je ukupni rezultat u dvije utakmice na kraju bio ogromnih 12:1 za Barcelonu; Ivan Rakitić zabio je prvi gol u prvoj, gostujućoj pobjedi 4:0.

Klub dobro razumije trenutak u kojemu se nalazi. Izvršni predsjednik Jose Antonio Martin Otin, poznatiji kao Petón, bivši je igrač koji se u jednom trenutku odrekao posla na televiziji kako bi preuzeo konce momčadi u kojoj je ostavio mladost. Nije bio zadovoljan smjerom u kojem se klub kreće, pa je počeo rearanžirati stvari po ključu financijske održivosti koja se polako nadograđuje. Primjerice, kada je prije 12 godina stigao u klub, Huesca je funkcionirala na budžetu od 100.000 eura, što je četverostruko niže od prosječnog za niželigaški klub. Sistematizacijom je klub počeo rasti, otvarajući prostor za bolja ulaganja, a s vremenom je onda stigao i rezultat.

Danas Petón ponosno ističe kako je poslovanje Huesce primjer svim klubovima u Španjolskoj, gdje su mnogi postali žrtve neracionalnih igara s budžetima koje su ih posljedično odvele u bankrot. Ulaskom u Primeru klub je svoj je budžet doveo na razinu od 20 milijuna eura, što ga u toj elitnoj ligi, poznatoj po tome što omogućava da klubovi i s nižim budžetima uz racionalno poslovanje dođu do rezultata, i dalje izdvaja kao najskromniji. Ipak, za Petóna i društvo je to samo nova, veća razina istog izazova s kojim su se susreli još na početku njegove avanture u klubu; i u lanjskom, drugoligaškom društvu su bili pri samom dnu kada je u pitanju kapital s kojim raspolažu. Nije stoga slučajno da ih danas proučavaju i katedre poslovnih škola u Madridu.

“Kada se pojave ljudi koji ne shvaćaju da je ovo klub ljubavi, vrijednosti, otvorenosti i velikodušnosti, oni moraju ići”, otkriva dio klupske filozofije Petón. “Bilo je situacija kada smo ljudima morali pokazati vrata jer su pokazali da ne razumiju ovaj klub”.

Srećom po njih, takvih situacija očito nije bilo mnogo, čemu sigurno pridonosi i rad sportskog direktora Emilia Vege ili samog predsjednika Agustina Lasaose, koji su obojica također bivši igrači kluba. Oni su kroz pomnu selekciju filtrirali momčad koja nije nikada bila preplaćena ponajviše iz razloga jer se nisu mogli ni staviti u tu poziciju, ali upravo su zbog toga insistirali na igračima koji odgovaraju profilu kluba. Ukratko, riječ je o anonimcima sa željom da se pokušaju vinuti dalje u svojoj karijeri.

Alex Gallar, 26-godišnji napadač koji je u čudesnoj maniri s dva pogotka srušio Eibar i tako na najbolji način otvorio Huescinu povijesnu sezonu među elitom u klubu je od lani. Njegova je priča uvelike nalik onoj klupskoj; kada je pristupio Huesci za 400.000 eura, ujedno je i prvi put doživio drugoligaški nogomet. Po vlastitom je priznanju uvijek živio u uvjerenju da su igrači koji igraju više lige, makar je to u jednom trenutku označavalo i trećeligaške kolege, za njega praktički zvijezde. Sada kad je od četvrte lige došao do prve i zabio u svojoj prvoj utakmici dva gola, konačno shvaća da možda i nije trebao biti toliko skroman na svom putu.

Tu je i Cucho Hernández, 19-godišnjak koji je lani na posudbi iz Watforda bio jedan od najslabije plaćenih igrača lige dok je igrao za propisani ligaški minimalac. To ga nije spriječilo da postane i najbolji klupski strijelac, a sada su u šali Huescini čelnici ponosno rekli da je ipak dobio “malu povišicu”.

Možda je to i prenaivno od njih, ali čak i u ovakvoj konkurenciji ne odustaju od principa da prednost pred možebitno skupim i neprovjerenim pojačanjima dobivaju oni koji su, poput Gallara, na svojim leđima nosili klub do sjajnog uspjeha. Suludo zvuči da su ovog ljeta potrošili svega tri milijuna eura na odštete, od čega je 500.000 otpalo na posudbu s pravom otkupa 20-godišnjeg Danija Escrichea iz drugoligaškog Luga. Od početne jedanaestorice koja je istrčala protiv Eibara, njih petorica nikada nisu nastupala u rangu većem od druge lige; oni rijetki koji jesu, poput veterana Luisinha, uglavnom su elitni rang doživjeli kroz ispadanje.

U klub je ove sezone na posudbu stigao i 24-godišnji Rúben Semedo, nekada velika portugalska nada koja se od mlade reprezentacije i milijunskog transfera iz Sportinga u Villarreal srozao do 142 dana zatvora, koliko je služio početkom ove godine u Valenciji zbog sumnje u otmicu i pljačku. Mnogi su ih ismijavali klub zbog tog poteza, pogotovo kada je Vega izjavio kako je Semedo “fit” jer je odigrao par utakmica za zatvorsku momčad, ali u Huesci su mu spremni dati prigodu da se u miru odmakne od svih problema u koje je zapao te da pokuša kroz njihovu priču vratiti svoju na pravi put. Jedino što im ne bi bilo najzgodnije da uđu u Europu, pošto Semedo ima zabranu napuštanja Španjolske uoči početka suđenja.

Simbolično je i da na klupi sjedi debitant, i to ne bilo kakav. Lea Franca će mnogi pamtiti iz njegovih dana u Mallorci te Atlético Madridu, kada je svojim nastupima stigao i do argentinske reprezentacije. Bivši je vratar svoju karijeru završio upravo u Huesci, a nakon što je Joan Francesc Ferrer Rubi, trener koji je momčad i uveo u Primeru, naglo prihvatio Espanyolovu ponudu, Franco se našao u nezavidnoj situaciji da kao rookie trener osigura ekipi sastavljenoj uglavnom od niželigaških igrača opstanak u možda i najjačoj ligi na svijetu.

Huesca je zapravo nastavak priče o malenim klubovima koji svaki na svoj način pronalaze mjesto među velikima. Na prezagušenom tržištu u kojem novac istovremeno znači sve a ne garantira ništa, imati izgrađen identitet i timsku koheziju često znači veću mogućnost uspjeha od upucavanja novostečenih sredstava u instant-pojačanja.

Eibar, Levante, Leganés, pa i ta Girona su svi dali neki svoj primjer rada koji ih je profilirao, dok su neki posrnuli velikani platili ceh nedostatku konkretnog plana. Nekom će ova njihova priča možda zvučati previše optimistična, možda i budalasta, ali trebali ste im to spočitati prije nego što su jurnuli od četvrte do prve lige. Danas vas samo mogu pozvati na kavu, ako se usudite odazvati. Ili doći u vašu kuću na ogled za bodove, na stadione koje su donedavno mogli vidjeti samo turistički.