Legendarni Ante Mladinić, barba Biće, nije samo čovjek koji je udario temelje Hajdukovoj akademiji, već je i pionir pristupa ‘pile naopako’ u svojoj javnoj retorici. Ivan Leko, djeluje kao izraziti pobornik takvog pristupa.
“Činjenica je da Dinamo ima 12 bodova više. Zasluženo su tu gdje jesu, mi smo tu gdje jesmo”, hvalio je Leko svoje rivale na presici uoči derbija u kojem mogu potvrditi titulu prvaka, i to po prvi put na Poljudu. “Trener Bišćan je jako jasan. Njegove ekipe su jako disciplinirane i organizirane. On svakoj ekipi daje pobjednički mentalitet. Kao igrač i kao trener je pobjednik. Očekujem Dinamo koji će doći pobijediti”, dovršio je svoju hvalu Bišćana, Dinama, pa i Martina Baturine.
Prije samo mjesec dana Leko je također, nakon pobjede na Šubićevcu, napomenuo kako je “Dinamo druga galaksija” za Hajduk. Isto je ponovio par dana poslije, u najavi susreta protiv Istre, kada je opet u astronomskom ključu pričao kako je Dinamo u tom trenutku “dvije planete” ispred njegove momčadi. Pilao je naopako Leko manje-više cijelo proljeće, negdje baš otkako mu je onaj oštri gard po dolasku u Split otupio težak poraz u Puli, pa onda i onaj u Maksimiru, koji je jučer nazvao “najgorim porazom ikad”. Ukratko, Leko pili naopako, ali do te mjere i s takvim ishodima da postaje ozbiljno nejasno treba li netko čovjeku zapravo objasniti koja strana pile je oštrija.
Prije tek nešto više od godinu dana — točnije, 20. travnja 2022.— Hajduk je također na Poljudu dočekao Dinamo. Bio je to onaj zaostali derbi potkraj travnjakoji je Hajduk dobio 1-0 i time se približio Dinamu na svega četiri boda zaostatka, uz još jedan derbi, u posljednjem kolu na Maksimiru.
Sudbina je htjela da u potrazi za novom porcijom koja će nahraniti tu njegovu ambiciju Jakobušić kao asa u rukavu dobije baš čovjeka koji, pa, kmeči
U početnom sastavu Hajduka tada su bili Lovre Kalinić, Dino Mikanović, Ferro, Josip Elez, Dario Melnjak, Marco Fossati, Josip Vuković, Filip Krovinović, Jan Mlakar, Nikola Kalinić i Marko Livaja, dok su s klupe ušli još David Čolina, Stefan Simić, Emir Sahiti i Gergő Lovrencsics. Od navedenih 15 imena, njih 12 su još uvijek u klubu; točnije 13, ako računamo da je Josip Vuković i dalje formalno posuđen. Tih 13 igrača prošle se godine borilo za naslov prvaka praktički do samog kraja, te su osvojili Kup pobijedivši u finalu Rijeku, tada bez oscilacija kao ove sezone.
Tih 13 istih igrača bilo je neporaženo u tri od četiriju međusobnih susreta s Dinamom — onim u kojem su bili i Bruno Petković, i Mislav Oršić, i Arijan Ademi, i Josip Mišić. U tri derbija tih 13 Hajdukovih igrača nije primilo gol, a u onom prosinačkom derbiju potkraj 2021. — svega mjesec dana nakon što je Valdas Dambrauskas stigao u klub — Hajduk je u Maksimiru Dinamu dopustio svega dva udarca u okvir. Nije tada bilo patnje, poniznosti i svega ovoga što Leko sada koristi kao opravdanje za činjenicu da je Hajduk vraćen u drugu galaksiju iza kriznog Dinama, i to u svega dva i pol mjeseca otkako je izjavio da mu je “devet od 10 prijatelja reklo da je lud” što se vraća kući.
Umijeće te barba Bićine pile naopako nije nešto što se može, dakle, izbacivati tek tako što ćete pretjeranim komplimentiranjem prebaciti teret favorita na suparnika, a time i psihološki teret. Uostalom, Leko je po dolasku imao sasvim drugačiji gard, koji kao da je izgubio u hodu.
Fascinantno je iz tog kuta primijetiti kako publiku u Splitu čak ne frustrira najviše činjenica da je u rezultatskom smislu zasad najgori trener u punopravnoj eri Lukše Jakobušića — iako mu je trebao poslužiti kao as iz rukava kao “hajdukovac od kolina” — već baš zato jer svakim novim istupom pokazuje da zapravo uopće ne razumije gard koji bi trebao imati kao Hajdukov trener.
I baš ta pretjerana i loša pila naopako kada je u pitanju Dinamo; ta defetistička priča o drugoj galaksiji, pobjedničkom mentalitetu i zaslugama s druge strane postaje izrazito opaka oštrica pile u rukama hajdučke javnosti. Ta priča, čini se, postaje baš i priča o Hajduku, i to ne samo o stanju njegovih ambicija.
Ovaj Lekin mlaki istup stigao je dan nakon što su Bad Blue Boys razgrabili ulaznice za gostujući kavez na Poljudu, nadajući se kako će biti svjedoci ultimativnog slavlja pred očima najvećih rivala koje su, a s njima i samog Leku, za ovu prigodu prozvali “bijednicima”. Torcida im je, u duhu rivalstva, odvratila porukom kako Hajduk igra protiv “monstruozne tvorevine sa bjeguncima, pandurima i njihovim lutkama na koncu kao zaštitnim licima”.
Naravno da je suludo očekivati kako će bilo tko iz službenog Hajduka koristiti retoriku ekstremnih navijačkih skupina, ali bi Leko prvi trebao znati bolje nego koristiti retoriku o “drugoj galaksiji” za klub koji i dalje prolazi kroz nominalno pokušaj čišćenja duboko ukorijenjenog koruptivnog kadra. Onog zbog čijeg je sustava uistinu patio ne samo Hajduk i ne samo Hajdukovi navijači, već i cijeli hrvatski nogomet.
Predsjednik Lukša Jakobušić na svojoj je inauguraciji pričao o tome kako “ima osjećaj da Hajduk i navijači svima idu na živce” i kako bi im “cijela Hrvatska dala trofej samo da prestanu kmečati”. Bio je to tek jedan u nizu njegovih retoričkih promašaja — onaj kojim je dao legitimitet terminu koji je iznjedrio baš taj koruptivni sustav — ali i kojim je pretpostavio svoju opčinjenost kratkoročnim rezultatom nauštrb šire ideološke borbe koju Hajdukovi navijači godinama vode protiv tog sustava. Plod toga je, barem lani, bio očit: Hajduk je dobio taj trofej, predsjednik je nahranio svoj ego, a borba službenog Hajduka utihnula je gotovo u potpunosti.
Čak se ni predsjednik, a ni klub, nisu pretjerano oglašavali nakon skandala na Desincu, kao što se ne oglašavaju ni kada navijači — dakle, ne huligani — kontinuirano trpe represiju dok prate Hajduk po Hrvatskoj.
I sudbina je htjela da u potrazi za novom porcijom koja će nahraniti tu njegovu ambiciju Jakobušić kao asa u rukavu dobije baš čovjeka koji, pa, kmeči.
Kmeči o travnjacima, o ozljedama — a koje su se naredale baš otkako je on preuzeo klupu — pa u jednom trenutku i o vlastitim igračima, onima koji su lani ostvarili gorespomenute impozantne rezultate. U samo godinu dana temelj Jakobušićeve nabujale ambicije sada se sveo na reinstitucionaliziranje kmečanja kroz legitimiziranje rivala iz tjedna u tjedan, uz ‘pretpotopne’ rezultate. Jer tješiti se da je drugo mjesto i osvojen Kup isti podvig kao lani naprosto je deluzija uzevši u obzir kontekst konkurencije. Čak i tog Dinama, kojem kao da je dosadilo više Lekinom Hajduku davati šanse za hvatanjem priključka.
Stoga ovaj derbi i za Leku, ali i za Hajdukovo vodstvo s Jakobušićem na čelu nosi itekakvu težinu, bez obzira na to što je jasno da Dinamo naslov ne može ispustiti. Eventualni poraz neće biti tek slikoviti vrhunac Dinamove titule, već i konačni dokaz da je Hajduk u godinu dana vraćen na postavke po kojima se njegove trenere pitalo hoće li biti zadovoljni s minimalnim porazom protiv Dinama, i kojem nekako uvijek, eto, nedostaje par igrača da bi bio konkurentan. No, ako već u Hajduku zaboravljaju što je bilo još ove jeseni, njegovi navijači patme, kao što pamte i sve ono što je Hajduk i bez tog kratkoročnog rezultata predstavljao. Ali tada su kmečavci bili na tribini.
