Ljeto je 2018., a nogomet je na svom tradicionalnom vrhuncu. Na vrhuncu je, i to kakvom, i jedan trener. Momčad koju je odveo do pobjedničkog trona taj je tip, oko čijih trenerskih referenci su vladale skepse, preuzeo u jako delikatnom trenutku. Okruživala su je, kao i uvijek, visoka očekivanja, ali tada je tražila vatrogasno rješenje, nekoga da samo dođe i konačno od igrača kroz međusobnu prisnost izvuče maksimum, jer taj je maksimum svakako ogroman.
Pokušavali su, uostalom, kapitalizirati svoje kvalitete na različite načine; jedan od njih bio je i angažman studioznog trenera opsjednutog mikromenadžeriranjem, iako je unaprijed jasno da je takav pristup u danom kontekstu usiljen. Primjerice, jedan od problema tog studioznog i uspješnog prethodnika bio je i taj što je Luki Modriću — ej, Modriću — konstantno nalagao da se okani svog trademark poteza, onog karakterističnog stila dodavanja vanjskom.
Kod ovog tipa nije bilo toga. On je stigao tiho; njegov stil nije bio ni davljenje u ljepoti, ali koga za to briga. Znao je da na raspolaganju ima kvalitetu, ali i specifičan mentalni sklop ekipe koja je spremna pobjeđivati i s konopaca, baš poput Lennoxa Lewisa i njegova desnog krošea, koji bi potezao nakon što bi riskirao meč umaranjem protivnika. Nokauti su se, međutim, redali mimo očekivanja. Pao je jedan veliki protivnik — slučajno, kažu. Pa drugi. Pa peti. Pa deveti. Ne zna se u kojem trenutku je više netko rekao da, jebiga, slučajnost više nije posrijedi i to s debelim zakašnjenjem; možda baš tog trijumfalnog ljeta 2018. kad se on i definitivno zacementirao na trenerskom panteonu.
Vatrogasno rješenje koje se, mimo očekivanja, pretvorilo u trenerski hit? S mentalno nevjerojatno snažnom ekipom predvođenom Modrićem, koju je ovaj tek ‘kalibrirao’ tako što će je navesti da tu svoju mentalnu kvalitetu pretvori u specifičnu prednost, pogotovo u kup sistemu?
Jedini koji je Dalića zaista ‘rušio’ bio je Zdravko Mamić. Nejasno je onda zbog čega proziva neimenovane ‘rušitelje’ umjesto da stvari nazove pravim, Mamićevim imenom
Pričamo, naravno, o Zinedineu Zidaneu i njegovu Real Madridu.
Pričali smo i pisali o tome u svibnju 2018., nekih mjesec i pol dana prije nego što će Zlatko Dalić s Hrvatskom na, kako vidimo, vrlo sličan način ‘prevariti’ svijet i ući u povijest. Zidane je s tim trijumfom — odnosno, ponajprije se trećim uzastopnim naslovom europskog prvaka u samo 29 mjeseci — nadmašio trenerski učinak Joséa Mourinha, Ottmara Hitzfelda, Juppa Heynckesa, Marcela Lippija, Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa. A da nikom i dalje nije bilo jasno što se događa.
Daliću je turnir u Rusiji bio prvo veliko natjecanje s Hrvatskom, ali trijumfalni ga je pohod odmah na sličan način svrstao među trenerske legende. I sad, nakon ukupno 12 mundijalskih utakmica, on još uvijek na SP-u ima jedan jedini poraz, onaj u finalu 2018. Izvede li novo čudo i uvede Hrvatsku u novo finale, postat će tek četvrti trener u povijesti Svjetskih prvenstava koji je neku reprezentaciju vodio u dva uzastopna finala.
O Zidaneu sam tada pisao kao o “post-treneru”, najviše zbog tog njegova specifičnog pristupa koji djeluje kao da ne može funkcionirati izvan jednog takvog specifičnog sustava. U ljudskoj je prirodi da se nešto što nije lako objašnjivo izmistificira do krajnjih granica, a onda i napadne. Zidane je možda nakupio 11 trofeja u nepune četiri trenerske godine na Realovoj klupi, ali je tijekom čitavog tog procesa bio podosta i kritiziran. Kad je postalo jasno da nešto što se čitavo vrijeme otpisivalo kao slučajnost zapravo nije slučajno, onda se os okrenula na kritiku, gotovo kao samoobrambeni mehanizam tih istih koje je ta ‘slučajnost’ zatekla.
Toliko je u Zizouovu slučaju sve otišlo daleko da je Jürgen Klopp uoči njihova finalnog ogleda 2018. morao stati u obranu suparničkog trenera, odbacujući sulude teze kako Zidane “nema pojma o taktici”. Francuz se pritom nije previše zamarao kritičarima; kao najpoznatiji nogometni introvert, tek bi odgovarao kako se s njima desetljećima suočava i kako sebe ne smatra “najboljim, ali ni najgorim” trenerom na svijetu.
I Zidaneovu i Dalićevu priču nogometni će fanatici dugo i s elanom prepričavati. Da, neki će možda pritom strašiti djecu opisivanjem stila igre Zizouova Reala i Dalićeve Hrvatske, ali kako je i sam hrvatski izbornik naglasio kroz onu ‘poveznicu’ s umjetničkim klizanjem, on kao opravdanje — baš kao i Zidane onomad — uvijek ima činjenicu da je ušao u odabrano društvo trenerskih veličina nauštrb općeg dojma. I u tome će biti u pravu, makar nije sasvim jasno za koga misli da mu te uspjehe i podvige želi oduzeti, kako insinuira.
Dalić sjajno poznaje potrebe ove generacije hrvatskih reprezentativaca, pogotovo nositelja igre. Međutim, u potrebi stvaranja ‘vanjskih neprijatelja’ u svrhu čuvenog “galvaniziranja” upliće se u karikaturalne situacije.
Kada dođe pred kamere nakon još jednog nevjerojatnog trijumfa koji je bio sve osim slučajan — ma koliko Tite urlikao o Hrvatskoj koja je “jednom zapucala na gol” — i sam od sebe krene pričati o tome kako su ga “htjeli srušiti” oni kojima “smeta što je Hrvatska — Hrvatska”, onda zapravo sam otvara frontu negativnosti kakvu mnogi zamjeraju njegovim kritičarima. Njemu je posao rezultatima te kritike demantirati.
Fascinatno je pritom, ako već na izbornikovo insistiranje trebamo i u ovako povijesnim trenucima pričati o nekakvim ‘rušiteljima’, a ne o njemu kao praktički drugom senzacionalnom “post-treneru” u nogometnoj povijesti, primijetiti tko bi mogli biti ti neimenovani mrzitelji svega hrvatskog. Dalić se ovdje neobjašnjivo teško odlučuje ući u ring nego samo viče iz prikrajka.
Ako ćemo konkretno, a konkretno bismo valjda svi trebali pričati, jedini koji je Dalića zaista ‘rušio’ bio je Zdravko Mamić, sigurno barem jednom i to prije samog turnira u Rusiji. Nejasno je onda zbog čega Dalić sada proziva neimenovane ‘rušitelje’, a da pritom ne koristi svoju poziciju — onu koju je vlastitim radom učvrstio — da stvari nazove pravim, Mamićevim imenom.
Umjesto toga, slično i kao pojedinačni igrači koji su postali nogometno besmrtni, a svejedno nisu digli glas protiv tog karcinoma, radije odabire povlačiti nedefinirane hajke. Smatra li Dalić smatra da ni nakon Rusije nije ostvario dovoljno da jasno kaže kako stvari stoje, onda je još manje jasno zbog čega sada sam otvara frontu, a da pritom barem ne ide do kraja i konkretno sa svojim prozivkama.
