Lanjsko finale Svjetskog prvenstva bila je 71. utakmica u sezoni za Ivana Rakitića — što za Barcelonu, što za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Nakon te Moskve i idućih par dana ludila Rakitić se s obitelji uputio na kratko krstarenje Jadranom, a već je u kolovozu ponovno bio u kadru za pripremnu utakmicu u sklopu Trofeja Joana Gampera, u kojoj je Barcelona s 3:0 pobijedla Boca Juniors. Od te utakmice do danas Ivan je nakupio novih 55 utakmica u sezoni, uključujući i tri susreta Lige nacija. U dvije sezone Rakitić je, dakle, odigrao gotovo 130 utakmica na elitnom nivou, jureći najviše počasti na klupskoj i reprezentativnoj razini.
A onda je odlučio reći dosta.
Službeni razlog njegova samoinicijativnog nepriključivanja ovomjesečnim reprezentativnim obvezama, koje su uključivale dvije prijateljske protiv NK Omiša i Tunisa te kvalifikacijsku utakmicu protiv Walesa, stao je u “zatezanju zadnje lože”. Rakitić se povukao s popisa reprezentativaca, a određeni mediji su odmah pohitali razvijati pozadinsku priču, onu u kojoj je Rakitić navodno ekstremno nezadovoljan svojim statusom u reprezentaciji i zbog kojeg se čak planira i potpuno povući iz njenog okruženja. No, cijela priča, koja je u domeni naklapanja, kao diskretno provučenu poantu ima percipiranje njegova, zasad još privremenog, povlačenja kao pomalo i “izdajničkog”.
“Kad Hrvatska zove treba igrati i zaboraviti sve osobne doživljaje i povrijeđen ego, reći će mnogi kao načelan stav”, stoji u tekstu, prije zaključka: “Jedino tako može i vrijediti slogan ‘Iznad svih — Hrvatska’, i zato je ovaj otkaz iznenađujući”.
Malo dalje se nadodaje i misao kako Ivan “još jednom mora prihvatiti okolnosti kakve jesu”, što bi se u prijevodu moglo shvatiti i kao mnogo neuvijeniji poziv da prestane kmečati i šutke nastavi igrati. Na stranu sad cijela ta priča o navodnim pozadinskim spletkama; problem je — i to ne samo Rakitićev, već i opći, nogometni — upravo ta ideja da nogometaši trebaju šutjeti i trpjeti. Jer luksuzno žive od onog što vole i svi bi dali mnogo toga da mogu biti na njihovom mjestu.
“Moramo početi misliti na igrače. Ako to ne budemo bolje radili, pogotovo pri organizaciji natjecanja, onda je to dobar put da ubijemo ovu predivnu igru”
Kraj natjecateljske sezone najveća je noćna mora za industriju koja svakog drugog ljeta nema Svjetskog prvenstva ni Eura, pa globalno tržišta na barem mjesec i pol dana ostaje bez nogometnog premium sadržaja. Ako ovih dana letimično šaltate sportske TV programe, vidjet ćete svakakav sadržaj kojim se u tom periodu puni program: od rukometa na pijesku i golf-turnira do repriza ovosezonskih utakmica; ne bi uopće bilo čudno kada bi se pokazalo da se upravo one i dalje najviše gledaju. Baš iz tog razloga industrija pokušava stvoriti što više sadržaja kako bi se stvorio dojam da je pauza između sezona, ta noćna mora svakog nogometnog fana koji čeznutljivo gleda reprize dok posta internetske memeove, sve kraća i kraća.
Sve dok posve ne nestane.
Kalendari su se počeli puniti turnirima koji su istovremeno sve češći i sve dulje traju.Pa su tako 2013. došli na ideju organizacije klupskog International Champions’ Cupa, ljetnog turnira koji je u osnovi mokri san svakog gledatelja sklonog ideji nogometne Superlige. Turnir počinje već u drugom tjednu srpnja, a od ove sezone 12 elitnih momčadi sjedaju u avione i kreću na put oko svijeta kako bi jurišale na naslov, igrajući utakmice u 16 gradova domaćina rasutih od Sjeverne Amerike i Europe pa sve do Dalekog istoka. Turnir je, dakako, emitiran diljem svijeta uz milijunsku gledanost te popriličan komercijalni interes, pa klubovi rado mijenjaju stari model trening-kampova za bezumno jurišanje po svijetu s umornim igračima koji se nisu stigli ni pošteno oporaviti od prethodne sezone.
U periodu od 2015. do danas odigrana su čak tri izdanja Cope Américe, ponajprije zbog ubacivanja jubilarnog Centenario izdanja 2016., a već dogodine je planirano i prvo izdanje u povijesti turnira koje će organizirati dvije zemlje: Argentina i Kolumbija. Na njemu u ovom trenutku nastupaju igrači poput Lionela Messija, Luisa Suáreza, Roberta Firmina, Williana i drugih, koji su pojedinačno odigrali po gotovo 60 utakmica ove sezone.
Liverpoolov Alisson je, primjerice, prošlog ljeta igrao Svjetsko prvenstvo, zatim krenuo u ovu aktualnu sezonu koja je završila finalom Lige prvaka u Madridu prvog dana lipnja, samo da bi se prebacio na pripreme za Copu s reprezentacijom. Ako ode do kraja, to će značiti da neće biti slobodan do sredine srpnja, kada već kreće nova sezona s novim satima provedenima svakog dana na treninzima i novim desetinama utakmica odigranih pod ogromnim pritiskom.
Nije ništa bolje ni u Europi, gdje je jučer u Poljskoj završilo Svjetsko prvenstvo u kategoriji do 20 godina, dok već danas kreće Euro u kategoriji do 21 godine na kojem nastupa i Hrvatska. Andrea Pinamonti je mladi talijanski reprezentativac koji je tek prije mjesec dana navršio 20 godina i iza njega je prva seniorska sezona u Serie A koju je proveo u Frosinoneu, na posudbi iz milanskog Intera. Nakon respektabilnih 27 utakmica u prvenstvu predvodio je talijansku U20 selekciju kao kapetan na turniru u Poljskoj i prije pet dana je ondje igrao polufinale, izgubivši od kasnijeg prvaka Ukrajine. Pinamonti je sada na putu kući — ali ne da se zaslužbeno odmori, već da uskoči u svlačionicu U21 selekcije i krene u novi proces ispočetka. Njegovu sudbinu dijele i mnogi drugi mladi nogometaši, pogotovo oni koji su sudjelovali i na tom turniru u Poljskoj.
Sva ova imena i brojevi iza njih služe kako bi se ilustrirala razina opterećenja stavljena na leđa nogometaša, koju dijelom i sami kao konzumenti sadržaja potenciramo.
Iza oduševljenja dodatnim sadržajem koji se stvara i koji nam pomaže da lakše prebrodimo iščekivanje novih nogometnih sezona krije se opasna razina preforsiranja igrača, koje se od mladih kategorija navikava na takav suludi ritam. On pritom ne ostavlja traga samo mentalno kroz život pod pritiskom koji, kako sugeriraju sve češće izjave nogometaša, uzimaju ogromni danak na njihovo mentalno zdravlje. Hektični ritam treninga i utakmica, uz povećavanje dinamike nogometa kao sporta, nogometaše troši toliko da na kraju pate i njihova tijela; alati koji su im nužni za rad.
Niz je istraživanja koja potvrđuju tezu da iz igračke perspektive stvarno postoji ono što je nama kao obožavateljima igre nemoguće: previše nogometa. Prema objedinjenom istraživanju nekolicine europskih instituta iz 2010. godine nazvano Effect of 2 Soccer Matches in a Week on Physical Performance and Injury Rate, potrebno je između 96 i 120 sati odmora kako bi se mišićni tonus i posljedični učinak vratili na razinu koju imaju uoči početka utakmice, a tu je i utjecaj razine mokraćne kiseline na oporavak. Ukoliko se to vrijeme spusti na period između 72 i 96 sati, adekvatni oporavak mišića je još uvijek moguć, ali nauštrb održavanja niske razine rizika od ozljeda. U pitanju je, dakle, minimalno tri dana oporavka, što je u današnjem tempu elitnog nogometa praktički nedostižni luksuz.
Dijagnostika i mjerenje parametara kojima se mogu bolje shvatiti limiti igrača, te shodno tome prilagođavati trenažne procese, nastavljaju napredovati, ali nedovoljno brzo da poprate zahtjeve koje pred igrače stavlja tako rapidno povećanje tempa.
Prema nizu istraživanja dr. Jana Ekstranda, profesora medicine sporta na Sveučilištu u Linköpingu, napredak sportske dijagnostike — ali i promjene u dinamici nogometa — ocrtavaju se u postocima najčešćih ozljeda. Dok je nogomet više stavljao naglasak na fizičkom aspektu, ozljede zglobova su bile najčešće; danas je nogomet puno brži, a sve manje kontaktni sport i u tom visokom tempu se igra sve više utakmica. Dok je postotak ozljeda zglobova pao za gotovo 50 posto u odnosu na 1980-e, ozljede mišića — u koje uglavnom spadaju puknuća i upale — svake sezone od 2001. bilježe rast od otprilike tri posto, što je vrlo značajno. Do velike većine tih ozbiljnih ozljeda dođe pred sam kraj utakmica, kada su igrači potrošeni, ali na višoj razini su one češće što je manji period oporavka između utakmica. To ide u korak s gorespomenutim istraživanjem iz 2010.
Očitog rješenja pritom baš i nema na vidiku.
Sami igrači su svjesni da je establišment spreman ignorirati uznemirujuće podatke. Uvođenje dodatnih turnira, kao i proširenje formata klupskih i reprezentativnih natjecanja poput Svjetskog prvenstva i Lige prvaka, donosi dodatni profit i nove glasove, ali istovremeno igračima uzima i ono malo slobodnog vremena za oporavak. Malo njih diže glas u strahu od stigmatiziranja, a kada javno progovore o umoru koji ih prožima i zbog kojih traže pojedinačnu poštedu — poput Messija, Raheema Sterlinga ili, eto, Rakitića — javnost pohita sasuti drvlje i kamenje po njihovu tobožnjem “nezalaganju” i “nepoštivanju” institucije, pogotovo ako je riječ o nacionalnoj selekciji.
Ne pomaže pritom ni glas koji sve češće podižu treneri, posljednji od njih Jürgen Klopp.
“Moramo početi misliti na igrače”, izjavio je Klopp ranije ove sezone, nakon što je već Ligu nacija usporedio s naredbom da Anthony Joshua boksa svaku drugu večer. “Ako to ne budemo bolje radili, pogotovo pri organizaciji natjecanja, onda je to dobar put da ubijemo ovu predivnu igru”.
U priču se uključilo i udruženje FIFPro, neformalni globalni nogometni sindikat iz kojeg su problem naglašavali kroz veliki broj igrača koji su se lani sa Svjetskog prvenstva odmah stavljali u klupski natjecateljski ritam. No, njihov utjecaj ipak ne može uzdrmati jurnjavu za profitom. Slučajeva poput onog Ángela Di Maríje, kojem su tri naporna ljeta između 2014. i 2016. praktički skratila karijeru na elitnoj razini putem ozljeda, ili sada Neymara, čije tijelo očigledno pati pod naporom, bit će sve više.
Uživamo u igri bez razmišljanja o tome koliko naši prohtjevi zapravo negativno utječu na samu igru. A nogometaši su na kraju dana samo ljudi koji su glavni odgovorni zašto uopće volimo taj predivni sport. Jesmo zaista spremni zbog vlastitog užitka dopustiti da one navijačke parole o modernom nogometu kao ubojici postanu morbidna realnost?
