Baski će vam o tim razlikama pričati u kontekstu La Raze, ali ne u onom uvriježenom značenju riječi “rasa” koja bi ih izdvajala po nekom biogenetskom okviru. La Raza je derivat ranog baskijskog nacionalizma, i njegovo značenje se koristi primarno u tradicionalnom smislu, kao referenca na baskijske unikatne jezične i kulturalne značajke koje onda tvore i percipirane karakterne osobine pripadnika tog naroda. Baskija je sama po sebi toliko specifična; tamošnji jezik nema jasnu poveznicu s bilo kojim drugim živućim jezikom i djeluje kao da se u tom dijelu Pirinejskog poluotoka pojavio potpuno izoliran od vanjskih utjecaja, čemu su sami Baski stoljećima u svakom smislu naginjali.

Real Sociedad je išao u korak s vremenom te time kroz nogomet mijenjao i oblikovao to teško, zatvoreno društvo koje je predstavljao

Po svemu su željeli gajiti tu svoju kulturu izolirani u svom kutu, i onda je ironično da je baš nogomet, najveći medij preko kojeg to proklamiraju, stigao izvana. U San Sebastián je doaš na samom početku 20. stoljeća, kada je 1904. grupa britanskih mornara osnovala San Sebastian Recreation Club i počela uz ostale sportove igrati i nogomet. S lokalnim su ljudima zajedničku imali tek oceansku klimu, vlažnu i promjenjivu, pa su im pokušali prići kroz igru koju, činilo se, svi vole.

Također je ironično da je baš tih godina kralj Alfons XIII., čovjek koji je predstavljao sve ono što je Baskima obično strano i odbojno, odabrao San Sebastián kao svoj ljetnikovac. Zahvaljujući tom njegovu odabiru klub je prvo dobio dopuštenje da nastupa u Copi del Rey, a onda su uz Alfonsovu pomoć ‘posušeni’ i birokratski nedostaci koji su 1909. prijetili izopćenjem iz natjecanja. Nogometna sekcija Recreation Cluba postala je Sociedad de Futbol, a službenim blagoslovom španjolskog kralja 7. rujna te iste 1909. klub je postao Real Sociedad de Fútbol, odnosno Erreala: kraljevsko nogometno udruženje.

Ta monarhistička podrška se nekako stavila u drugi plan, kao da građani San Sebastiána zažmirili i popustili pragmatizmu kako bi dugoročno dobili priliku proklamirati svoje baskijske vrijednosti kroz svoj nogometni klub. I baš kao i njihovi susjedi i rivali iz Bilbaa — koji su također popustili vanjskom utjecaju pridošlom iz Southamptona isključivo zbog prihvaćanja ideje nogometa — u La Realu su bili odlučni da je kruna iznad grba jedina stvar koja će ih vezati uz ideju španjolske monarhije kao vrhovne vlasti. I oni su, baš kao i Athletic ali i niz drugih, manjih baskijskih klubova, oformili svoju canteru, nogometnu školu u kojem će mladež dobivati prigodu paralelno razvijati svoj identitet, svoju La Razu: kako nogometnu, tako i onu širu, etničku.

Ali neće to biti jedini put da će zažmiriti, unatoč vrijednostima koje su podučavali.

Nakon što je veći dio 1960-ih proveo u drugoligaškom društvu, Real Sociedad je 1967. konačno našao svoj put natrag u elitu. Bilo je to pod paskom Andonija Elizonda, domaćeg trenera iz San Sebastiána koji je i svoju čitavu igračku karijeru proveo u klubu. Proces koji je tada pokrenuo temeljio se na produktima cantere i na igri koju su mnogi vidjeli kao presliku baskijskog mentaliteta: čvrstog, defenzivnog, zatvorenog, pa i na trenutke brutalnog u svrhu ispunjenja ciljeva. Taj je stil po njegovu odlasku 1978. preuzeo i Alberto Ormaetxea, Elizondov pomoćnik koji je započeo karijeru u rodnom Eibaru, ali je punih 12 godina igračke karijere, kao i njen kraj, dočekao nakon 240 utakmica u La Realu.

Međutim, Ormaetxea je shvatio da postoji i kadar koji ne mora baskijski nogomet proklamirati striktno kao vrhunac mesarenja i pragmatizma u svrhu ostvarenja rezultata.

Real Sociedad je već nekoliko godina u nizu završavao u gornjem dijelu prvoligaške ljestvice, ali su pojedinci poput Luisa Arconade, Jesúsa Maríe Zamore, Roberta Lópeza Ufartea ili Perika Alonsa, Xabijeva oca koji je bio poznat i kao “plućno krilo ekipe” u veznom redu nudili ekspanzivni impuls u igri. Ormaetxea je preuzeo rizik.

Još jedan unikatni aspekt baskijske kulture očituje se u poeziji.

U njoj nedostaje tradicionalni poetski prizvuk; kompozicija je uglavnom jednostavna i pjesnici su stoljećima objavljivali pjesme na pojedinačnim listovima papira, kako bi se nacionalna poezija što brže širila i što lakše pamtila. Ona je kroz povijest bila više utilitarna nego očaravajuće umjetnička, namijenjena prvenstveno očuvanju kulture kroz pamćenje. Baskijski nogomet je bio baš takav, s eventualnom iznimkom predratnog Athletica pod vodstvom Williama Garbutta. I Ormaetxeina La Reala.

To drugo mjesto 1980., kao i dvije titule u nizu 1981. i 1982. promijenile su način shvaćanja nogometa u San Sebastiánu, ali i stav oko toga što Baski zapravo žele od njega. Bila je to ekipa koja je ušla u povijest španjolskog nogometa, i ta činjenica je na svijet donijela sumnju. Što ako postoji nešto više? Što ako možemo u našu igru unijeti i pozitivne aspekte te zatvorene zajednice, a ne samo vjekovnu težnju za obranom identiteta i nepovjerenjem prema svakom tko dolazi sa strane? Odgovor su vidjeli u ponovnom žmirenju i 13. rujna 1989. se Irac John Aldridge pojavio pred kamerama kao prvo nebaskijsko pojačanje u Real Sociedadu poslije dugih desetljeća.

Dolazak gostiju s Otoka ovog puta nije bio dobro primljen kao 80-ak godina ranije. Iako je potez dijelom bio i motiviran nekim lošim odlukama i osipanjem kadra neplaniranim odlascima Luisa Lópeza Rekartea, Joséa Marija Bakera i Txikija Begiristaina u Barcelonu, kao i današnjeg sportskog direktora Lorenza Juarrosa Garcíje u Athletic Bilbao, javnost u San Sebastiánu nije bila zadovoljna novim odmicanjem od baskijskog identiteta. Aldridge se naknadno prisjećao kako ga je na zidu starog stadiona Atotxa dočekao grafit s porukom kako “stranci nisu dobrodošli”, a u biografiji je prepričao i kako su mu ljudi u gradu znali prezrivo pljuvati pred cipele na ulici.

“Radije bih vidio La Real u trećoj ligi”, izjavio je tada predsjednik njihove navijačke skupine, “nego da vidim stranca u njegovu dresu”.

Ipak, realnost je bila drugačija i Real Sociedad je uskoro Aldridgeu pridružio i dvojicu Engleza, Kevina Richardsona i Daliana Atkinsona. Iako je canteru nastavio držati u srcu svojih vrijednosti, pristao je po potrebi popunjavati puniti kadar stranim pojačanjima.

Danas Atotxe, starog stadiona na kojem je prije 20 godina Aldridgea dočekao prijeteći grafit, više nema. Ovaj novi, Anoeta, lani je preuređen i sada je zaista primjer modernog, elitnog stadiona, baš kao i ekipa koja je sinoć demolirala goste iz Eibara. Real Sociedad ove sezone možda igra i najefektniji nogomet u ligi, barem u dosadašnjem dijelu prvenstva: “Ne trče, već lete”, naslov je kojim je njegove igrače opisao El Diario Vasco, i teško se s njim ne složiti.

Kostur momčadi danas čine domaći dečki kao što su Mikel Oyarzabal, Joseba Zaldua i Igor Zubeldia; tu je i kapetan Asier Illarramendi, trenutno ozlijeđen. Uz njih su i stranci — kako oni ‘pravi’ Martin Ødegaard, Adnan Januzaj ili Willian José (koji, doduše, uz brazilsko ima i španjolsko državljanstvo), tako i oni iz drugih krajeva španjolske, poput Nacha Monrerala iz susjedne Navarre ili Diega Llorentea iz samog Madrida. Drže četvrto mjesto u La Ligi, bodovno poravnati s rivalima iz Bilbaa, i pod vodstvom domaćeg trenera Imanola Alguacila — koji je izašao iz klupske cantere svega koji mjesec prije nego što je u San Sebastian onomad stigao Aldridge — igraju prilično dobar nogomet.

Real Sociedad je išao u korak s vremenom te time kroz nogomet mijenjao i oblikovao to teško, zatvoreno društvo koje je predstavljao. I dalje je to u svojoj srži ista ona narodna ‘poezija’ nekoć ispisivana na jednom listu papira, ali sada mekša, podatnija i generalno atraktivnija.