Navijačka gostovanja su u suštini jedno od ljepših iskustava koja nogomet sa sobom nosi. Imate priliku spojiti ugodno s korisnim tako što ćete s društvom otići posjetiti neku zemlju u kojoj možda još niste ni bili, a možda vam ne bi baš bila ni na listi prioriteta da upravo vaša omiljena momčad nije ždrijebom poslana u neki od njenih gradova. To je zapravo poput maturalca koji si možete priuštiti i u poznijim godinama, samo s nešto manje gluposti po kojima su boravci hrpe tinejdžera u Lloret de Maru ili Pragu poznati.
Uostalom, mnogima je taj koncept infantilan dok ne dođe neko veliko natjecanje, poput Europskog ili Svjetskog prvenstva. A onda, ako se poklopi i kakav rezultat, brzo kreću planiranja i last minute bukiranja.
Takav su aranžman bukirale stotine, ako ne i tisuće Eintrachtovih navijača koje je ždrijeb u ovosezonskoj Europskoj ligi između ostalog poslao i u London. Navijači koji su poznati po svojoj fanatičnoj podršci kod kuće i na strani nisu željeli propustiti prigodu da izvrše invaziju i na dom jednog od najvećih engleskih nogometnih klubova, baš kao što su u prošlosti poveli na desetke tisuća ljudi u mnoge druge europske gradove u kojima je njihov klub igrao. Međutim, UEFA ne dijeli njihov entuzijazam; zbog minornog incidenta na gostovanju kod Vitórije de Guimarães, kada je grupica domaćih navijača isprovocirala grupicu Eintrachtovih zbog čega je nastala čarka koja je brzo smirena, njemački je klub kažnjen zabranom prodaje ulaznica svojim navijačima za utakmice u belgijskom Liègeu i Londonu.
Nema pritom veze što je u incidentu u Guimarãesu sudjelovalo svega desetak isprovociranih navijača od njih par tisuća koliko je ponovno potegnulo na dalek put, kao i ni to da je ona ogromna većina navijača — a kojima nije ni kraj pameti raditi bilo kakve nerede ili kršiti zakone — već davnih dana uplatila aranžmane za Liège i London. UEFA je nemilosrdna u provedbi svog plana ‘kolektivnih’ sankcija koje podrazumijevaju da se klub kažnjava tako što će njegova cjelokupna navijačka populacija biti spriječena da putuje u grad u kojem njihov klub nastupa.
Problematika kolektivizacije krivice sve je istaknutija utoliko što UEFA sve češće reže takve kazne bez da članovi njene Disciplinske komisije uopće sagledavaju širu sliku. Ove sezone su zabranu gostovanja, između ostalih, dobili i navijači Crvene Zvezde, koje ona ipak nije spriječila da pronađu put do tribina Tottenham Hotspur Stadiuma čak i preko pomoći bivšeg Partizanova igrača Aleksandra Mitrovića.
“Ako vas ulove da jurite autom, pa neće kazniti sve vozače koji se nađu oko vas, već samo vas kao pojedinca odgovornog za posljedice svojih djela”
Kažnjeni su Ajaxovi navijači, koji su zbog sukoba svoje male skupine s Valencijinim pristašama izvan (!) Mestalle također kolektivno spriječeni u praćenju kluba i na Stamford Bridge se nisu, poput Zvezdinih, uspjeli prošvercati. Njih 2.000, koliko ih je uplatilo put u London imalo je naum otići na utakmicu FA Cupa između Leyton Orienta i Brightonovih rezervi, ali je lokalna policija zbog sigurnosti pomaknula taj susret na dan iza utakmice Chelseaja i Ajaxa, kada većina gostiju ipak krene natrag svojim kućama.
Takva kazna prijeti i Dinamu, koji je zbog ponašanja manjeg dijela navijača u Manchesteru kažnjen s 20.000 eura kazne, ali i uvjetnom zabranom navijačkih gostovanja u idućih godinu dana.
Kod takvih kazni najveći problem nije čak ni lijena kolektivizacija krivice. Problem je što se s vremenom takva kazna prešutno proširivala na domenu koja sama po sebi stvara više problema nego što ih rješava, i to kroz izrazito opasne metode njena izvršenja.
O opasnostima takvog vida discipliniranja mogu i sam posvjedočiti.
Prije sada više od 10 godina uputio sam se i sam na jedno od takvih gostovanja, kad je Hajduk igrao u slovačkoj Žilini. Bila je to prigoda za ljetni put sa društvom u grad koji nije ni dalek ni skup, a koji vjerojatno nikad više neću posjetiti pošto se radi o rudarskom mjestu na samom sjeveru Slovačke, čiji su srdačni stanovnici zaluđeni hokejom kudikamo više nego nogometom. Hajduk je tada također bio kažnjen zabranom navijačkog gostovanja zbog sukoba njihova dijela s policijom na Malti u kolu prije, ali UEFA-ina kazna je zapravo bila dosta jasna: zabrana gostovanja se odnosila na klub, koji nije smio prodavati ulaznice svojim navijačima, dok istovremeno nigdje nije stajalo da navijači sami nemaju pravo kupovati ulaznice.
Naravno, svi su se snalazili na svoj način i ubrzo je većina od gotovo 1.000 ljudi koji su se odlučili na put u Slovačku imala osigurane karte za stadion. Po dolasku u grad nije bilo nikakvih problema, dapače: s domaćim navijačima se družilo i pjevalo na glavnom gradskom trgu bez ikakvih tenzija, osim onih koje je izazivala policija. Ona je naime, bez ikakvog uporišta protumačila kako ta zabrana prodaje ulaznica valjda podrazumijeva zabranu kročenja nogom osobi s hrvatskim papirima u sam grad i užu okolicu, pa je shodno tome i postupala.
U izopačenom razvoju događaja policija je pratila Hajdukove navijače prema stadionu, ali ispalo je da ih je prepratili u pothodnik iz kojeg bijega nema. Iako su navijači imali spremne papire na kojima jasno stoji da oni u gradu i na stadionu imaju pravo biti, policija nije imala nikakve namjere poslušati argumentaciju, već su potegnuli suzavce i pendreke (čak i puške s gumenim mecima!) i krenuli u rijetko viđen masakr, u kojem su deseci navijača teško ozlijeđeni dok je hrpa njih završila u pritvoru i sa zabranama ulaska u Europsku uniju, čiji je član Hrvatska tad još nije bila. Brutalnost kojom je slovačka policija neopravdano reagirala nisam vidio nikada u životu, a bijeg u sigurnost kojim sam izbjegao nevjerojatni kafkijanski proces ostao je jedno od traumatičnijih iskustava u životu.
A sve to jer je UEFA lijeno odrezala nedefiniranu kolektivnu kaznu i onda prepustila stvar očito potpuno nepripremljenoj i umobolno nabrijanoj lokalnoj vlasti.
Čitava je stvar dana na sud u Banskoj Bystrici, a koji je uvažio svih 212 žalbi na presude iz Žiline. Sud je utvrdio kako su navijači bili u pravu kada su kaznu protumačili na način da ih ništa ne priječi u pokušaju kupnje ulaznica sve dok one nisu omogućene preko kluba, kao i to da je policija potpuno neutemeljeno debelo prekoračila svoje ovlasti. Zabrane su povučene, čime su navijači dobili dio zadovoljštine — ali ispriku od lokalnih vlasti nisu dobili, kao ni od same UEFA-e, što je još važnije. Tu nije stvar nekakve osobne satisfakcije koju bi navijači dobili isprikom, već bi s njom UEFA priznala krivicu i natjerala samu sebe da, poučena ovakvim opasnim nuspojavama, preispita vlastite disciplinske mjere i izvuče nešto dobro iz čitave priče.
Ali, kako to obično biva s UEFA-om, ondje su samo nastavili glavom kroz zid, i to na štetu ne samo navijačke kulture i nogometa u cjelini, već i ljudskih prava.
O problematici kolektivnih kazni svojedobno su sa samim Micheleom Platinijem pokušali razgovarati i predstavnici međunarodnog udruženja Football Supporters Federation, koji su argumentirali da metode poput ovih ili zabranje gostovanja ukoliko domaćin služi kaznu zatvorenog stadiona šalju potpuno krivu poruku i ne rješavaju ništa.
“Te kazne najviše utječu na okolnosti onih gostujućih navijača koji su kažnjeni zbog ponašanja manjine, čak i one koja ne pripada njihovom navijačkom tijelu, i koji onda dodatno ostaju bez kompenzacije troškova puta, karata i smještaja”, naglasili su na tom sastanku ljudi iz FSF-a. “UEFA tako stavlja najveći negativni naglasak na one koji nemaju nikakve veze s incidentima i koji su čak sudjelovali u aktivnostima usmjerenima protiv, primjerice, diskriminacije”, zaključili su, uz napomenu da su “veoma razočarani ishodom sastanka” i kako se boje “kontinuirane radikalizacije navijačkog pokreta kao reakcije na poziciju u koju se stavljaju”.
UEFA je naknadno priznala kako ne postoje nikakvi statistički pokazatelji koji potvrđuju da se broj delikata smanjio uslijed predstavljanja koncepta kolektivnih kazni. Dapače, one na kraju krajeva nemaju ni smisla, jer je kolektivizacija krivice u okolnostima u kojima se nikada nije dogodilo da čitava navijačka tribina sudjeluje u nekakvom izgredu unaprijed postavljena na sasvim krivim temeljima. Međutim, ako bi se u nedostatku razumijevanja i dvostranog dijaloga UEFA-inih disciplinskih tijela i predstavnika navijačkih udruženja okrenulo u rušenje čitave priče pravnim putem, prepreka ima podosta.
Guranjem kolektivnih kazni UEFA je otvorila Pandorinu kutiju represivnih metoda koje ograničavaju ljudska prava navijača. U Francuskoj su, primjerice, nogometne vlasti nakon sukoba dviju frakcije Paris Saint-Germainovih navijača u kojem je 2010. smrtno stradao jedan huligan dekretom odlučili zabraniti sve gostujuće navijače, po uzoru na ta kriva tumačenja UEFA-inih regulacija. U praksi su to najmanje osjetili ti huligani, a najviše obični navijači koji samo žele provesti dan u dobrom društvu, prateći svoj nogometni tim.
Ovog je ljeta tako donesena odluka po kojoj Nicini navijači ne smiju izaći iz regije Primorskih Alpi; policija je provjeravala automobile po cestama, i ako je utvrđeno kako postoji i najmanja sumnja da se radi o navijačima — tu doslovno pričamo o zastavici na retrovizoru ili naljepnici na autu — a da se kreću prema Nîmesu u periodu između 17 sati i ponoći, mogla je biti izrečena kaznu od 30.000 eura do čak šest mjeseci u zatvoru. Samo jer su, kao nekažnjavani i mirni navijači, vozili svoj automobil izvan grada.
“Više od 20 godina idem po utakmicama i nikad nisam vidio nešto takvo”, izjavio je Greg Massabo, glasnogovornik Nicinih navijača. “To je efektivno kućni pritvor; ljudi se tretiraju gore nego oni s Fische S listi”. U pitanju je lista pojedinaca koji predstavljaju legitimnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti, poput osoba povezanih s terorističkim skupinama ili narko-kartelima. U Francuskoj su vlasti iskoristile proglašenje izvanrednog stanja nakon napada u Parizu u studenom 2015. kako bi se dodatno obračunale s navijačkim pokretom, odnosno uvelike i s njegovim zdravim tkivom, pa je velik broj nekažnjavanih građana preko noći završio kao ekvivalent teroristima, s ograničenom slobodom kretanja.
Problem je u tome što se blatantno kršenje slobode pojedinca bez ikakvog uporišta kosi s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, čiji članak 2. jasno kaže kako “svi imaju pravo slobodnog kretanja unutar države”, ali i izvan nje, kao i slobodu odabira prebivališta. No, u tom članku postoji i stavka koja čitavu stvar tjera u sivu zonu, a koja tvrdi kako te odredbe čine temelj ljudskih prava, osim u okolnostima “koje su u interesu nacionalne i javne sigurnosti i održavanja javnog reda”. Tu sivu zonu vlade iskorištavaju kako bi sa što manje truda zabranile slobodu kretanja izbjeglicama, a sada to vlasti uvelike koriste i kako bi ugušile navijačke pokrete bez da odluke olako padaju na sudu.
Nije slučajno da je Njemačka — kao bastion čvrste i u ogromnoj mjeri zdrave navijačke kulture — jedina institucionalno digla glas protiv takvih restrikcija. Reinhard Grindel, bivši predsjednik Njemačkog nogometnog saveza je još 2017. naglasio kako će se nogometne vlasti u Njemačkoj boriti protiv kazni koje kolektiviziraju krivicu.
“Trebamo graditi povjerenje, rješavati nesporazume i zajedno definirati jasne granice kako bismo pomogli održavati atmosferu na našim stadionima na kojoj nam zavidi čitavi svijet”, izjavio je u priopćenju. Tom se sentimentu pridružio i prvi čovjek Bundeslige, Christian Seifert, koji je prisnažio razmišljanje koje promiče “aktivnu suradnju” u donošenju odluka koje se istovremeno bore protiv nasilja i devijantnih akcija, ali bez ad hoc primjene opasnih kolektivnih represivnih metoda.
Zdrav pristup problemu, ponajviše kod nogometnih institucija i utjecajnih pojedinaca iz nogometnog miljea može pomoći da i krovna europska nogometna organizacija konačno prizna kako su njene metode discipliniranja u ovom slučaju potpuno pogrešne i toksične. Naravno, lociranje i procesuiranje pojedinaca odgovornih za devijantna ponašanja je podosta teži posao od jednostavnog brisanja čitave skupine jednim potpisom dokumenta; ali ako pričamo o vladavini demokracije, onda metoda kolektivizacije uz ograničavanje ljudskih prava ne samo da je pogrešna, već je i jeziva.
Jedna Eintrachtova navijačica, koja će u London putovati unatoč zabrani, vrlo je slikovito opisala srž problema: “Ako vas ulove da jurite autom, pa neće kazniti sve vozače koji se nađu oko vas, već samo vas kao pojedinca odgovornog za posljedice svojih djela”.
Banalnost tog sasvim ispravnog zaključka zapravo govori koliko su nekada institucije razmišljanjem iza šire mase; a to može, kako vidimo, biti i veoma, veoma opasno.
