Nova godina, stari problemi. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak objavili su nove, ‘postrožene’ mjere u svrhu sprječavanja daljnjeg širenja omikron soja koronavirusa.
Iako je taj još zarazniji soj stravičnom brzinom prohujao kroz populaciju i proizveo rekordne dnevne brojke novozaraženih, vlast je čitavu stvar nadgledala s ležernošću kakva je rijetko viđena bilo gdje u Europi. Tako su i ove nove mjere uvelike vezane uz ograničenje broja ljudi na okupljanjima, i to ne drastično; ako je i prije na papiru u zatvorenim prostorima bilo dopušteno 50 osoba, odnosno 30 na privatnim svečanostima, sada su te brojke svedene na 25, odnosno 20. Uz jako važnu napomenu kako će se “kontrolirati” stavke poput “održavanja razmaka, korištenja maski dok se ne sjedi za stolom, prozračivanja te čišćenja i dezinfekcije”. Dakle, klasične varijacije na temu, čiju je praktičnu ‘primjenu’ svo ovo vrijeme mogla svojim očima vidjeti — odnosno, ne vidjeti — bilo koja osoba s minimumom društvenog života.
Jedina stavka koja je ozbiljno pogođena novim mjerama ponovno su sportska događanja.
Pa se tako sportske priredbe u zatvorenim prostorima od sutra smiju održavati pred tek 20 posto svog ukupnog kapaciteta, dok su događanjima na otvorenom svedena na 40 posto ukupnog broja sjedećih, odnosno stajaćih mjesta. I to je otprilike bilo to od obrazlaganja mjera; bez ikakve podrobnije argumentacije, vaša lokalna birtija ili klub postala je jednak izvor zaraze kao i stadion. Još od samih početaka ove nesretne priče znanstvena ja fantastika pčekivati nekakve konkretne brojke ili projekcije u ovakvim obraćanjima. U pitanju je, realno, tek selektivno prepisivanje tuđih mjera i odluka, u onom obujmu koji pritom ne ograničava političke, odnosno, populističke interese vladajuće koalicije.
Suprotno svim relevantnim pokazateljima, paket strožih mjera sad bez valjanog razloga ponovno karakterizira stadione kao ‘kugine kuće’
No, ako se već vodimo tuđim primjerima, zanimljivo je vidjeti neke zaključke koje su donijele države čija struka također zna donositi kontradiktorne mjere zaštite od zaraze, ali koja barem pritom zna transparentno objasniti neke od brojki iza njih.
Tako je početkom prosinca, kada je omikron soj već dobrano jurišao europskim kontinentom, njemački grad Köln u istom vikendu organizirao svoj čuveni karneval, jedan od najvećih u Europi, ali i utakmicu između domaćeg 1. FC Kölna i Borussije Mönchengladbach. Na prvom događaju jesu uvedene određene restrikcije, uz obavezno predočenje EU Covid potvrda, dok je kapacitet RheinEnergieStadiona za tu utakmicu bio rasprodan, što znači da je na tribinama bilo preko 50.000 gledatelja.
Ne baš previše iznenađujuće, incidencija zaraze koronavirusom je u svega nepunih sedam dana skočila s 282,7 infekcija na 100.000 stanovnika na čak 433. Liderica njemačkih Zelenih Katrin Göring-Eckhardt pohitala je na Twitteru oštro osuditi isključivo ideju “punih nogometnih stadiona”, a Karl Lauterbach, savezni ministar zdravstva iz redova Socijaldemokrata, pridružio se kritikama na račun nogometa, bez spominjanja još većeg događaja koji se paralelno održavao po gradu.
Brojke su ih jako brzo demantirale. Prema službenim informacijama iz gradskog stožera, rast brojki se isključivo vezao uz nekolicinu privatnih proslava, zatim događanja vezanih uz karneval koja su se održavala u kafićima i klubovima, ali i jednu košarkašku utakmicu. Suprotno ciljanim napadima i optužbama, Rheinland derby nije imao značajnog utjecaja na širenje zaraze, što ima i smisla s obzirom na to da je 1. FC Köln bio među prvim bundesligaškim klubovima koji su uveli obavezno pravilo 2G za ulazak na stadion, što u prijevodu znači da su utakmice uživo mogli pratiti isključivo cijepljeni ili oni koji su unatrag šest mjeseci preboljeli koronu.
U tim ad hoc reakcijama, poput ovih koje su iznijeli Göring-Eckhardt i Lauterbach, može se iščitati i jasan element prijezira. Za njih su sportska događanja i kultura vezana uz njih nešto sasvim strano, pa čak i odbojno, čime javnost u Njemačkoj uvelike objašnjava zbog čega su stadioni pogođeni novim, strožim restrikcijama unatoč činjenici da se na njima strogo provodi protokol provjere EU Covid potvrda, s dobrim dijelom stadiona na koje nije moguće ući čak ni samo s negativnim testom. Strah od omikrona je, međutim, bio jači, pa je sada i na RheinEnergieStadionu u svrhu političkog mira dopuštena tek trećina kapaciteta, što je izazvalo veliko negodovanje, pogotovo s transparentnim podacima o praćenju pravih izvora zaraze.
U Engleskoj su pritom ove silne odgode utakmica gotovo isključivo vezane uz činjenicu da su čitave momčadi izložene zarazi i oboljenju, dok čuveni Plan B — koji su premijer Boris Johnson i njegova vlada stavili na snagu pojavom omikrona — podrazumijeva ‘tek’ da svi događaji na stadionima s preko 10.000 prisutnih gledatelja moraju organizirati detaljni pregled Covid potvrda.
Ekstenzivna istraživanja sprovedena nakon prošlogodišnjeg Eura donose zaključke koji su, detaljno razloženi, na tragu onih koji potvrđuju kako stadioni nisu osobito problematični čak ni kada su njihovi kapaciteti maksimalno ispunjeni. Naravno, zabilježeni su slučajevi zaraze vezani uz pojedince koji su prisustvovali utakmicama na Euru, ali su oni — kao, uostalom, i u Kölnu — podrobnijom istragom povezani s popratnim događajima u zatvorenim prostorima. U samoj je Njemačkoj, u ECDC-jevom istraživanju provedenom sredinom srpnja — dakle, nakon perioda inkubacije virusa — potvrđeno tek 18 slučajeva zaraze povezanih s pohođenjem utakmica Europskog prvenstva. U međuvremenu su još, jasno, pridodane nove mjere, ponajviše kroz navedene 2G i 3G pravila na stadionima.
Sve ove informacije pomažu nam ne zato da se pravimo kako mogućnost zaraze na stadionima ne postoji, nego da utvrdimo realnu razinu opasnosti i način na koji je možemo svesti na minimum.
U Hrvatskoj istraživanja i podaci vezani za odnos zaraze i pojedinačnih događaja također spadaju u domenu znanstvene fantastike, pa ni ne čudi to što se i ova minimalna intervencija u svrhu zaštite javnog zdravlja svodi na puku najosnovniju interpretaciju tuđih mjera, najčešće po principu prekidača koji se pali ili gasi bez previše razmišljanja. I u prvom smo valu zorno mogli vidjeti kako takav pristup donošenju mjera tek reflektira pogubno viđenje sporta u ‘sportskoj’ naciji, pogotovo kada su politički potezi u pitanju. Bez dublje analize, a onda i bez ikakvih ponuđenih alternativa, sport je u praksi postao nešto marginalno, s tim da je odstupanje od generalnog ignoriranja njegove dinamike izbijanjem pandemije tek dobilo ovakav specifičan kontekst.
Jednostavno rečeno, sport je političarima dobar samo onda kada su sportaši u onoj tuđmanovskoj ulozi ‘ambasadora’. Istovremeno, dvaput rasprodani Poljud ove minule jeseni, u jeku bukteće zaraze delta sojem, to podosta slikovito i prikazuje.
U prvom slučaju, kad je sredinom studenog Hrvatska ugostila Rusiju, ljudi iz Hrvatskog nogometnog saveza — čiji dobar dio kadra ima uske i aktivne poveznice s vladajućom strankom — otvoreno su se oduševljavali prepunim stadionom, iako je u realnosti atmosfera bila podosta sterilna. S druge strane, nakon rasprodane utakmice Hajduka i Osijeka u prosincu ti isti ljudi su pohitali nategnuti ionako selektivna pravila kako bi tu atmosferu prikazali toksičnom i, eto, podložnom sankcijama.
U oba slučaja je, međutim, bitno naglasiti da, u izostanku podrobnije analize, kao jedini dokaz da niti jedna od tih utakmica nije značajnije utjecala na epidemiološku sliku možemo priložiti brojke novooboljelih u tom periodu. Štoviše, na dan održavanja utakmice protiv Rusije imali smo čak 6.670 novih slučajeva, dok smo tjedan dana kasnije ubilježili i značajan pad na brojku od 3.603. Slično je i s utakmicom između Hajduka i Osijeka; na dan utakmice smo imali 1.936 novih slučajeva, dok su tjedan dana kasnije, nakon perioda inkubacije, prijavljena 1.643.
Ako išta, prema najnovijoj eksploziji zaraze jasno je da snosimo posljedice blagdanskih druženja u zatvorenim prostorima, pri čemu su vlasti čak i dopustile produženo radno vrijeme ugostiteljskih obrta, u strahu od reakcije raznih ugostiteljskih i inih udruga koje su vrlo vokalne oko bilo kakvih nametanja mjera svom sektoru. Analize s druge strane, međutim, pokazuju da je upravo taj sektor po pitanju širenja zaraze, što je i logično, najveći epicentar, i da se upravo tu mora pronaći najefikasnije rješenje na svačiju korist.
Sport, s druge strane, nitko ne štiti, naprosto zato jer je malo koga u ovoj zemlji zapravo i briga za njegove probleme.
I možda vas kontinuirana priča o Poljudu zamara, ali sviđalo se to vama ili ne, splitski je stadion (p)ostao jedini presjek nekakve opće slike ozbiljne posjećenosti sportskih natjecanja, čak i u ovom periodu. Samim tim, suprotno svim relevantnim pokazateljima, umjesto tek potrebe za “povećanim nadzorom”, paket strožih mjera sad bez valjanog razloga ponovno karakterizira stadione kao ‘kugine kuće’.
No, zato uvijek možete otići do lokalne birtije i zajedno s prijateljima natiskani ondje lamentirati o toj problematici.
