Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Kult dičnosti

Najveće greške su one koje dovode u pitanje smisao same ideje

Onih sad već davnih dana, kada je model hajdučke demokracije počeo stajati na vlastitim nogama i loviti zamah na kojem će mu se pola države diviti, a pola ga ismijavati i proklinjati, profilirala se i jedna iritantna nuspojava.

Kod ovog drugog dijela populacije, koji se propeo na stražnje noge kako bi model pokušao ili odbaciti u potpunosti ili uvelike diskreditirati, većinom se radilo o plitkoj neinformiranosti ljudi što je zlonamjerna manjina iskoristila za otvoreno huškanje na one koji su u općem društvenom vrijednosnom pomoru pokušali s nečim drugačijim. I u tom svom kuršlusu hajdučka demokracija je nerijetko radila osnovnu grešku što se uplitala u tu igru spuštajući se na razinu niskih strasti.

Čuvena sloboda govora zaista daje za pravo budalama da izgovore svašta, ali se u patološkom strahu od otimanja prava na klub veliki dio Hajdukovih navijača okrenuo slijepoj začahurenosti i grčevitom defenzivnom stavu, koji bi u startu diskreditirao čak i onaj dio javnosti spreman na informiranje o toj očito bitnoj temi.

S jedne strane razumijem tkav stav, jer je establišment koji počiva na sasvim drugim, mračnim temeljima  od početka bio i još uvijek zaista jest spreman koristiti najgore konstrukcije i floskule da ogadi jedan hvalevrijedan demokratski proces kroz sliku koja otprilike odgovara ideji da se radi o đavoljem kolu strašnih samoupravnih socijalista i potomaka orjunaških četa.

Problem je tu bio da se na ‘šibu’ nije išlo argumentima, već je bilo dovoljno da se i druga strana, koju bi u toj formi tabule rase čovjek mogao razmjerno lako senzibilizirati i adekvatno informirati, svede na slijepo taborenje po ključu ‘ako nisi s nama, onda si protiv’. Kao kakav ljuti pas koji u frustraciji krene gristi i vlastiti rep.

Klub i njegova ideja nisu poligon za bildanje nečije ličnosti, a upravo takvo slijepo povjerenje bildaju i onomad Kos i sada Brbić

Sve te elemete, od hiperdefenzivnosti, koncepta rovovskih bitki a bogme na kraju i griženja vlastitog repa možemo vidjeti i ovih dana, kada Hajduk prolazi kroz novo turbulentno razdoblje.

Prije nešto više od godinu dana išao sam u Split kako bi napravio priču o možebitnoj kruni ove ‘navijačke’ ere na Poljudu, kada je Hajduk nakon dugog vremena komplicirao život Dinamu i kada je na Poljudu zaista ‘zamirisalo’ na duplu krunu. Hajduk, tada pod Željkom Kopićem, igrao je vrlo dobar nogomet, a nipošto nije odmoglo ni to što je Dinamo uporno pucao sebi u koljena, prosipajući enormne količine bodova koje su Splićanima, ali i Rijeci, omogućili ostanak u igri za titulu po ulasku u svibanj.

Par sati prije početka te utakmice protiv Cibalije pukla je vijest kako je tadašnji predsjednik Ivan Kos naložio ugošćavanje sudaca van uobičajenog protokola, što je izazvalo sablazan među navijačima. Naknadnom istragom se utvrdilo da u pitanju nisu bile izravno ilegalne radnje, ali čašćenje sudaca izlascima po klubovima na račun klupske kartice izrazito je snažan prekršaj po ključu moralnosti, one na koje se model pravično temelji. Kraj te utakmice značio je i kraj za eru Ivana Kosa.

Iako je Kos sam skrušeno priznao da je iz najbolje namjere tek stavljao dodatni naglasak na tzv. hospitality, dio hajdučke navijačke populacije se okomio na odluku da čist obraz i ‘vlastito dvorište’ moraju biti iznad svega, pa i iznad rezultata koji se tih dana naslućivao poput izvora vode nakon dugogodišnje suše. Pucale su međusobne optužbe o destabiliziranju kluba u trenutku kada bi se oplodio rad Kosove uprave, pričalo se o ciljanim napadima na projekt i Klub, što je dalo još jednu uznemirujuću perspektivu osim one da postoji i među navijačima Hajduka onih koji bi zažmirili na sve ako je rezultat ispoštovan.

Uz to, problem je bio i taj što se dio navijačkog puka snažno vezao za vrlo zavidnu razinu Kosove retorike i odlučnosti pri povlačenju poteza. Djelovalo je kao da može racionalno objasniti svaki svoj potez, toliko da ni nemušto objašnjenje o hospitalityju za pojedince nije zvučalo preinkriminirajuće u klubu koji, s pravom, gleda na svaki negativni potez unutar močvare koja ga okružuje.

Identičan obrazac ponašanja i čahurenja se može vidjeti i ovih dana nakon što je Marin Brbić, predsjednik koji je onomad naprasno smijenjen zbog “nedostatka ambicija”, preuzeo na sebe donošenje odluka koje nisu dobro sjele dijelu hajdučke publike. Nagađanje obično nema smisla, ali u ovom slučaju se zaista da primjetiti kako je Brbić značajno podigao nivo asertivnosti i odlučnosti u odnosu na prvi mandat. Je li to posljedica naknadnog dokazivanja kako je ipak trebao dobiti prigodu raditi u prekarnim okolnostima, koje ne uključuju isključivo borbu za golo preživljavanje, u ovom je trenutku još uvijek teško reći, ali sigurno da su ti potezi pokazali drugo lice čovjeka inače poznatog po povučenom karakteru.

U roku od svega tjedan dana potpisao je dvije kapitalne odluke koje se tiču rada kluba, ali i njegova šireg društvenog utjecaja. U prvom je odlučio sjesti za stol s predstavnicima Hrvatskog nogometnog saveza i dogovoriti dolazak hrvatske reprezentacije na Poljud. Pritom je naglašeno kako službeni Hajduk neće sudjelovati u organizaciji, a za daljnju suradnju je, kaže Brbić i prateća klupska klika, nužno ispunjenje sedam stavki koje je klub naknadno iskomunicirao.

A onda, dok se prašina podijeljenih dojmova te odluke još nije niti slegla, Brbić je odlučio povući radikalan potez kuvertirajući izvanredni otkaz šefu Akademije, Krešimiru Gojunu, zbog navodnog klevetanja sportskog direktora Saše Bjelanovića, kojeg je optužio za pokušaj sugeriranja da je valjda u svrhu dobrih odnosa uputno da B momčad Hajduka ne ide ‘punim gasom’ protiv Šibenčana u utakmici koja je mogla klub sa Šubićevca pogurnuti put Prve lige. Hajduk B je tu utakmicu pobijedio s 2:0.

U intervjuu koji je Marin Brbić dao Dalmatinskom portalu ranije ovog tjedna naglasio je da se njemu i suradnicima treba dati povjerenje i mir, što je generalno točno. Ovaj model podrazumijeva da se u datom trenutku odabire najbolji mogući kadar za Nadzorni odbor kluba, koji potom bira najbolji mogući kadar za sastavljanje Uprave. Sulud je potez vršiti pritisak ukoliko stvari nisu po volji ljudima i upravo takvi pritisci dovode do krize vlasti, što opasno usporava napredak kluba ka rezultatskom i logističkom iskoraku.

Međutim, ta konstatacija je jedna od rijetkih koju je Marin Brbić u potpunosti ispravno locirao i postavio u tom razgovoru.

Svi rade greške, to je neminovno i naprosto ljudski. No, neke greške će uvijek biti veće od drugih i dok dužnost navijača nipošto nije pritiskati rukovodstvo da donosi odluke po njihovom selektivnom stavu, ali  svakako jest dužnost da ukazuju na poteze koji bi mogli biti u kontradikciji s onim što klub predstavlja. Marin Brbić je pokazao da jedan od tih krucijalnih elemenata ne može pojmiti kada je na misao o povjerenju i miru nadovezao prijeteću konstataciju kako se “ne smije dirati osobni integritet na temelju subjektivnih procjena”. U prijevodu, vaše mišljenje nije validno ukoliko se istovremeno ne nalazite sa mnom iza zatvorenih vrata, gdje bi se subjektivna procjena trebala valjda pretvoriti u objektivnu. Jasno je po čijem mjerilu.

A subjektivne procjene kažu kako je pokušaj tajnih, pa javnih sastanaka s ljudima koji već 20 godina provlače iste floskule dok sustavno uništavaju hrvatski nogomet jako dubiozan potez sam po sebi. Jedna od stvari koja nadilazi sami nogometni dio ove priče o hajdučkoj demokraciji je upravo nastojanje da je borba za čisti Hajduk istovremeno i borba za čist nogomet.

Zbog toga je i bivši predsjednik s potpunim pravom ‘izletio’ kada je napravio kompromis koji ulazi u sivu zonu morala. Situacija se ne može riješiti bez diskusije, ali ona ne smije ići u smjeru bilo kakvih parcijalnih rješenja i ustupaka.

Koliko je Hajduk bio nepripremljen u ovoj delikatnoj situaciji najbolje ocrtava niz tehničkih grešaka koje su Brbić i Hajduk izrekli: od toga da mu/im nisu baš jasne ovlasti Udruge prvoligaša koja se sada pretvara u gordijski čvor nogometne močvare, pa do primisli da su u Savezu financije “transparentne i sukladne zakonu” te da je Zakon o sportu “implementiran na nacionalnoj i županijskoj razini”.

Obje te stavke imaju niz ogromnih nedostataka i izigravanja od strane HNS-a: financije prikazuju na A4 papirima koji kasnije postanu podmetači na zakuskama Saveza, a Zakon o sportu su naumili sprovoditi tako što su pričekali da kroz rupe izigraju njegov temelj uvođenjem koncepta ‘posrednih’ i ‘neposrednih’ članova Skupštine HNS-a s različitom razinom prava i ovlasti. Istovremeno, s popisa su izostavljene  krucijalne stvari poput stranog sudačkog povjerenika koji bi sproveo čistku u duboko korumpiranoj sudačkoj organizaciji. Na hrpi je Marin Brbić zapravo ponudio opciju po kojoj bi Hajduk postao dio sustava što je po njemu ključno, ali istovremeno bez jasne ideje sudjelovanja u njemu, što opet tom kvarnom sustavu jedino daje legimitet dok “postoje naznake” promjena.

Pritom, reći da su Hrvatski nogometni savez “neki ljudi u prošlom vremenu preuzeli sebi” dok mu iza leđa stoje upravo ti ljudi kojima je ovako naivno i nepripremljeno stiskao ruku zaista svodi čitavu navijačku borbu na niz pogrešaka i površnih odluka.

Koliko su te “naznake” smiješne najbolje pokazuje ovaj tekst iz Nacionalove arhive, pisan uoči pregovora za održavanje utakmice protiv Gruzije na Poljudu 2011. godine. Tako u njemu stoji da “Hrvatska nogometna reprezentacija je reprezentacija svih nas”, a da je tim dogovorom “premošćeno razdoblje u kojem u Splitu nije igrana službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije”. Znamo svi što se poslije događalo, reprezentacija više nije dolazila u Split osim kad je bilo jasno da će se utakmica protiv Italije odigrati iza zatvorenih vrata, a u međuvremenu je nogometna klika nastavila mutirati u čudovište koje je postalo.

Stoga, Brbić se može ljutiti na riječ “izdaja” koliko god želi, ali upravo zbog takvog površnog pristupa tako bitnoj temi navijači imaju pravo razmišljati u tako radikalnom smjeru.

No, onda je uslijedio novi Brbićev potez u kojem je odlučio po kratkom postupku razriješiti dužnosti voditelja klupske Akademije. Tu se još bolje vidi koliko su ljudi opčinjeni pojedincima, a ne potezima koje oni provode, samo da bi se onda sablažnjavali kada ispadne kako se koplja lome oko toga tko ide, a ne zbog čega ide. Tako je bilo kada je Brbić prvi put odlazio, tako je bilo i kada je odlazio Kos a sada je to slučaj kada odlazi Krešimir Gojun.

Gojunov rad je također imao grešaka — jedna je i manjak doselekcije zbog čega se Hajduk našao u situaciji da nema rotaciju na bekovskim pozicijama. Ipak, iznenađujuća je vijest o izvanrednom otkazu čovjeku koji je Hajdukovu akademiju postavio na mapu kroz zapaženu trenersku metodologiju i sustav, ali čitava priča se potpuno krivo postavlja. Sada se oštre pera na račun toga što je Gojun doveden u eri bivšeg predsjednika, okrećući se rovovima tobože naklonjene aktualnom i one naklonjene bivšem predsjedniku. Stvar je puno šira od tako reduciranog problema.

Po objavi vijesti očekivao sam da će klub smatrati shodnim da objavi rezultate navedenih izvida, pošto se radi o izrazito teškim i opasnim optužbama koje teško da mogu nekom tek tako pasti na pamet. Međutim, razjašnjenje smo dobili kroz novu izjavu predsjednika Brbića, koji je efektivno sveo izvide na brojčanu nadmoć jedne verzije, što je apsolutno suludo. “Imao sam situaciju dva protiv jedan” kazao je o izgleda jedinom principu tih izvida za, ponavljam, optužbe o pokušaju namještanja utakmica, “i sam po sebi se nametao zaključak i rješenje problema”.

Ako ćemo o subjektivnim procjenama koje udaraju na osobni integritet, ovo je pravi primjer istih.

To je još jedan opasan nastavak ideje po kojoj otklon pritiska na odluke podrazumijeva bezgranično povjerenje spram odluka koje se krše s idejom kluba. Slične je logičke zavrzlame nudio upravo i bivši predsjednik Kos pri onim prvim turbulencijama u jesen 2017. godine, kada je i ponudio mandat na raspolaganje prvi put. Navijači su upravo zbog nedoumica po pitanju financijske slike nakon njegovog mandata tražili povećanje transparentnosti. Sve što su dobili je parcijalno objašnjenje vrlo uznemirujuće optužbe i raskida suradnje po principu ‘rekla-kazala’ s važnim kotačićem klupskog core businessa, a nije razjašnjeno ni zašto je jedan od članova Nadzornog odbora uopće urgirao kod voditelja Akademije u maniri ‘posljednjeg upozorenja’.

Takav način guranja problema pod tepih umjesto transparentnog razjašnjenja ide ruku pod ruku s njegovom izjavom kako se te stvari trebaju “rješavati u četiri zida”. Tako je razmišljao i Ivan Kos kada je ‘u četiri zida’ slao Roka Pezelja, tehnika B ekipe na druženja sa sucima po noćnim klubovima, a takav pristup i poziv na tajne sastanke gdje će pojedincima valjda ekskluzivno davati “objektivne procjene” samo podmeće sumnju u zakulisne igre, lobiranje i elitizaciju pojedinaca.

Zapravo, to je sve ono što ovaj projekt nije i ovakvi primjerima ga oslabljuju, jer se tako stvaraju kultovi ličnosti i jer tada ljudi krenu kao ljuti psi gristi vlastiti rep zbog fokusiranja na ‘tko’, a ne ‘što’. Tu je Marin Brbić pogriješio i kada je pokušao lobirati da mu se da pravo na kandidaturu za Nadzorni odbor, iako bi u tom trenutku to bilo protivno zakonu. Klub i njegova ideja nisu poligon za bildanje nečije ličnosti, a upravo takvo slijepo povjerenje bildaju i onomad Kos i sada Brbić.

Za biti predsjednik Hajduka nije samo bitno imati sposobnost donošenja odluka, što je kako vidimo Marin Brbić konačno naučio. Ta uloga sa sobom nosi i ulogu medija čitave ideje projekta, one koja počiva na stručnosti, transparentnosti i moralu. Rješenje nije ‘samo’ ući u strukture HNS-a, kao što nije rješenje izazivati turbulencije u klubu tako što se ide pojednako površnim pristupom sistematiziranja problema i pronalaska pravog i objektivno najboljeg mogućeg rješenja.

Greške same po sebi nisu problem, ali ako se one pokušavaju podvući pod tepih dok se one ozbiljne kreće javno preispitivati onda to samo podsjeća na već utabani put istih ljudi koji su bili na onom poljudskom ‘povijesnom’ sastanku.

Hajduk je ideja, i od te ideje polazi sve ono što se događa na terenu, ali i u kancelarijama. Oni koji ne shvaćaju bit te ideje već je pokušavaju prilagoditi sebi ne smiju ni trenutka biti njen dio. Tu nije riječ o nekakvom zauzimanju strana, lobiranju ili držanju ljestvi.

Neke greške su veće od drugih, ali kada potezima pokazujete da sama ideja iza koje stoje navijači djeluje kao greška, onda je to scenarij u kojem je jedino bitna osoba koja je takve greške potpisala.