Negdje u internetskim bespućima nedavno sam naletio na šaljivi upis — manje bitno, ali mislim da je bio vezan uz Arsenal — o tome kako je teško za povjerovati da je u pitanju nogometni klub, a ne neki tajni vladin projekt. Jer s obzirom na sve stresne i nervozne situacije kojima se često izlaže u svakojakim oblicima, zaista se može učiniti da se radi o razvoju kakvog novog psihološkog oružja namijenjenog masovnoj upotrebi, pri čemu nogometni klub služi kao poligon za provjeru koliko dugo ljudi mogu izdržati podržavajući ga bez da izgube razum.
Takav je otprilike i dojam s onime što se događa u Hajduku.
Poljudski poraz od Gżire, prošle sezone trećeplasirane momčadi malteške lige, svakako je jedan od najsramotnijih i najblesavijih poraza splitskog kluba u modernoj eri. Činjenica ostaje da su se Hajdukovi igrači uljuljali u samodopadnost i indolenciju, osokoljeni najavama kako bi ova sezona između ostalog trebala pokazati kako ekipa ima širinu dovoljnu da se u ovom najhektičnijem periodu godine bori za rezultat na dva fronta. Gżira, s druge strane, stiže iz lige koja među narodom još uvijek kotira kao takva u kojoj su nogometaši tu više iz ljubavi prema igri, da se opuste u pauzama od konobarskog, poštarskog, ribarskog ili nekog drugog ‘pravog’ posla.
Naravno da je to podcjenjivački: heroj utakmice, 31-godišnji Hamed Koné u svom CV-u ima bugarske, rumunjske i švicarske prvoligaše, dok je njegov suigrač u napadu, 32-godišnji Brazilac Arthur Henrique kruh zarađivao u Portugalu i Belgiji. Takav nivo momčadi dobar dio naših prvoligaških igrača teško da će doseći u svojoj karijeri; ali to, naravno, nikako ne bi smjelo značiti da se Hajduk, klub tolike povijesti i, što je još bitnije, tolikog budžeta, trebao dovesti u situaciju da mu ova ekipa stane na put nakon što je na odmor otišao s ukupnih 3:0.
Vrhunac tog ludila nije, međutim, ta jedna utakmica, koliko god sramotna ona bila, jer u nogometu nikada nije riječ o jednoj jedinoj utakmici. Tu je misao potvrdio i Benjamin Perasović, predsjednik Hajdukova Nadzornog odbora, kada je na prekjučerašnjoj konferenciji za novinare izrazio vjeru u momčad i rekao kako “neće jedna utakmica, koliko god tragična bila, poremetiti to što radimo i viziju koju imamo.”
Otkazi bi se dali opravdati kad bi postojala svijest da promjena mora podrazumijevati nadogradnju. A povratak Damira Burića je nadogradnja samo Brbićevu kultu ličnosti
To bi bilo apsolutno točno i pozitivno razmišljanje za koje bi i nakon onakve predstave zaslužio dobiti komplimente, jer se vjera u viziju i kontinuitet rada dokazuje tako što se iza nje stoji i u trenucima kada vas prepreka gotovo nokautira. Međutim, činjenica da takvo razmišljanje vrijedi za sve osim za trenera Sinišu Oreščanina cijelu priču ruši i istog trena je prebacuje natrag u ludilo.
Nije problem smjena trenera, makar je on od luzerske ekipe iz jesenskog dijela oformio zapaženu momčad oblikovanu na leđima mladih igrača, dok je od Mije Caktaša — koji prije Oreščaninova dolaska nije znao gdje mu je dupe, a gdje glava na terenu — napravio ono što se od nositelja momčadi i traži: mirnoću, autoritet i konkretni učinak. Baš kao što je i Hajduk imao konkretan učinak, ostvarivši 61 posto pobjeda u 24 utakmice. Ali ništa od toga ne mora nužno značiti da do smjene ne mora doći, samo da se očekuje da se plan i program odvijaju u dalje.
No, riječi kako što su plan, program, kontinuitet i vizija iz usta one četvorice koja su se prekjučer poredala pred novinarima zvuče kao prilično gadne floskule. Nadzorni odbor je tek prije koji mjesec ustoličio Marina Brbića natrag na predsjedničku funkciju preko natječaja provedenog unutar, blago rečeno, sumnjivo kratkog roka. I tada je Perasović tvrdio kako će odabrati predsjednika koji će osigurati kontinuitet dugoročnog funkcioniranja sportskog segmenta, bez “potresa, rezova, smjenjivanja”. To je bilo u veljači; niti pola godine kasnije sportski sektor kluba je opustošen u okolnostima koje on i njegovi kolege nisu pronašle shodnima do kraja objasniti, krijući se iza populističkih frazetina o povjerenju i zaklinjanju u rad u interesu kluba.
Osim što je apsolutno sve iz tog zimskog proglasa u rekordnom roku palo u vodu, uznemirujuće je bilo shvatiti da je još jedan nevjerojatni potres potpisao sportski direktor Saša Bjelanović, Hajdukov Gordan Jandroković.
U nepunih godinu dana gospodin Bjelanović je nadgledao otkaze Željku Kopiću, Zoranu Vuliću — čije je ustoličenje i dan-danas jako teško shvatiti — te sada Oreščaninu, čovjeku koji je trebao epitomizirati taj kontinuitet o kojem je Perasović svojedobno pričao baš s naglaskom na njega. I ne samo da je Bjelanović pomislio kako je normalno otpustiti još jednog trenera bez da i on sam prihvati odgovornost i odbaci dimnu zavjesu u vidu ‘ponuđenog mandata’, već da je najnormalnije otpustiti trenera nakon te jedne utakmice.
Što je još važnije, da je normalno napraviti takav rez nakon što je konačno, nakon mjesec dana nemuštog odugovlačenja i opravdavanja vlastitih pompoznih izjava o dolascima, potpisao tri važna sistemska igrača za preko 1,2 milijuna eura odštete, pri čemu je Samuel Eduok dobio i pozamašni ugovor, tek nešto manji od onog kakav ima Caktaš. Eduok, Ivan Dolček i David Čolina bili su izričite želje tog istog trenera koji je dobio otkaz; uložiti toliko u pojačanja specifičnih karakteristika i stila igre, a istovremeno odbaciti sustav za koji su dovođena — jer novom treneru se ona uopće ne moraju uklapati u viziju — još je jedan korak natrag u ludilo.
A onda smo dobili i ime tog novog trenera, i to nevjerojatno bezobraznom metodom puštanja bijelog dima iste večeri preko novinarskih intimusa. Nakon što je Bjelanović smatrao shodnim da je u jesen 2018. idealno rješenje za Hajduk vraćanje Vulića, sada isto tako smatra da je od svih rješenja na ovom svijetu najbolje u vatru gurnuti Damira Burića, trenera koji je u sezoni 2016. potpisao treće mjesto u Prvoj HNL uz izrazito konzervativnu i reaktivnu igru koja je, istini za volju, bila i adekvatna razini na kojoj se momčad onda nalazila. Nije zgoreg ni napomenuti kako je i on bio na pragu epske europske sramote, kada je u ljeto 2015. godine izvjesni Sillamäe Kalev, tada drugoplasirani klub estonske lige, u Dugopolju na poluvrijeme otišao s ukupnih 3:3.
Povratak Damira Burića, sretno mu bilo, po svemu sudeći nema veze s ingerencijom sportskog direktora koji odavno izgubljeni integritet pravda paćenićkim izjavama u stilu “za to što sam još tu pitajte sve osim mene”, već je jasno da je u pitanju još jedan šahovski potez Marina Brbića, čovjeka koji je u svega četiri mjeseca Hajduk učinio omiljenim klubom svih desk novinara željnih skandala i turbulencija.
Jasno je da je Brbiću Burić najlogičnije ime za preuzimanje trenerske funkcije, pošto je i više nego očito da je on u Hajduku prvenstveno naumio vratiti klub na postavke iz svoje prve predsjedničke ere, koju su mu naprasno prekinuli smjenom u ljeto 2016. Isto ono ljeto kada je i Burić dogovorio razlaz s Hajdukom. To što su u Hajduku tada bili pomislili kako je Marijan Pušnik bolja ideja priča je za svoj karton na psihijatriji ovog napaćenog kluba, ali dvostruka Brbićeva mjerila u nekim recentnijim slučajevima samo pokazuju kako njega od kriterija i objektivnosti više zanima vraćanje istom mjerom, pa makar po cijenu Hajdukove stabilnosti.
Način na koji su Brbić, Bjelanović i Lukša Jakobušić u svom obraćanju javnosti s inicijalne obligatorne skrušenosti i isprika prešli na rubnu aroganciju tako što su svu odgovornost za ovaj cirkus svalili na trenera koji “piše priopćenja” naprosto je gnjusan. Kad predsjednik kaže kako je pogriješio jer je “radio kompromise” — misleći na davanje povjerenja Oreščaninu nakon njegova javnog istupa — to je de facto priznanje da je održavao status quo na štetu kluba, znajući da će Oreščanin prvom prilikom biti bivši.
A onda je netko drugi “zločest” i odbija se “uhvatiti za isti štap” — poput kolege Karla Propadala koji se usuđuje postaviti pitanje kakvo uključuje misao da Brbić dijeli hajdučki puk, ili onih koji naprosto odbijaju vjerovati u svaki njegov potez i a priori ga stavljati u poziciju onoga koji “ima pravo”, kao što se to odnedavno radi u Hajduku inače nesklonoj medijskoj grupaciji. A nije zločesto održavati ispovijesti nekolicini bliskih novinara i u njima provlačiti tezu da je vodstvo udruge Naš Hajduk “neshvatljivo” jer odbija sudjelovati na sastancima na kojima mu nije mjesto, dok s Torcidom predsjednik ima “sjajan odnos” — iako mu policija osigurava press konferenciju. Mada ni Naš Hajduk ni Torcida u svom ovom cirkusu nisu izašli iz svojih domena.
Ako je Brbić već pričao o kompromisima, onda je mogao o onima koji su pruženi Hrvatskom nogometnom savezu i putem kojih su zlotvori iz njegovih redova dobili legitimitet kakav su od Hajduka tako žarko željeli. No, eto, ova uprava srlja u maglu oko močvare, a istovremeno se postavlja autokratski i to pokušava maskirati porukama koji idu nauštrb jedinstva najvećeg navijačkog tijela u zemlji, sve valjda u strahu od famozne “krpe” ili “rakete”, odnosno u ime očuvanja vlastite pozicije.
Time pokazuje da joj vrijednosti na kojima leži ovaj projekt nisu jasne, kao i to da ne shvaća kako je kritika temelj demokracije, a ne znak nekakve izdaje. Kao ni to da je jasno zauzimanje strane u sukobu unutar kluba koji je rezultirao otkazom najprije Krešimiru Gojunu, a onda naknadno i Oreščaninu, pa zatim vraćanje ‘svog čovjeka’ na klupu, najdublje dosad ukopalo klanovske rovove i potkopalo jedinstvo na koje se poziva.
Pritom je važno opet naglasiti da ti otkazi sami po sebi nisu ključna stvar. Oni bi se dali opravdati kad bi postojala svijest da promjena mora podrazumijevati neki oblik nadogradnje na postojeće stanje. A povratak Damira Burića je nadogradnja samo Brbićevu kultu ličnosti.
“Ovaj posao je za mazohiste i naši životi pate”, rekao je na prekjučerašnjoj presici Bjelanović, kao da bi ga još trebalo i žaliti zato što grčevito odbija preuzeti odgovornost za svoju politiku. Hajduk jest za mazohiste, ali je i za junake, i na putu koji su sami odabrali opstaju samo najjači. I to ne tako što će se okružiti istomišljenicima sve dok prestane bilo kakvo ‘talasanje’, nego što će biti primjer drugima svojom beskompromisnom vjerom u stručnost i poštenje.
Istomišljenike, uostalom, možemo naći i na psihijatrijskom odjelu; ako se ovakve stvari nastave, Hajdukovi navijači će vjerojatno ondje i nastaviti svoje ćakule.
