Ako mene pitate, u tome i je bit i zbog toga su se ljudi oduvijek toliko vezali uz Litavce i njihove košarkaške ekipe. U svakom njihovom nastupu ima nešto istinski dječje, i to opisano na naiskreniji, najprostiji mogući način; bogovi košarke njih vide kao posebne miljenike, bez obzira vrtjeli rezultat u njihovu korist ili ne. Kada ih čovjek prati, bio konačan ishod pobjeda ili poraz, vidi ono što sportu danas možda i nedostaje: spontanost, iskrenost, dječju fascinaciju i dječju frustraciju. Neke to može živcirati, ali činjenica je da je u tom hladnom baltičkom duhu košarka ono što zagrijava ne samo njihova srca, već i srca svih koji sport vole.

“Medalja u Seulu bila je zlatna. Ali ova bronca je naša duša”

I nikada nije bilo veće ljubavi nego one davne 1992. i olimpijskog turnira u Barceloni.

Naravno, za nas će uvijek prvi i bolji primjer s tog turnira biti naša priča, vjerojatno i u širim okvirima spektakularnija od litavske, ali u njihovoj je priči i u načinu na koji su oni došli do završnice tog turnira sadržana esencija sportske ljubavi, koja je kroz čitavu njihovu turbulentnu povijest koristila sport — konkretno, košarku — kao sredstvo identifikacije. U dobru i u zlu, a prvo je stiglo dobro.

U praskozorje Drugog svjetskog rata košarka je počela širiti svoje pipke diljem Europe, pa je tako stigla i do zabitog kutka na Baltiku, do područja koje je mijenjalo vladare praktički jednakom frekvencijom kao i na ovim prostorima. Inauguralni turnir Eurobasketa održan je 1935. u Švicarskoj, a osvojila ga je selekcija Latvije, čime je toj zamlji je pripala čast da u Rigi organizira iduće izdanje dvije godine kasnije. Međutim, to je u svoje ruke sve preuzela Litva, susjedna državica koja je nakon dugog čekanja iskoristila previranja nakon završetka Prvog svjetskog rata te 1920. proglasila autonomiju.

Svaka mogućnost nacionalnog ujedinjenja bila je dobrodošla, pa i ona oko sporta, a kada su apetiti porasli dolaskom međunarodnih turnira, Litavci su organizirali i dolazak svojih iseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama koji su im pomogli da postanu konkurentni u igri koja je s one strane Atlantika bila već naširoko popularna. Na krilima čikaških mladića Pranasa Jonasa Lubinasa, odnosno Franka Lubina kao i Juozasa ‘Josepha’ Zukasa te Konstantinasa ‘Konnieja’ Savickusa, Litavci su pred svojom publikom osvojili iduća dva izdanja Eurobasketa, 1937. i 1939., oduševljeno zapečativši košarku kao nacionalni sport.

Nažalost, tada na scenu stupa ono što je kroz sportsku povijest prečesto vezano uz rečenicu “tko zna što bi bilo da…” — Litva je, naravno, imala prigodu organizirati još jedno izdanje turnira, ali ono nikada nije imalo šansu: vihor rata je 1941. odavno već stigao i do Baltika, a Litvu je vratio na stare postavke u sklopu kojih ju je čerečio tko je god stigao. Na kraju te agonije u listopadu 1944. kontrolu su u potpunosti preuzeli Sovjeti; stalijistički režim koji su uspostavili za Litavce nije bio neki spas. Iz tih je godina notirano kako je, primjerice, jako puno mladih Žalgirisovih košarkaša završilo u rudnicima oko arktičkog grada Vorkuta, među njima i legendarni centar Vincas Sercevičius, kojeg su nazivali “novim Lubinasom”.

“Košarka nam je omogućila da se osjećamo kao ljudi”, ispričao je Juozas Butrimas, još jedan igrač poslan na ‘hlađenje’ u Sibir. “Zbog nje smo uspjeli preživjeti to zatočeništvo.”

Tu se i rodilo rivalstvo koje će obilježiti dekade pred njima; Žalgiris je postao drugi najtrofejniji klub Sovjetskog Saveza iza moskovskog CSKA; razlika je, doduše, bila golema, ponajviše jer je CSKA bila vojni klub iz glavnog grada, ali ako mu je itko mogao u kontinuitetu stati na rep, to je bila ta družina iz Kaunasa.

Kaunas je drugi po veličini litavski grad, ali u sportskom smislu je veći od Vilniusa. U njemu je između dvaju svjetskih ratova uspostavljena i Akademija tjelesne edukacije, koja je zaslužna za razvoj mnogih vrhunskih sportaša, pogotovo košarkaša. Nije slučajno da su iz tog grada stigla ponajveća košarkaška imena u povijesti Litve: Arvydas Sabonis, Šarūnas Marčiulionis, Valdemaras Chomičius i Rimas Kurtinaitis su svi redom rođeni upravo u Kaunasu.

Neke od njih je svijet već odavno znao, i to ne zbog wasted picksa, kako su nazivali pokušaje draftiranja Sabonisa i Marčiulionisa u NBA ligu 1985., odnosno 1987. Tada Sovjeti nisu imali namjeru omogućiti svojim igračima odlazak u SAD, što bi značilo da su izgubljeni za reprezentaciju, pa je na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. upravo ova litavska četvorka ukrcala najviše poena za Sovjetski Savez, koji je u polufinalu svladao vječne rivale iz SAD-a, a potom u finalu Jugoslaviju.

Vihor promjena već se tada naslućivao. Godinu dana prije Mihail Gorbačov je lansirao Perestrojku, čime se tržište u Sovjetskom Savezu djelomično otvorilo, a s njim i prve natruhe raspada države kao takve. Sabonis i Marčiulionis su s vremenom ipak ostvarili svoj prelazak u NBA, a u siječnju 1991. su preko zapadnih medija gledali i pratili kako sovjetska vojska pokušava izvršiti vojni udar s namjerom da spriječi Litvu u konačnom uspostavljanju neovisne vlasti. Iako je prvotni plan bio da će zbog loše ekonomske situacije vojni udar uspjeti, to se nije dogodilo i potvrđeno je reaktiviranje proglašenja neovisnosti iz ožujka 1990.

To je značilo i da litavski heroji sada nastupaju pod litavskom zastavom, što je naciji vratilo sportsku euforiju koja nije viđena još od 1930-ih. Naravno, vremena za planiranje i postavljanje na noge nije bilo puno: u svibnju 1992. krenule su pripreme za Olimpijske igre u Barceloni, a to je zapravo bio prvi put da su se litavski košarkaši našli na jednom mjestu zajedno s kolegama koji su uspjeli izboriti inozemni angažman.

I već se u tim prvim utakmicama vidjela lepršavost i uigranost alternativne košarke bez grča, s puno dodavanja i s kišom trica koje je publika s oduševljenjem pratila u letu. Na prijateljskom turniru u Grčkoj samljeli su aktualne europske viceprvake Talijane 116:94, da bi u finalu bili tijesno poraženi od domaćina 83:81. Uslijedio je kvalifikacijski turnir za OI, na kojem su, između ostalog, porazili i hrvatsku selekciju, koja je također uslijed euforije prvog okupljanja odmah demonstrirala snagu na debitantskim susretima u ulozi reprezentacije samostalne države.

Međutim, za Litavce je najmanji problem bila sama igra.

Agresivna tranzicija nakon raspada Saveza ostavila je ogroman trag na društvu u Moskvi, a kako ne bi u baltičkoj provinciji. Organizacija putovanja u Barcelonu se u takvoj surovoj socioekonomskoj klimi prometnula kao jedan od najvećih problema za reprezentaciju: kod novonastalih sportskih institucija jednostavno nije bilo ni vremena organizirati sredstva, a vjerojatno ni to ne bi pomoglo. Stoga su se sami igrači odlučili prikupljati potrebna sredstva kako bi mogli tu euforiju prenijeti i na parket na najvećem turniru.

Priča kaže da je Marčiulionisa, koji je 1989. pod velikim rizikom ipak završio u Golden State Warriorsima, na koncert kultne rock grupe The Grateful Dead odveo Donnie Nelson, koji je u to vrijeme bio pomoćnik svom ocu Donu na klupi Warriorsa. Njega je stari još 1988., nakon što je SSSR na krilima Litavaca svladao SAD poslao baš u Litvu, gdje je trebao skautirati nova potencijalna pojačanja, a za vrijeme života u Vilniusu Donnie je sklopio blisko prijateljstvo baš s Marčiulionisom, unatoč jezičnim barijerama.

Na taj koncert oni nisu otišli slučajno. Nešto ranije je lokalni reporter San Francisco Chroniclea, George Shirk, napisao tekst o litavskoj kampanji prikupljanja novca za organizaciju putovanja u Barcelonu. Taj je članak pročitao i PR Grateful Deada, Dennis McNally, koji je prepričao priču članovima benda. Kao veliki ljubitelji košarke, pozvali su Nelsona i Marčiulionisa u backstage na koncert kako bi dogovorili suradnju.

“Njihova glazba je bila drugačija, a bila su tu i čudna blicajuća svjetla”, prepričavao je Marčiulionis dojmove s tog koncerta održanog u Oakland Areni. On je sam izgledao potpuno izgubljen na tom koncertu, kao da mu je netko dao psihodeličnu majicu i postavio ga onamo izvan vremena i konteksta. Naravno, Grateful Dead je bila ekscentrična grupa s hipijevskim nasljeđem, pa “drugačija muzika” i osvjetljenje nisu bili jedina zanimljivost za mladog Litavca. “Bio je tu i ‘zanimljiv’ miris koji se širio dvoranom; ja sam razmišljao kako ćemo, zaboga, sutra igrati s dvoranom u kojoj će se još osjećati taj miris?”

Međutim Jerry Garcia, Bob Weir i ostatak družine iz benda su njega i Nelsona pozvali u backstage kako bi izrazili oduševljenje njihovom pričom. Ne samo da su potpisali izdašni ček koji im je praktički riješio putovanje, već su angažirali i dizajnera Grega Speirsa koji im je dizajnirao legendarne dresove u skladu s bendovim psihodeličnim vizualima, a na majicama koje im je bend također poslao dominirao je kostur koji zakucava loptu.

“Taj kostur s loptom me podsjeća na Sabonisa”, smijao se Nelson. “Baš tako bi on izgledao s loptom kao mrtvac.”

Litavci su tako zahvaljujući suludom psihodeličnom rock bendu iz Kalifornije stigli na svoj prvi veliki turnir, na kojem se nisu skidali iz tih majica; navodno su za njih dobivali ponude i od po 150 dolara, ali nije im padalo na pamet da ih se riješe. Nakon dugih godina u SSSR-u, Litavci su se osjećali kao rock zvijezde koje su iz druge dimenzije zakoračili u dvorane i na ulice bez nekog da ih prati i nadgleda. To im je, naravno, pomoglo da osvoje srca svijeta kada je glavni olimpijski turnir konačno i započeo.

Tu su ležernost preslikali na parket, gdje su sjedinili sistematičnost i uigranost s dječjom fascinacijom i uživanjem u trenutku; stil koji će i Gregg Popovich kasnije implementirati u svojim Spursima. Zlatni trio Sabonis, Marčiulionis i Kurtinaitis bio je mašina i svaki od njih je u svakom trenutku znao gdje se preostala dvojica nalaze, a to je bio recept kojeg nisu mogli dokučiti ni Venezuela, ni Kina — kojoj je manijakalni Kurtinaitis nizao trice — a ni Portoriko, kojem je baš navedeni trio uvalio ukupno 80 od 104 poena.

Vihor je zapuhao i s one strane Atlantika nakon tog Seula 1988, kao i SP-a u Argentini 1990. Naravno, porazi američkih selekcija imali su i velike političke konotacije, pa su Amerikanci odlučili za OI u Barceloni po prvi put oformiti tim sastavljen od profesionalaca, kako bi osigurali dominaciju. Naravno, priča o Dream Teamu s Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom, Larryjem Birdom, Charlesom Barkleyjem i drugima naširoko je poznata, i sasvim je logično da su se sa stilom prošetali do polufinala turnira u Barceloni.

A ondje ih je čekala Litva.

Ako su Hrvati hinili profesionalnost u svojoj briljantnoj izvedbi, Litavci su nepatvoreno upijali i iskorištavali svaki trenutak kako bi nastavili uživati u košarci. Ta je utakmica iz tog razloga bila pravi praznik košarke u punom smislu riječi; na trenutke je djelovalo kao da se igra najkompetitivnija revijalna utakmica u povijesti sporta.

Bilo to do fascinacije trenutkom ili opet zbog razlike u kvaliteti, bez obzira na briljantnu momčad koju je Litva imala, Amerikanci svoje odstojanje nisu ispuštali, a najbolja ilustracija shvaćanja te utakmice bila je scena litavskog krila Artūras Karnišovas kako pri klupi sjedi uz aut-liniju i lupa slike na Polaroidu.

“Ti nevjerojatni sportaši su nas otpuhali, kao malu djecu”, sjetio se Karnišovas u dokumentarcu The Other Dream Team. “Jednostavno sam sjeo i počeo fotografirati tekmu. Niti jedna slika, da odmah to kažem, nije ispala dobro.”

Poraz nikom nije loše legao, jer su ga nadoknadili u utakmici za treće mjesto, gdje je revijalu zamijenila prava borba. Sovjetski Savez je u tom trenutku na papiru još postojao, ali u Barceloni ga je zastupala selekcija pod imenom Zajednica nezavisnih država. Litvu je ždrijeb po drugi put nakon grupne faze upario baš sa njom. Priča je, valjda, morala na takav način biti upokojena, barem u tom obliku. Možda je litavska pobjeda u borbi za medalju bila idealan simbolički kraj sovjetskog sporta i sovjetske košarke, budući da su ga pobijedili oni koji su mu samo četiri godine ranije i donijeli zlato na OI, pobijedivši najveće rivala. A Litavci su dobili gotovo savršen kraj tog nevjerojatnog turnira. Bilo je to ono o čemu su sanjali, a to je bila njihova momčad snova.

“Medalja u Seulu je bila zlatna”, rekao je Sabonis. “Ali ova bronca je naša duša.”

U toj bronci i hrvatskom srebru bila je i duša slobodne, pitke košarke. Da ne ulazimo sad u prepatetične paralele s patriotizmom i ratovima na terenu, obje su ekipe obilježile taj po mnogočemu spektakularni turnir, demonstrirajući stil igre koji je objedinio najbolje iz obiju era, što je s razlogom oduševilo svijet. Uvijek će biti zaloga za seciranje toga koliko je društvena klima oblikovala te momčadi, ali su Litavci, za razliku od Hrata, košarku uvijek shvaćali prvenstveno kao zabavu koju treba očuvati i razvijati kroz kompetitivnost. A onda i Adomaitisove psovke i ciničnost Jonasa Valančiūnasa ispadaju samo vječna mladost jedne košarkaške nacije koja je svijetu pokazala da spontanost i strast ne moraju biti otegotna okolnost, već upravo suprotno.