Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Lord Bendtner

Iza budalastih naslova zapravo je mračna priča

Svi tinejdžeri zaluđeni nogometom u jednom trenutku svog mladog života dođu u dilemu koja uključuje pokušaj vlastitog etabliranja u svijetu kojeg toliko obožavaju. Ogromna većina u jednom trenutku počne sanjati da je za njih predodređeno više od školskog igrališta i da nogometu mogu dati još i više od te zaluđenosti koju je sport dao njima. Ukratko, svatko je u jednom trenutku svog mladog života za sebe očekivao nešto više; uglavnom usmjeravani da tako generalno razmišljamo, s bezbroj dosadnih sastavaka o tome što želimo biti kada odrastemo, dobar dio nas nikada ne shvati kako je sasvim normalno da ne postanemo priznati doktori, astronauti ili, eto, vrhunski nogometaši.

Za mene je ta spoznaja došla razmjerno brzo, nakon kratke ‘karijere’ u lokalnom nogometnom klubu. Volio sam igrati nogomet i dalje ga volim igrati, ali je realnost bila samo jedna: u najbolju ruku bi moj daljnji nogometni put bio put mučenja, pokušaja i pogrešaka, sve dok se ne bi osvrnuo oko sebe i shvatio da sam ulupao godine loveći ono nešto što je s pristojnom distancom galopiralo od mene od samih početaka. Najbitnija škola iz tog dijela nije kontrola lopte, ni udarac, a ni orijentacija po terenu. Najbitnije što sam ja naučio u tom kratkom periodu je da je autorefleksija ključna stvar u životu. Jer bez nje mnogo puteva vodi u velike frustracije i ozbiljne probleme, a lakše je sebi priznati da možda i ne možeš skakati visoko kao Nicolas Anelka, tada trenerov najomiljeniji igrač.

Dapače, da je vjerojatnije da nećeš skakati više od prosječnog niželigaškog igrača i da se moraš s tim suočiti.

Nicklas ‘Lord’ Bendtner je imao tu nesreću da je u formativnom periodu zaista skakao više od Anelke, ali da to nije iskoristio kako bi se dalje jasno usmjeravao i zdravo rastao. Umjesto toga postao je jedna od najvećih karikatura modernog nogometa u priči koja naizgled obiluje komičnim anegdotama, ali koja je zapravo poprilično mračna.

San se za Bendtnera vrlo brzo ostvario. Bio je jedan od najboljih pojedinaca u omladinskom pogonu Tårnbyja, kluba iz predgrađa Kopenhagena, nakon čega su ga prebacili u redove Kjøbenhavns Boldkluba, inače razvojnog kluba za FC Kopenhagen. Talentirani Bendtner je i ondje nastavio sa sjajnom golgeterskom formom i prije nego što je Kopenhagen stigao reagirati ukazao se Arsène Wenger, koji je tada 16-godišnjaka oteo iz njegova dvorišta i dovukao ga u London.

Po svemu sudeći, taj je trenutak bio okidač u glavi mladog čovjeka; pukom činjenicom da je po njega došao jedan od najpoznatijih engleskih klubova dobio je legitimaciju statusa koji si je razvio u glavi. On već tada više nije bio na početku svog puta već na njegovom završetku, i prava priča o iskarikiranoj realnosti zapravo je ona u kojoj je Bendtner sebe tada proglasio “najboljim na svijetu”. Toliko je fundamentalno bio uvjeren u to da mu je sudbina predodredila sve do te mjere da nema potrebe da dalje radi na svojoj karijeri, iako je tek u pitanju klinac na početku svog puta.

Poput kakve cirkuske životinje Bendtner je bio idealna meta za zgrtanje klikova tabloidima koji su ga pratili, tjerajući ga da se osjeća bitnim za svoju korist

Nakon uspješnog dokazivanja u Arsenalovim rezervama, Wenger je želio Bendtnera baciti u vatru na višoj razini tako što ga je poslao na posudbu u Birmingham, gdje je također zabilježio zapažene nastupe. Tinejdžer je zatim vraćen u Arsenalovu prvu momčad, a kada je u prosincu 2007. ušao s klupe i nakon tek 1,8 sekundi službenog vremena — što je i dalje rekord u Premier lige — zabio za pobjedu u velikom derbiju protiv Tottenhama, činilo se da stvarno gledamo nogometnu varijantu samoispunjujućeg proročanstva. Samo tjedan dana kasnije dobio je svoj prvi start u utakmici protiv Evertona u kojoj je zaradio i isključenje zbog dvaju žutih kartona. Kao da je taj kontrast bio jasan od početka i prelomio se upravo tu; tada je bio tek podjednako ćudljiv mladić sa znanjem kako zabiti gol. Os je, međutim, previše počela naginjati ovoj sjeni njegova karaktera umjesto da je otišla u smjeru golova.

Samo koji mjesec kasnije postalo je jasno da je eksperiment uparivanja njega i Emmanuela Adebayora neslavno propao nakon što su se potukli upravo na utakmici FA Cupa protiv Tottenhama, koju su izgubili s čak 5:1. Adebayor je tvrdio kako je to bila samo posljedica njegova prvotnog upozorenja Bendtneru da u svlačionicu ne smije dolaziti ni u čemu osim u kopačkama, na što se mladić oglušio. Za Adebayora, također tešku ličnost, to je bio znak da njihov odnos neće ići na zelenu granu, a ona je pukla vrlo brzo. Slike sukobljenog dvojca koje je na travnjaku razdvajao William Gallas obišle su svijet, ali to nije previše utjecalo na Bendtnera. Na kraju te sezone uhvaćen je kako spuštenih hlača izlazi iz noćnog kluba samo nekoliko sati nakon što je Manchester United izbacio Arsenal iz polufinala Lige prvaka.

Iako je bilo jasno da je negdje nastao čep, Bendtner je obrnuto proporcionalno izbjegavao bilo kakvu samokritiku. Taj je izlazak opravdao generičkom isprikom uz obligatorno naglašavanje njegove mladosti, ali njegovi su javni istupi postajali sve bizarniji. Kulminacija je stigla u listopadu 2009., kad je 21-godišnji Bendtner u intervjuu za The Guardian iznio niz tvrdnji za koje sam siguran da novinar u tom trenutku nije znao jesu li ozbiljne ili ga nogometaš navlači na neki nezreo način.

“Po mom mišljenju, ne znam zašto bi itko dvojio išta oko mene” bila je samo jedna od konstatacija mladog napadača. “Unutar pet godina želim biti najbolji napadač Premier lige i da me ljudi znaju kao napadača svjetskog kalibra. A to će se i dogoditi, vjerujte mi, jer kada vidim igrače oko sebe znam svoju sposobnost i ne vidim ništa što bi mi reklo da se takvo što neće dogoditi.” Niz je granično patoloških konstatacija Bendtner iznio u tom intervjuu, a da to nije samo neslano potenciranje mladenačke samouvjerenosti već da je nešto ozbiljno pošlo po zlu u njegovu razvoju, potvrdili su dosta kasnije i i samog kluba.

Arsenalov psiholog Jacques Crevoisier u jednom je kasnijem intervjuu za švedski magazin Offside pokušao predočiti izvorište Bendtnerova problema. Naime, na testu koji daju svakom novom mladom igraču kako bi dobili sliku o njegovoj osobnosti postoji i segment u kojem se ispituje njegova sposobnost procjene vlastite kvalitete. Bendtner je, po Crevoisierovom mišljenju, na skali od jedan do devet “bio desetka”, nešto s čim se praktički još nisu susreli. Dakle, očito je bilo da je njegov ego prešao u nezdravu domenu, ali zapravo je najveći problem bio taj što su tada u klubu pokušali okrenuti pilu naopako i reći da je to jako korisno za mladog igrača, pošto to predstavlja i sposobnost da se razmjerno brzo vrati nakon kriznog perioda.

Nažalost, to je bila samo iluzija, makar ne gora od one koju je Bendtner i dalje uzgajao o sebi i svom mjestu među ljudima. Negdje u dubini svog uma je znao da je dostigao trenutak u kojem se mora ozbiljno pozabaviti samim sobom, ali patologija je već previše odmaknula u krivom smjeru i to sam nije mogao razlučiti.

Podsvjesne frustracije i patološku želju da bude u centru pažnje nadoknađivao je ekscentričnim ponašanjem po kojem ga više znamo nego po golovima. Koliko je Bendtner postao opčinjen samim sobom pokazuje i bizarna situacija kada je slupao svoj skupocjeni Aston Martin; svjedoci nesreće su rekli da je izašao iz svog automobila i skinuo se praktički do donjeg rublja da bi uzeo odlomljeni retrovizor i pomno se pregledao od glave do pete kako bi utvrdio da nije zadobio nikakve vidljive ozljede.

Taj bolesni ego ogledao se i na terenu, pogotovo kada se 2014. i konačno oprostio od Arsenala. Wolfsburg je otkupio njegov ugovor u nadi da će Bendtner iskoristiti priliku za novi početak, ali povratka nije bilo. Problem je bio taj što je Danac činjenicu da promašuje izgledne prilike redovito svaljivao na sve osim na sebe, naglašavajući da je teško zabijati kada te suigrači ne primijete u izglednoj poziciji. Upravo je to podvukao i sam Crevoisier, rekavši da je Bendtner tip koji je zaista uvjeren da su za njegov neuspjeh krivi svi osim njega samoga. I opet, godinama poslije kada je suočen s izjavama koje je davao kroz svoju karijeru, nije se povlačio već je išao dalje.

“Tigar je na kraju hranidbenog lanca”, započeo je svoju bizarnu mantru u jednom intervjuu za njemački časopis 11Freunde. “On se hrani da preživi, bez ikakvog suosjećanja koje ni ne posjeduje. On je predator par excellence i životinja opasne ljepote.”

Mistificirajući sebe kroz spletku budalaština koje su sezale od pokazivanja gaća s nedopuštenim sponzorskim sadržajem do noćnih lumpovanja Bendtner je pokušavao ispuniti crnu rupu u koju je upao, misleći da se ljudi smiju s njim. Naravno, smijali su se njemu, a kult ‘Lorda’ koji su mu prišili i zbog kojeg mu je danski tabloid kupio komad zemlje u Škotskoj kako bi ‘opravdao’ svoju titulu zapravo je stajao kao sjena i potvrda da ga je ego pretvorio u klauna. S vremenom je, čini se, našao pravo mjesto u Rosenborgu, klubu u kojem je konačno mogao u miru dobiti prostora za sebe, ali demoni vas stignu uglavnom kada je najtiše i kada se stvari čine najobičnijima. Nije uopće slučajno da je tu Bendtner odjednom i puknuo, iako je napokon povezao dobru i konzistentnu formu, makar se radilo o Norveškoj.

Svi ti golovi i titule najboljeg strijelca steknute u Rosenborgovu dresu, sve ono što je želio i uvjeravao sebe do bolesne razine da je predodređen da to bude na svjetskoj razini; sve je to došlo na nešto nižoj razini, odnosno na onoj na kojoj je možda od samih početaka sve to zapravo bilo i predodređeno za njega. Taj je uspjeh, paradoksalno, Bendtnera probudio iz sanjarenja i u ogledalu vidio ono što stvarno jest: pomalo i podbuhli nogometaš koji za tri dana navršava 31 i iza kojeg je karijera sasvim različita od one iz njegovih fantazija. Iako se radi o igraču  sa 80 nastupa za dansku reprezentaciju, igraču koji je imao ugovor s Arsenalom, Juventusom i Wolfsburgom, prva asocijacija na njega je ostalo klauniranje kojim je kompenzirao svoju iluziju.

I prvi put kada su, po svemu sudeći, stvari u njegovoj glavi sjele na mjesto, Bendtner je izašao u grad, opio se i slomio taksistu vilicu.

It’s all fun and games ‘till someone gets hurt, kaže izreka.

Bendtnerova priča gotovo je uvijek pričana jednodimenzionalno — predstavljan je ili kako idiot kojem se ljudi smiju, ili kao  čovjek koji je uvijek bio sklon svemu osim nogometu. A prava priča je ona u kojoj je čitava pomalo i nakazna kultura razvijena oko sporta zapravo bila svjesna njegovog problema i, umjesto da se s njom ozbiljno pozabavi, ona je to namjerno hranila i dalje. Poput kakve cirkuske životinje Bendtner je bio idealna meta za zgrtanje klikova tabloidima koji su ga pratili, tjerajući ga da se osjeća bitnim za svoju korist, a na račun njegova mentalnog zdravlja.

Ona izjava o tigru i hranidbenom lancu dijelila se uokolo kao status kakve starlete koja je ispalila glupost, ali u njoj je ponudio presjek svoje borbe sa životom bez suosjećanja u kojem je cilj preživjeti na bilo koji način. Ispod budalastih naslova o njegovim avanturama zapravo je mračna priča i vrijeme je da se i ona počne pričati.

https://www.youtube.com/watch?v=vt1Pwfnh5pc