Jedna od narodnih umotvorina koja mi je redovito dizala živce kada bi je potegnuli neki stariji ljudi u mom društvu je ona “šta će ljudi reći”. Uvijek mi je djelovala kao savršena izlika da se nekom oduzme dio ličnosti i samosvijesti u ime jeftinog konformizma. Ona poprima gotovo prijeteći ton svaki put kada je izgovore, jer ako tvoja ‘drugačija’ odluka izazove javnu raspravu, onda je sigurno u startu loša. Ili barem nešto što bi trebalo izazvati nelagodu i natjerati čovjeka da se prilagodi većini.
To ide u korak s činjenicom da su pri vrhu liste ljudskih strahova, tu negdje malo ispod straha od paukova, visina i smrti, najrašireniji strahovi od samoće i neuspjeha. U društvu koje vas kao čovjeka definira prema dostignućima, ali po nekom općem mjerilu, postoji samo jedan put do uspjeha, jer će u protivnom “ljudi reći” nešto i ti ćeš umrijeti sam. Svi se boje odbacivanja i onoga što svijet misli o njima.
Priča se da je Marcelo Bielsa — trener koji spada među najenigmatičnije, ali istovremeno i najutjecajnije na svijetu — jedan jedini put azaista želio znati što ljudi misle o njemu i njegovim osebujnim metodama. I tad je izgubio razum.
Bilo je to na samom početku njegove trenerske karijere, kada je s momčadi Newell’s Old Boys prolazio kroz težak period uslijed svojih spartanskih prohtjeva. Činilo se na trenutak da su igrači počeli prihvaćati njegove metoda i da je njegova filozofija dala ploda, ali onda ih je u grupnoj fazi Cope Libertadores San Lorenzo isprašio s uvjerljivih 6:0. Bielsa se, po vlastitom priznanju, povukao u zamračenu hotelsku sobu i počeo ridati kao malo dijete, priznavši naknadno da mu nije jasno kako ga je ishod nogometne utakmice toliko pogodio da je više patio zbog njega nego zbog činjenice da mu se kćer u to vrijeme borila s teškom bolešću.
Doduše, priča ima i svoj navodni nastavak kada su mu se razjareni navijači pojavili pred kućom, a on je iz nje izjurio držeći ni manje ni više nego granatu, prijeteći da će povući osigurač.
Kada se vratio na trening svoje momčadi, okupio je igrače i upitao ih vjeruju li iskreno u njegove ideje i metode, naglašavajući kako je spreman prijeći na konvencionalniji rad ako misle da bi im to pomoglo. Bielsa nije bio lud čovjek, koliko god mu nadimak govorio drugačije; znao je točno da je ono što traži previše za prosječnog igrača, ali je do tog trenutka 100-postotno vjerovao da je to takav način rada ono što će učiniti njegove momčadi posebnima.
Leeds je očajnički tražio povratak bilo kakvom identitetu. Našao ga je u čovjeku koji je sve ono što Leeds nije bio
“Ne bi baš rekao da je to bila diktatura”, prisjetio se Ricardo Lunari, veznjak u toj ekipi, “ali smo se znali osjećati loše. No, on je samo testirao naše granice.”
Vjerojatno je očekivao drugačiji odgovor, ali su igrači rekli da su spremni nastaviti po njegovu. Od tog se trenutka sve promijenilo: Bielsa je s Newellsima izgubio finale Cope Libertadores te 1992., ali istovremeno sa stilom osvojio argentinsku Clausuru. U karijeri će osvojiti samo još dva trofeja: jedan s argentinskom olimpijskom selekcijom i prvenstvo s Vélezom 1998., ali u tom je trenutku najgore egzistencijalne krize Bielsa dobio potvrdu koja mu je postala zalog za čitav život. Bio je to prvi i zadnji put da mu je bilo bitno što će ljudi misliti, jer je shvatio da je — unatoč svim varijantama nadimka ‘Luđak’ koje ga prate — ključno vjerovati u svoj put i svoje ideje.
“Jedna od stvari koje karakteriziraju vođu je da treba biti voljen kako bi pobjeđivao, a ne da mora pobjeđivati kako bi ga voljeli”, jedna je od njegovih brojnih izreka.
Ta je misao na tragu njemačkog društvenog teoretičara Maxa Webera i pojma “karizmatskog vođe” spremnog da svojim osebujnim i primamljivim karakterom opčini ljude oko sebe i privoli ih da mu vjeruju, iako njegove odluke možda i ne upadaju u konvencionalne okvire. Ta je sintagma u nekoliko navrata vezana uz Joséa Mourinha; iako obojicu veže vjera u vlastiti put makar on vodio i u autodestrukciju, motivacija iza nje je sasvim drugačija — Mourinho svoju karizmu potencira isključivo kako bi došao do trofeja, dok se Bielsa odriče bilo kakvog pragmatizma ili “anti-nogometa”. On vjeruje da je najvažniji igra, a ne trijumf; ako stil igre privlači ljude na stadione, onda ne postoji razlog zbog čega bi netko trebao mijenjati bilo što samo kako bi po svaku cijenu stigao do rezultata.
Kroz čitavu Bielsinu karijeru momčadi bi brzo prihvatile njegov pristup i filozofiju te krenule pobjeđivati, ali bi do kraja sezone zahtjevi postali preteški i došlo bi do pada forme. Njegov aktualni klub Leeds United ispustio je mogućnost direktnog plasmana u Premier ligu, ali ova sezona za njega, kako god završila, priča jednu važniju priču.
Leedsov pad od trijumfalne generacije na prijelazu milenija do ponora League One dramatično je rušio klupski identitet. Primjerice, 2002. — sezonu nakon što je Leeds igrao polufinale Lige prvaka — prosjek gledatelja na njegovu Elland Roadu bio je nešto manji od tadašnjeg punog kapaciteta, što je 40-ak tisuća gledatelja. Do 2016. on je pao na samo 21.667, što je jedna od najnižih brojki u povijesti ovog tradicionalnog engleskog teškaša. Klub je zbog katastrofalnog upravljanja i izmjene loših trenera u potpunosti izgubio svoj identitet i dušu, a samim tim i podršku.
Neki će u (polu)šali reći da je to možda i bolje, jer je Leedsov identitet obično bio u kontradikciji s istinskim sportskim vrijednostima. Kada je Brian Clough u svojoj famoznoj kratkotrajnoj epizodi 1974. preuzeo klub iz ruku Dona Revieja, dao si je zadatak da pokuša iz temelja promijeniti taj negativni anti-nogomet koji je davao rezultata. Pa je tako prišao Normanu Hunteru, legendarnom braniču poznatom po svojoj grubosti — tolikoj da su mu nadjenuli nadimak Bites Yer Legs — da bi pokušao utjecati na njegov karakter.
“Normane, ti si prljavi gad i svi te preziru”, navodno su glasile Cloughove riječi. “Znam da svi žele biti voljeni; zar i ti ne bi htio biti voljen?” Hunter, kojem su čak i suparnički navijači podizali poruke posvećene njegovoj prljavosti samo je po toj istoj priči kratko odgovorio: “Zapravo, boli me k*rac za to”.
Bila je to vojska Revieve karizme, slične Mourinhovoj: ona kojom je pravdao svoju prljavost i identitet poznatom izjavom kako “ne dobivaš ništa kada završiš drugi” i niti trenerska ikona poput Clougha nije to mogla promijeniti. Dirty Leeds je i kasnije bio kolektivno utjelovljenje takvog pristupa; ali kada rezultati izostanu, ostaje samo frustracija koja vrlo brzo ljude odvrati od podrške. Leeds je očajnički tražio povratak bilo kakvom identitetu, neovisno o tome može li on klub u konačnici odvesti do trijumfa.
Našao ga je u čovjeku koji je sve ono što Leeds nije bio. Klub koji je tražio uspjeh po svaku cijenu sada oduševljava posrtajima zbog insistiranja na eksplozivnoj, direktnoj i atraktivnoj igri. Klub koji je u cjelini počivao na Hunterovoj ideji da ga zaboli za omiljenost dok god je rezultat tu sada je onaj koji riskira ne samo rezultat, već i stotine milijuna funti od potencijalnog plasmana među elitu jer je namjerno pustio gol suparniku u ključnoj utakmici u ime fair-playja.
Što je najvažnije, Leeds uživa u svom novostečenom identitetu.
Prosjek gledatelja ove sezone na Elland Roadu je nešto veći od 34.000, što su brojke koje nisu zabilježene još od ‘pretpotopne’ 2004. O Bielsi i njegovoj ekipi govore svi: od klinaca na ulici do penzionera inače zaluđenih kriketom, a svakog dana izviru nove oduševljene priče navijača koji ga vide kako zajedno sa stožerom sjedi na ručku u centru grada, odjeven i dalje u klupsku trenirku, okružen hrpom papira i projekcija taktike koju priprema za iduću utakmicu. S grafika i nacrta kretanja igrača glavu podigne, kažu, jedino kada se navijači požele slikati s njim, što je često.
Njegov je trenerski put usko vezan uz želju da svoje poimanje identiteta veže uz ljubav prema nogometu i načinu na koji on sam vjeruje da se treba igrati, a ne isključivo uz rezultate. To se da vidjeti i kroz momčadi koje je vodio — od čileanske reprezentacije do Athletic Bilbaa i Marseillea. Svaka od tih ekipa je funkcionirala u hektičnom okruženju u kojem je Bielsa, bez obzira na izostanak rezultata, uspijevao ostaviti veliki trag i dati mu svoj pečat. Ta je karizma u konačnici toliko jaka da je uspjela promijeniti mentalni sklop jedne od najpragmatičnijih nogometnih sredina na svijetu, i to sve bez da može sastaviti iole složeniju rečenicu na engleskom jeziku.
Samo bi luđak pomislio da netko takav može utjecati na Leedsov tradicionalni mentalitet, ali već je sad ova priča, kako god rezultatski završila, konačna potvrda one njegove mantre da je netko luđak “samo dok njegove ideje ne uspiju”. U tom je smislu ovo trijumf po njegovoj želji, jer je uspio svojom beskompromisnom vizijom promijeniti sklop društva koje je vjerovalo u sve ono protiv čega se borio.
