Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Luđakovo nasljeđe

Zemanovi klinci iz Pescare danas su velike zvijezde i svjedoci njegove ostavštine

U sportu je pitanje ostavštine bitno koliko i kompleksno; tako je, uostalom, i u životu samom.

S vremenom svi ljudi, svjesni svog ograničenog vremena, postanu na neki način opsjednuti mišlju što ostavljaju iza sebe. Za neke je najopipljiviji dokaz nasljeđa potomstvo kao doslovno biološki dio čovjeka koji bi ga trebao nadživjeti, noseći u genetskom kodu i određene veće ili manje karakterne crte koje je naslijedio. Za druge je to neka vrsta ostvarenja intelektualne prirode; možda izdana knjiga ili glazbeni album, možda i serija slika. Profesor će se smatrati uspješnim ako neki njegov student, koristeći znanja koja mu je on prenio, kasnije iskoristi ista pri nekom svom značajnom postignuću.

Baš kao što to opće pitanje ljudskog nasljeđa predstavlja dosta subjektivnu stvar, isto se može primijeniti i na pitanje trenerskog nasljeđa. Trenerska ostavština je za nekog niska titula i trofeja, za drugog bi to bila implementacija stila koji je na bilo koji način promijenio koncept igre, dok bi treći tvrdio kako se on mjeri i po količini istaknutih igrača koji su prosperirali pod njegovim učenjem.

Uskoro 71-godišnjak, Zdeněk Zeman ne odustaje od svoje mantre da će u nogometu biti dok god ga to uveseljava i dok god ga netko bude htio za trenera. Međutim, magija koja ga je gurnula u trenersku besmrtnost naprosto je izblijedjela nakon gotovo 45 godina aktivne trenerske karijere. Pescara, koju je lani po drugi put u trenerskoj karijeri preuzeo i u prvom susretu odmah porazio Genou Ivana Jurića s čak 5:0, sada je po svim parametrima prosječna momčad, čak i dosadna. Sredina ljestvice, prosječna po zabijenim i po primljenim golovima. Štoviše, u posljednja je dva kola ubilježila tek dva remija, oba rezultatom 0:0.

Igra prati život; a čovjek kojeg je nekoć rimski kroničar Antonello Venditti opjevao kao čovjeka koji “nikada neće unaprijed prihvatiti remi” sada ih ima jednako koliko i pobjeda u sezoni – po devet, uz 10 poraza. Sigurno je to i do kvalitete prosječne drugoligaške ekipe, ali njegova trademark igra ‘na gol više’ sada je stvar prošlosti; kao da se njegove godine reflektiraju na sposobnost prenošenja ideje na momčad.

Iz te su Pescare istovremeno izašli igrači koji će kasnije postati nositelji igre elitnih momčadi: Verratti, Insigne, Immobile

Zeman iza sebe nema nikakav ozbiljniji trofej. Težak karakter i neprilagođenost izravno su utjecali na njegov trenerski životopis; i onda kada se činilo da je svojim ultranapadačkim calciom fantasticom otukao same temelje pragmatično postavljenog talijanskog nogometa, problem nije čak toliko bio u prirodi njegova beskompromisnog gung-ho nogometa stila koliko je to zapravo bio on sam po sebi. Izrazito nesklon kompromisu na terenu i izvan njega.

“Čovjek s novim idejama je luđak”, govorio je davno ‘luđak’ i jedan od neprilagođenih, Marcelo Bielsa, “sve dok njegove ideje ne postanu trijumfalne”. Ni on, baš kao ni Zeman, nije nikada imao potpisan neki izvanserijski trenerski uspjeh. No, ekstreme na kojima su izgradili svoju filozofiju i beskompromisno provođenje takvih zahtjevnih ideja zapravo su ih doveli do trenerske besmrtnosti.

U svom je opusu Čeh uz svoje ime vezao razvoj mnogih legendarnih igrača. Salvatore Schillaci je pod njim igrao u Messini, Giuseppe Signori u Foggiji, Alessandro Nesta u Laziju, a Francesco Totti u Romi. Sve ih je u ruke dobio u njihovim formativnim godinama, a njegova rigidnost i tvrdoglavost su zapravo u svakom pojedinačnom slučaju pozitivno utjecale na te igrače, što je svaki od njih kasnije i javno potvrđivao.

Pa ipak, u retrospektivi će možda baš Pescara ispasti njegova najbolja ulaznica za trenerski raj. Ondje je 2011., već polako u smiraju karijere, Zeman objedinio jednu pravu generaciju koja će iza sebe ostaviti nesporni trag.

“Pescara? Sezona posvećenosti”, pričao je kasnije Antonio Immobile, otac trenutno uvjerljivo najboljeg strijelca Serie A. “Mislili su samo na igru i zabavu, za ostalo ih i nije bilo previše briga.”

Zeman je u Pescaru stigao s običnim zadatkom stabilizacije momčadi. Iz Foggie, u kojoj je sezonu prije imao momčad sastavljenu uglavnom od igrača mlađih od 21 godinu, povukao je Lorenza Insignea, kojeg je tada iz Napolija doveo za sobom na novu posudbu u Pescaru. Tako je došao i Ciro Immobile, koji se već kao Juventusovo dijete seljakao od posudbe do posudbe. U klubu je već bio Marco Verratti.

Bila je riječ o neiskusnoj, ali talentiranoj momčadi. Zeman nije oklijevao. Njegovih 4-3-3 i calcio fantastico konstante su koje nije mijenjao, pa nije bilo smisla da to radi ni tad.

Insignea je već znao ‘krotiti’, usmjerivši ga i dalje na ključnu široku napadačku poziciju s jedinim zadatkom da, po Lorenzovom priznanju, “igra kao na ulici”. S druge strane, Immobilea je jednako tako oslobodio kao staromodnu ‘devetku’ koju je loptama hranio Verratti, povučen u srce veznog reda. Pescara je kao prvak izravno ušla u Serie A nakon 20 godina čekanja i putem zabila 90 golova, čime je stigla na korak do rekorda koji i dan-danas drži SPAL, koji iz 1950. zabio pet komada više. Hladna strana Jadrana zagrijala se luđačkim tempom Zemanova sustava, čak i ako je to značilo da je Pescara – kao i obično kad je Čeh u pitanju – primila čak 27 golova više od drugoplasiranog Torina.

Bilo je i ranije generacija pod Zemanom koje su sadržavale sjajne igrače, one koje je on brusio i usmjeravao. Bilo je i ekipa koje su iz marginalnih pozicija došle u fokus zbivanja kroz njegov ‘nogomet za raju’. Ali iz te su Pescare istovremeno izašli igrači koji će kasnije postati nositelji igre elitnih momčadi. Insigne u Napoliju i Verratti u Paris Saint-Germainu došli su upravo do te razine, dok je Immobile podbacio u Njemačkoj i Španjolskoj prije nego što se vratio u Italiju, gdje već drugu sezonu zaredom prebacuje kvotu od 20 golova po sezoni.

Nije sporno da takav rizik nije isplativ u sredini koja ima jasna očekivanja i ozbiljne ciljeve. Možda je baš neka Pescara bila potrebna da njegove ideje zažive u idealnom sklopu; poput profesora s početka priče, čiji su učenici naknadno s njegovim pomalo neobičnim metodama uvelike prosperirali i uklopili stečena znanja u nove okolnosti.

Tada svaka od desetina tisuća snimljenih video vrpci luđaka Bielse i svako Zemanovo forsiranje igre licem u lice dođe na naplatu; oni su rado prihvatili biti luđaci, čak i po cijenu da njihove ideje, one koje će usput promijeniti igru, u nekom konvencionalnom smislu zažive tek pod palicom njihovih učenika.

E, to je, dragi moji, nasljeđe sa stilom.