Datum je 12, svibnja 1985., nedjelja, a ulice Verone preplavljene su morem pijanih i razdraganih ljudi. S dva boda prednosti nad Torinom, luda sezona Serie A završila je na najluđi mogući način za lokalni klub punog imena Hellas Verona: titulom prvaka, prvom i zadnjom u njegovoj povijesti. Prije nego što će nam se svima ‘dogoditi’ Leicester, Verona i njen naslov tog ljeta — koji je senzacionalno stigao tri godine nakon što se klub uopće vratio među talijansku elitu — bili su standard, mjerilo za spektakularno neočekivane uspjehe ‘malih’ protiv ‘velikih’.
Doduše, nije Italija bila šokirana samo činjenicom da je jedan tako mali klub te sezone iza sebe ostavio sve velikane, što se uvelike pripisivalo i promjenama u delegiranju sudaca nakon afere Calcio Scommesse početkom tog desetljeća. Veronese je rijetko tko volio; njihova navijačka grupa Brigate Gialloblù bila je u suštini nakupina rasistički nastrojenih morona koji su svugdje i u velikom broju pohodili Veronine utakmice. To bi obično bilo popraćeno izgredima i uvredama svih oblika i intenziteta; u nekom čudnom obliku invertiranog elitizma, Veronesi su do slave došli tako što su prije ljubavi prema svojoj ekipi stavljali ponos zbog toga što ih čitava Italija smatra šljamom. A onda je šljam pobijedio.
I dok su ulice Verone mamurno slavile taj golemi trijumf, tamo negdje na istočnom dijelu grada, gdje se rijeka Adige račva, drugi je gradski klub pripremao svoju utakmicu u amaterskim dubinama talijanskog niželigaškog nogometa.
Tim Parks, Englez koji se davnih dana preselio u grad, a onda se odlučio uklopiti u novu sredinu tako što će pratiti Hellas kod kuće i na gostovanjima te o tome napisati sjajnu knjigu A Season With Verona, opisao je taj dio grada kao “jadni slučaj radničkog predgrađa”, koje se “prelijeva u propadajuće poluindustrijalizirane nizine”.
Jednom kad je val prošao i navijačka baza se krenula vraćati svojim neuglednim korijenima, za daljnju sudbinu kluba je malo tko mario
“Nema tog turističkog vodiča koji je ikad odveo nekog onamo”, nastavio je Parks u svom pristranom stilu bacati epitete za taj dio grada. “Ja sam u Veroni živio 10 godina prije nego što sam zalutao u njega i, srećom, ne radi se o nečemu velikom. Velikodušnim prebrojavanjem, ondje živi kakvih 3.000 duša, i to uključujući golubove, riječne štakore i pse lutalice.”
Osim tih živopisnih stvorenja koje je Parks naveo kao žitelje, u predgrađu je stolovao i drugi gradski klub, tada zvan Paluani Chievo po glavnom sponzoru. Bila je to neugledna, amaterska ekipa za koju se nitko u Veroni nije osobito ni raspitivao; dotad je eventualni odgovor na nekakvo lokalno rivalstvo bio samo jedan: Vicenza, a daleka povijest je poznavala tek Bentegodi kao klub s kojim se Hellas Verona borila za prevlast u gradu i koji je dijelio ime s Veroninim stadionom, nazvanom po profesoru Marcantoniju Bentegodiju, meceni gradskog sporta.
No, sredina 1980-ih bila je uspješna i za taj drugi klub, čije su igrače i rijetke namjernike u gradu posprdno nazivali i “momcima iz kanala”. Godinu dana nakon Veronina trijumfa među elitom, Paluani Chievo se plasirao u profesionalnu Serie C2, što je značilo i potrebu za preseljenjem preko rijeke, baš na Veronin Bentegodi. Promijenio je i boje; dotadašnju plavo-bijelu kombinaciju zamijenio je baš žuto-plavom, kao da se već tada namjerio provocirati ionako isprovociranu gradsku većinu.
“Kakvo je olakšanje moralo biti kada su napustili tu njihovu poplavama sklonu močvaru da bi pobjegli na Bentegodi”, podrugljivo je tu prigodu opisao Parks. “Došli su na svjetski stadion, na kojem igraju slavni gialloblù momci, Hellas Verona”.
Taj uzlet je klub iz predgrađa dugovao isključivo obitelji Campedelli, vlasnicima tvrtke Paluani, koja je 1991. kupila mali udio i u samom Hellasu. Plan je bio da s vremenom otkupe većinski paket i spoje dva kluba u jedan, koristeći svoje veze u lokalnim medijima da otvore put tom potezu. Cupola, termin koji je u Veroni nastao prema poznatoj kupoli samostana San Giorgio, u lokalnom slengu označava gotovo pa okultnu silu koja povlači uzde u gradu. Veronesi su znali da baš cupola neće dozvoliti da taj plan završi bilo kako drugačije nego potpunim promašajem.
Tako je nekako i bilo, barem inicijalno; stari Luigi Campedelli je umro 1992., ostavivši čitav pogon, a i taj mali nogometni klub, svom mlađahnom sinu Luci. Ovaj je pak pokazao zavidnu razinu entuzijazma za očeve fiksacije, pa je još gorljivije naumio, starom u čast, razviti priču, ali ne nasilnim pokušajem otkupljivanja gradske povijesti, već je krenuo u svom vlastitom smjeru.
Paluani je postao Chievo, Ceo za lokalce, sve kako bi zvučao autentičnije, veroneski. Kao najmlađi predsjednik u talijanskom profesionalnom nogometu, Campedelli je imao sulud, ali jasan plan: Chievo će zaigrati u Serie A.
Veronesi, još uvijek opijeni onim ogromnim uspjehom, posvetili su manjem gradskom klubu toliko pažnje da im poruče kako će to ostvariti onda “kad magarci polete”. U Chievu su, međutim, to shvatili kao poticaj i nadjenuli si nadimak I Mussi Volanti — Leteći magarci — koji su s ponosom ponijeli.
Na stranu Parksovo pretjerivanje, ali Bentegodi stvarno jest svjetski stadion; uostalom, na njemu se igralo i Svjetsko prvenstvo 1990. Zdanje ima i svoja nepisana pravila ili se barem tako mislilo do tog Chievova dolaska. Na tom se stadionu ne sjedi, reći će ti svaki pravi Veronez, osim kada dođe ona nekolicina prijatelja i penzionera podržati Chievo tako što na poprilično velikom zdanju atmosferu učine još sablasnijom kada igrače zovu prvim imenom.
Ali magarci su se polagano počeli odvajati od tla, dok su bogomdani ‘vlasnici’ grada počeli isto tako polagano kopnjeti. Dani slave bili su iza njih; nakon financijskog kraha 1991. Verona je skakala između Serie A i Serie B, u kojoj je odigran prvi povijesni Derby della Scala, nazvan po renesansnoj gradskoj obitelji Scaligeri.
Veronin krah stigao je na oduševljenje velikog dijela Italije, kojeu je njen uspjeh iz 1985. — ma koliko god on načelno romantičan i neočekivan — bio nezamisliv. Nitko nije želio neugledni i rabijatni Hellas kao predstavnika i najbolju momčad u Italiji. Chievo je, s druge strane, bio uspješni projekt koji su neutralci simpatizirali. Njegova himna, koju je skladala lokalna pop zvijezda Ivana Spagna, govori o zajedništvu “ljudi koji rade razliku”, a navijači koji su se počeli pojavljivati na tribinama nudili su ruku mira suparnicima. Bili su sve ono što Verona nije.
I kao takvi su 2001., dok se Hellas Verona borila za opstanak u Serie B, poletjeli do visina.
A kada su Magarci pod Luigijem Delnerijem senzacionalno nadmašili sva očekivanja i završili peti u Serie A, što im je na kraju spletom okolnosti donijelo i plasman u kvalifikacije za Ligu prvaka, ta je priča dobila svoj dodatni zaplet. Hipsteri diljem svijeta su se zakačili za Chievo, a oni domaći su slavili uspjeh ‘umivenog’ lica grada Verone.
Ironično, Chievova ‘klasična’ momčad koju većina pratitelja Serie A pamti bila je sama po sebi jako rigidna. I na svom vrhuncu je voljela gušiti suparničku igru u obrambenom bloku 4-4-2, uzdajući se u ubojite protunapade; međutim, zabijala je i dosta golova. Svi se rado sjete imena poput Eriberta, Christiana Manfredinija, Simone Perrotte, Bernarda Corradija, Massima Marazzine, Eugenia Corinija. Campedelli je jako pazio na financije, orijentirajući se većinom na privlačenje mladih, još nebrušenih talenata i prekaljenih imena iz većih klubova koje je trebalo vratiti u život. Njegova izreka da “ono što ima treba potrošiti pametno” postala je lajtmotiv klupske sportske politike i dodatni zalog za simpatije.
Čudno je stoga da je, evo, 20 godina nakon svog vrhunca, Chievo sada klub u perfektu. Ni uz većinom racionalno gospodarenje resurstima i oslanjanje na igrače s osjećajem pripadnosti — između 2003. i 2020. u Chievu su nastupala desetorica igrača koji su u klubu proveli više od desetljeća i skupili barem 200 nastupa — Magarci nisu uspjeli ostati iznad tla. Posljednji Derby della Scala tako je odigran još 2018., a u njemu je Verona slavila 1:0, čime su se dva kluba izjednačila u vječnom omjeru s po sedam pobjeda svaki.
Najbolji strijelac u derbiju je i dalje legendarni Sergio Pellissier s četiri gola. Od svih kultnih imena koja su prodefilirala kroz klub i učinili ga popularnijim od gradskog rivala, on je jedini ostao u ovom najtežem trenutku. Čovjek koji je bio najbolji klupski strijelac u čak osam uzastopnih sezona i koji je u nevjerojatnih 517 nastupa za klub zabio 139 puta, jedini se nije mogao pomiriti s činjenicom da klub sada ne može dalje.
Campedelli više nije mogao servisirati troškove i klub do 24. kolovoza, datuma koji su mu vlasti postavile kao krajnji rok, nije uspio naći novi izvor prihoda, pa je po dekretu službeno ugašen. Cupola je na kraju s debelim zakašnjenjem odradila svoje, barem će to tvrditi svi oni s druge strane rijeke Adige, koji su trijumfalno dočekali vijest o tome da su kao član elite opet jedini klub na Bentegodiju.
Kapetan Pellissier je trčao okolo, panično pokušavajući pronaći sponzore i ulagače, ali Chievo naprosto više nije bio hit. Sve što mu je ostalo je objava na Instagramu, u kojoj se pozdravio sa svojim “voljenim Chievom”, zaključivši kako mu je to “jedan od najtužnijih dana u životu”. Čak je predao papirologiju za osnivanje tzv. feniks-kluba, Chieva 1929, ali ga nije uspio registrirati jer nije naišao na adekvatan interes: “Pokušao sam svim silama početi ispočetka s novim klubom kako bismo nastavili ovu sjajnu priču, ali nažalost nisam uspio”, napisao je u oproštaju. “Danas je priča o klubu koji mi je dao toliko toga završena”.
Slava i popularnost, makar bili i kratkoročni, mogu učiniti da se netko doima većim nego što uistinu jest. Veronu ljudi možda preziru jer je mnogo toga oko nje toksično. No, njena navijačka baza i dalje prati svoj klub u velikim brojkama, od dubina Serie C pa sve do Serie A. Chievo je, s druge strane, nedvojbeno bio lijepa priča i ugodno osvježenje, ali je namagarčen simpatijama koje su mu putem prišivene. Magarci su letjeli visoko, pa su onda, kako to obično biva, nisko pali.
Jer jednom kad je val prošao i navijačka baza se krenula vraćati svojim neuglednim korijenima, za daljnju sudbinu kluba je malo tko mario.
