Možda vam djeluju naporno sve te priče o Nikoli Kaliniću i Marku Livaji i sva ta niša one poznate hajdučke euforije koja se sada kanalizira i kroz te kultne figure. Možda vam je preko glave tih romantiziranja i uzdizanja u nebo, ali utakmica protiv Lokomotive jučer je pokazala zapravo koliku vrijednost ne samo Hajdukovoj momčadi, nego i cjelokupnom domaćem nogometnom okruženju donosi njihovo umijeće.
Hajduku je nasušno bila potrebna ne samo uvjerljiva pobjeda, nego i pobjeda koja će doći preko njegovih najboljih igrača. Upravo tome smo svi svjedočili.
U Kalinićevu slučaju, međutim, po meni nije ključni trenutak njegove jučerašnje predstave bilo ono vrhunsko izbjegavanje zaleđa i fantastična lob-završnica za Hajdukovo vodstvo. Trenutak koji bih izdvojio možda je u moru dobrih poteza prošao neopaženo. Radi se o onome kad je odsprintao solidnih 50-ak metara kako bi u maniri prekaljenog defenzivnog veznog kirurški precizno odradio klizeći start i uzeo suparniku loptu; tim je potezom zapravo najviše odradio po pitanju skepse koja se — isto po dobrom, starom hajdučkom običaju — počela javljati svega koji tjedan nakon što brojna hajdučka kućanstva od oduševljenja objavom njegovog povratka u Hajduk nisu oka sklopila.
Ona je ponoćna objava njegova dolaska bila toliko pamtljiva da je i ona sama postala priča u priči, koju je prepričao snimatelj Jere Gruić . Toliko je svaki detalj te prezentacije ostao urezan da je iz dubokog naftalina izvučena i pjesma Vratit ću se Opet Dalmacijo Tebi u izvedbi Alena Nižetića i Sanje Erceg, s kojom su davne 1997. pobijedili na splitskom Festivalu zabavne glazbe. Danas je ona, baš zbog činjenice da se vezala uz tako bitan i velik hajdučki moment, preko noći po popularnosti došla bok uz bok drugom hitu kojeg također izvodi Nižetić, a to je Dalmacijo.
Jučer su od tog njegova gola puno važniji bili povratni trk i oduzeta lopta, kao i onaj iskreni trenutak slavlja zbog tuđih golova
Iako se radi o dvije stilski jako različite pjesme, njihova tematika je zajednička. Motiv povratka izgubljenog dalmatinskog sina iz bijelog svijeta u njegov zavičaj vječan je koliko valjda i sama Dalmacija i provlači se kroz ogromni broj pjesmarica dalmatinskih autora. Povijesne socioekonomske prilike uvijek su pečatirale Dalmaciju kao regiju iz koje se silom prilika mora otići trbuhom za kruhom, i ostaviti to sunce i more od kojih se ne može baš preživjeti. Ali vječno se taj povratak sanja gdje god na kraju Dalmatinci završili; povratak kući, da se zlatne godine prožive dobrano ugrijani suncem i odsjajem njegovih zraka u moru.
U tom se kontekstu vječno prelijeva ideal povratka hajdučkih sinova kući, ali ne u svojstvu umiranja u ljepoti kroz imidž ‘hrvatske Floride’ i raja za penzionere, već kroz to da njihov povratak treba doći onda kada još u sebi imaju snage za konkretno pomoći momčadi, da to životno iskustvo po dalekim morima sada primjene na najbolji način ondje gdje im leži srce, kući. To je, uostalom, i ideal Dalmacije kao regije, to da se stvore uvjeti u kojima mladi ljudi imaju mogućnost ostanka i da se prekine provincijalni proces uslijed kojeg dolje i nema previše opcija za ljude koji nisu uknjižili svoju nekretninu na Airbnb-ju. I to je neraskidiv dio poveznice Hajduka i Splita, odnosno Dalmacije, kao kluba svojih navijača u gradu u kojem malo toga još ostaje ‘naše’.
Zato i jesu svi ovi povratci Marka Livaje, Josipa Eleza, Lovre Kalinića, Dina Mikanovića — pa i Filipa Krovinovića, iako on nije životnom pričom vezan uz Hajduk i Dalmaciju — toliko značajna stvar i najbliže uzvišenom idealu o kojem se stoljećima kuju pjesme i romani. Njihov dolazak u Hajduk nije, ili barem ne bi trebao biti, dolazak u maniri starog čovjeka koji samo želi biti pokopan na svojoj zemlji, nego je to dolazak u naponu snage, kako bi svoj dom napravili većim i boljim.
A vrhunac te priče je bio baš Nikola Kalinić i njegov povratak.
Zato hajdukovci i toliko smaraju s detaljima oko komplementarnosti njega i Livaje, ali prvenstveno smaraju s histerijom oko Kalinićeve forme i voljnog momenta. Doduše, to je i razumljivo, jer su iz navedenih razloga toliko i oprezni prvenstveno spram tog svog ideala koji žive i čuvaju kroz Kalinićevu figuru. Njegova svaka utakmica je pod povećalom i pritiskom očekivanja jer s njim hajdukovci imaju zalog da je Hajduk konačno primjer ostvarene čežnje; klub u koji se klasni igrači zaista žele vratiti.
Zato će histerično puhati na prazno i secirati svaki ‘lijeni’, ‘nervozni’, ‘bahati’ i tko zna još kakav dojam, baš kao što se u roku od mjesec dana valjda počelo pričati kako je Kalinić odjednom “bomba u glavi” i tip koji je zbog svojih mušica spreman razoriti svlačionicu. Te su priče bile posebno intenzivne nakon remija s Istrom u Puli, gdje se brujalo čak o tome da se Kalinić sukobio s Valdasom Dambrauskasom, iako je zabio gol.
Zato su jučer od tog njegova gola puno važniji bili povratni trk i oduzeta lopta, kao i onaj iskreni trenutak slavlja zbog tuđih golova. Jasno, ona fraza kako se s kritikama najlakše obračunati na terenu uvijek stoji, ali za Hajduk je, kako to često bude, potrebno stvari sagledati iz šireg kuta.
Majstori pivači, kako pjesma kaže, sada su se opet sastali na Poljudu, a najbolje note koje pogađaju često su i one najmanje naglašene.
