Johnny Cash je u glazbenu povijest ušao kao jedan od najprominentnijih glazbenika svih vremena; onaj koji nije samo globalno priznat po tome što je prodao više od nevjerojatnih 90 milijuna ploča diljem svijeta, već i po tome što je jedan od rijetkih koji je istovremeno primljen u tri glazbene Kuće slavnih: Country Music Hall of Fame and Museum, Rock and Roll Hall of Fame, kao i u Gospel Music Hall of Fame.
Ipak, igrom sudbine, ogromnu je popularnost među jednom čitavom generacijom stekao pred samu smrt, i to obradom pjesme benda Nine Inch Nails, Hurt, koju je izvorno napisao njen frontmen Trent Reznor, čovjek duplo mlađi od Casha. Reznor je tu pjesmu napisao kao homage svojoj borbi s ovisnošću, s kojom se i Cash borio nakon što je odlučio ostaviti obitelj zbog lova na slavu, u svojoj mračnoj fazi u kojoj je postao poznat i kao Čovjek u crnom. S tom je obradom, za koju je Reznor ustvrdio kako mu je “kao druga osoba zaposjeo najosobniju stvar”, kao i strašno emotivnim spotom, Cash zapravo izašao iz sebe i svog stvaralaštva kako bi dobio iskreni odmak od svega što je u životu napravio.
Pod egidom “iz praha smo nastali i postat ćemo prah”, Cash je tom pjesmom odbacio svu tu slavu koja mu, tad s jednom nogom u grobu, više ništa ne znači kada je zbog nje izgubio sve što je volio, uključujući i sebe. And you could have it all, My empire of dirt / I will let you down, I will make you hurt.
Maksim Cigalko vas, pak, nikada nije mogao razočarati.
Maksim Cigalko, najbolji nogometaš kojeg je svijet — nažalost, samo onaj virtualni — ikad vidio, umro je u svojoj 38. godini, razočaran u nogomet i u život
Svatko tko je ikada zaigrao legendarnu inkarnaciju Championship Managera 01/02, preteče planetarno popularne franšize Football Manager, vrlo dobro je znao njegovo ime i prezime. Taj bi 19-godišnjak, kojeg ste iz redova matičnog mu Dinama iz Minska mogli dovesti za sitnu lovu u praktički bilo koji svjetski klub koji bi je imao na računu, postao toliko ubojit napadač da su količine tih virtualnih golova koje je zabijao na putovanjima do titula domaćih i europskih prvaka otprilike bile tu negdje s količinom Cashovih prodanih ploča.
Štoviše, postojao je i popularni izazov u igri zvan Tsigalko 1000, u kojem se od igrača-menadžera tražilo da objavljuju u koliko kratkom roku bi Cigalko stigao do nevjerojatne brojke od 1.000 postignutih golova. Rekord zasad stoji na kakvih 380 utakmica, što znači da je čovjek u prosjeku zabijao gotovo po tri virtualna komada po utakmici na rasponu manjem od 10-ak godina. U jednoj inkarnaciji je, kažu bespuća piksela, zabio bolesnih 2.216 golova u 1.522 utakmice.
Championship Manager je od njega napravio kult. Njegovo smo ime šarali po zidovima kao da je u pitanju kakva rock zvijezda, a tih su godina klinci davali do znanja da je informatička era stigla i do najdaljih kutova planeta, kada bi se, umjesto imena poput Ronalda, Miroslava Klosea ili Raúla, po igralištima nakon zabijenih golova proderavali ime bjeloruskog tinejdžera. Toliko poznatog da su za njega znali od Splita do Los Angelesa i Tokija.
Istovremeno, on nije znao gotovo ništa o svom virtualnom avataru.
“Iskreno, ne znam što kazati”, rekao je Cigalko kada ga je preklani posjetila novinarska ekipa grčke Gazzette, kako bi s herojem generacije odradila intervju. “Igru nikad nisam igrao, a tijekom godina su mi mnogi klinci govorili kako sam ja legenda u igri. Prvi put sam o tome čuo od jednog ruskog novinara i bio sam šokiran, jer živim u državi u kojoj nitko nije znao što se zapravo događa, pošto ljudi tada nisu ni znali za igru.”
Postoji niz izreka koje tvrde kako upoznati svoje idole nije najbolja stvar, jer najčešće naša percepcija njih i njihova rada kroz idoliziranje nikada neće biti u skladu s onim što ti ljudi u stvarnosti jesu. Cigalko nije tada dočekao grčke novinare u nekoj skupoj vili u Španjolskoj, koju si je priuštio nakon obaranja rekorda u dresu Real Madrida, ili na nekom prostranom ranču u Bjelorusiji na koji se povukao nakon što mu je Pelé po završetku duge i blistave karijere predao lentu najboljeg klupskog strijelca u nogometnoj povijesti. Cigalko je na taj intervju u kafić u Minsku došao iz metroa i naručio pivo, pokušavajući pronaći snage da se nasmiješi za fotografiju.
Cigalko u stvarnosti nikada nije dostigao razinu ni približnu onoj u virtualnim bespućima. Službeni nogometni životopis kaže kako je najbliže nekakvom konkretnom učinku došao upravo u Dinamu, za koju je u 53 nastupa zabio 24 gola. Karijera ga je nakon toga vodila u izvjesni FK Naftan, a onda na križni put po kazahstanskim i armenskim klubovima. Karijeru je okončao sa samo 26 godina.
Za sve je, kažu, bio ‘’kriv’ izvjesni Anton Putilo, čovjek koji je obrađivao bjeloruske talente za bazu podataka u igri, a koji je od klinca iz Minska napravio novog Ronalda.
“Bio sam tada mlad”, kazao je Putilo u svoju obranu. “Mislio sam da nogomet u Bjelorusiji ima neku budućnost, a tada nije ni bilo ograničenja koje si mogao postaviti kod ocjenjivanja igrača. Jako mi se sviđao Cigalko; bio je brz, imao je osjećaj za gol i imao je sve što je potrebno da postane klasni napadač. Odjednom su svi forumi eksplodirali, a sjećam se da su me ljudi pitali tko je on”.
Zapravo, Cigalko je na neki način požalio što su ga Putilo i njegova virtualna slava konačno i doveli na konkretni radar kada mu je s 23 godine stigao poziv na probu u portugalskom Maritimu. Na jednom od treninga ondje je nezgodno pao i pokidao prednje križne ligamente. Od ugovora u Portugalu nije bilo ništa, ali ta je teška ozljeda i loša sanacija i konačno zapečatila njegovu karijeru. Bol je bila prejaka, i samo je prešla iz jednog oblika u drugi kada je prestao s aktivnim igranjem i počeo spoznavati kolika je zapravo nogometna ikona postao u virtualnom svijetu.
Ljudi su izrađivali majice i ostale predmete s njegovim likom i od toga zarađivali ozbiljan novac, od kojeg on nikad nije vidio ništa. Nitko mu nije ni ponudio bilo kakav posao u nogometu, pa je i ono malo novca što je stekao tijekom igračke karijere odlučio uložiti u otvaranje restorana s bratom Jurijem, inače bivšim vratarom koji je na Maksimov račun također uživao određenu količinu virtualne slave. Restoran je vrlo brzo propao, a s njim i zadnja ušteđevina koju je imao.
“Želio sam naći put do rada u nogometu, ali mi nitko nije htio pomoći”, objašnjavao je Maksim. “Nitko se nije htio ni naći sa mnom da razmotrimo neke mogućnosti, i zbilja mi nije jasno zbog čega, jer nikad nikog nisam povrijedio. Život može biti okrutan i prema najboljim ljudima”.
Cigalko je na kraju prionuo teškom fizičkom radu na građevini kako bi prehranio svoje dvije kćeri, ali je i od toga morao odustati. Ne samo zato što je plaća bila ispod bilo kakve razine — radilo se o otprilike protuvrijednosti 30 kuna dnevno — već zato što ga je to pokidano koljeno odvaljivalo od boli, što mu je na kraju ostala jedna jedina uspomena na nogomet. Njegova posljednja javno izrečena rečenica do koje možete doći bila je otvoren poziv na pomoć ljudima; bilo je pokušaja peticija da mu se pronađe posao u nogometu, ali niti jedna slična inicijativa nije uspjela.
Maksim Cigalko, najbolji nogometaš kojeg je svijet — nažalost, samo onaj virtualni — ikad vidio, umro je u svojoj 38. godini, razočaran u nogomet i u život. Nije nam čak poznat ni uzrok njegove smrti.
Njegova sjajna trivija tako postaje tragična priča, ne samo o njemu kao našem dječjem idolu, nego o tome koliko je nogomet zapravo surovo okruženje u kojem uspijevaju rijetki. Prava istina je ležala u tome da je ta teška ozljeda bila samo konačni udarac jednoj neostvarenoj karijeri. Maksim je bio tek jedan od milijuna talentiranih klinaca diljem svijeta koji sve karte stave na stol kako bi se pokušali probiti u nogometu.
Prema istraživanjima koje je provodio Michael Calvin, autor popularne knjige No Hunger in Paradise: The Players. The Journey. The Dream, od 1,5 milijun djece koja prođu omladinske pogone engleskih klubova njih će tek 180 ostvariti profesionalnu karijeru. U prijevodu, veća je vjerojatnost da će vas u glavu pogoditi meteor na povratku s treninga kući nego da ćete uopće dobiti šansu zaraditi plaću igrajući nogomet. A i kada dobijete, pitanje je hoće li vam ona biti dovoljna da zaradite dovoljno novca za život; najčešće neće.
Hrpa tih klinaca završit će bez ikakve perspektive, odbačena u spiralu očaja i pogubljenosti. Kao što Cigalko na kraju nije vidio ni centa od svoje virtualne slave na kojoj su profitirali drugi, tako i nogometna industrija podastire tu hiperprodukciju i bezglavo vrbovanje klinaca u mrežu menadžerskih spletki i obećanja. Onog trenutka kada se pokaže da nisu dovoljno dobri da donesu novac, ostavlja ih se na ulici bez osvrtanja.
Cigalku se, po šokantnoj vijesti o njegovoj preranoj smrti, ispisalo na tisuće epitafa popraćenih snimkama zaslona s njegovim profilom na igri i nevjerojatnim učincima. Opraštamo se od njega kao od dragog prijatelja, onoga koji nas zaista, za razliku od Casha, nikad nije razočarao. No, njegova tragična priča nam treba biti podsjetnik i na to da je nogometna industrija, riječima stihova iz pjesme, carstvo satkano od prašine.
Cigalko je ispao kralj kojeg smo okrunili krunom od trnja i upokojili kao najvećeg siromaha, punog slomljenih misli koje nije mogao ispraviti i otkloniti. Sve što je na kraju ostalo su snimke zaslona, zamrznute u vremenu koje u stvarnosti nikada nije ni došlo; za njega, ali i za milijune drugih.
