Ranije ovog tjedna, na početku kvalifikacijskog ciklusa za iznimno kontroverzno Svjetsko nogometno prvenstvo koje bi se 2022. trebalo odigrati u Kataru, zapaljena je jedna iskra, ma koliko god mala bila.

Svijet je obišla fotografija norveških reprezentativaca koji su se uoči svoje prve kvalifikacijske utakmice protiv Gibraltara poredali na terenu noseći majice s natpisom Ljudska prava — na terenu i izvan njega. Predstavnici medija na stadionu Victoria znali su da se nešto sprema, ali ne i točno što; Arsenalov Martin Ødegaard — druga najveća zvijezda iza, naravno, Erlinga Haalanda — na pressici je uoči utakmice izjavio kako će on i suigrači “posebnom gestom” izraziti svoj stav spram organizacije tog SP-a. Isto tako je poruku poslao i izbornik Ståle Solbakken, koji je rekao da “stavljaju naglasak na nešto o čemu se raspravljalo izvan terena, a što su momci vrlo željni napraviti”.

I bila je to ta iskra — mala, ali dovoljna da potpali plamen. Već sutradan su njemački reprezentativci uoči utakmice protiv Islanda istrčali u crnim majicama s obojanim slovima koja su na hrpi natpis Human Rights. Jučer su im se pridružili i Nizozemci, koji su pred svoju utakmicu s Latvijom izašli poredani u majicama sa sloganom Nogomet podržava promjenu.

A ta promjena je hitna. Prije nešto više od mjesec dana The Guardian je objavio veliki istraživački tekst u kojem se navodi kako je više od 6.500 migrantskih radnika izgubilo život otkako je Katar prije nešto manje od 11 godina ‘senzacionalno’ dobio organizaciju Svjetskog prvenstva. U tom se istraživanju naglašava kako je ukupna crna brojka još puno, puno veća, pošto ne postoji statistika za više zemalja čiji stanovnici u velikom broju odlaze na katarska gradilišta, poput Filipina ili Kenije. Isto tako, još se uvijek nije došlo do podataka o smrtnim slučajevima radnika u drugoj polovici 2020., pošto se katarske vlasti na sve načine trude opstruirati bilo kakvo spominjanje te problematike.

Haaland i družina iz norveškog drugoligaša pokazali su kako napraviti taj prvi korak, kako zapaliti tu iskru i pratiti njen tijek

Prije samo tjedan dana dvojica su migrantskih radnika postali dio crne statistike kada se na njih urušio zid na gradilištu popratne infrastrukture u Dohi. Prvi je bio Egipćanin, dok o drugom nisu objavili nikakve druge podatke. Još ih je nekoliko ozlijeđeno, a izvođač radova, tvrtka Gettco koja je uključena u niz sličnih projekata, i ovaj put je odlučila kako je pametnije zakopčati se do grla i samo nastaviti s projektom. Ti stradali radnici postaju tako samo još jedna nebitna brojka, žrtve kojima se ne znaju ni imena. Za mnoge druge su njihove obitelji bile tu da ispričaju barem dio tužne priče o nadi u bolji život koja ih je odvela do katarskog pustinjskog pakla, u kojem su u zemlji krvi, znoja i pijeska postali ništa drugo do suvremeni robovi.

Primjerice, radnik iz Bangladeša Mohammad Shahid Miah smrtno je stradao kada je u prenapučenom migrantskom kampu, koji vlasti nazivaju Radnički grad, doživio električni šok uzrokovan neadekvatnih uvjeta. Miah je platio više od 3.500 funti izvjesnom agentu koji mu je zagarantirao dobivanje posla na gradilištu u Kataru, a kako ni to nije puni iznos, agent sada bešćutno potražuje ostatak dugovanja od njegovih slomljenih i siromašnih roditelja, inače seljaka. Prema službenim izvještajima 80 posto smrtnih slučajeva indijskih radnika, kojih je na gradilištima vezanim za SP 2022. od 2010. poginulo gotovo 3.000, vodi se pod “smrt od prirodnih uzroka”, kao i polovica nepalskih. Kada se uzmu u obzir nehumani uvjeti rada, koji prema izvješćima uključuju i bjesomučne šihte na paklenoj vrućini, onda postaje jasno da se radi praktički o indirektnom ubojstvu.

Svaka od tih mnogih priča je tužnija od prethodne. No, za njih se i ne čuje toliko, ni približno u onoj mjeri u kojoj bi se trebalo čuti. Koloplet namještaljki koje su uopće Katar dovele do titule organizatora Svjetskog prvenstva toliko je pomno organizirana diplomatska kampanja da čak ni konstantni novi podaci o korupciji u pozadini ne utječu na razvoj priče. Prema nekim procjenama organizacija SP-a će Katar sveukupno koštati preko 200 milijardi dolara, a 2017. je izašao podatak o tome kako ta bogata država troši više od pola milijarde dolara tjedno na izgradnju infrastrukture. U isto vrijeme migrantski radnici, koji sada čine 95 posto ukupne katarske radne snage, primaju manje od dva dolara po satu. Naravno, ako uopće budu plaćeni. I ako prežive.

Istovremeno neke od najvećih nogometnih zvijezda kao da žive u paralelnoj stvarnosti. Legendarni Xavi Hernández, vrlo vjerojatno budući Barcelonin trener koji sada vodi katarski Al-Sadd, često koristi prigodu da osvjetla obraz zemlji-organizatoru. Tako je izjavio kako “politički sistem u Kataru funkcionira bolje nego u Španjolskoj”, a krajem prošle godine naglasio kako je Katar “veoma opuštajuće mjesto za rad i osnivanje obitelji”. Pep Guardiola je poznat po svom čestom i ispravnom političkom angažmanu, ali je i on bio službeni katarski ambasador u kampanji za Svjetsko prvenstvo, a kasnije izbjegava katarske teme. Redovito ih izbjegava i Bayernov izvršni direktor Karl-Heinz Rummenigge, koji je po povratku sa klupskog Svjetskog prvenstva u Dohi naglasio kako “možemo puno više postići dijalogom, umjesto da smo vječito kritični”.

Svi su oni, baš kao i dobar dio europskog nogometa, direktno vezani uz katarski izvor financiranja koji očito znači i investiranje u šutnju o nekim temama.

Prošlogodišnje lisabonsko finale Lige prvaka bilo je u suštini testament toj šutnji; samo par mjeseci prije tog ogleda između Paris Saint-Germaina i Bayerna Rummenigge i društvo su u potpunosti ignorirali upit iz projekta FairSquare, koji se bavi problematikom migrantskog rada, odaslan kako bi se doznao stav klupske uprave po tom pitanju. Nije ni čudo, jer dok je općepoznato kako je Qatar Sports Investments kao firma upucala gotovo milijardu i pol eura u PSG, katarska ulaganja u Bayern su također u stalnom porastu. Prvo su iz Bayerna prekinuli tradicionalni sponzorski ugovor s Lufthansom kako bi potpisali novi s katarskom državnom firmom Qatar Airways, a onda je katarska država povećala i vlasnički udio u Audiju, koji pak drži nešto manje od devet posto vlasničkog udjela u Bayernu.

I kada se novcem gasi svaki plamičak ondje gdje se vatra najprije primijeti, rješenje je da se potpali ondje gdje je neočekivano i gdje je šansa da se rasplamsa i dalje mala, ali je svejedno postojana. Izjava kako “ne možemo više sjediti i gledati kako ljudi umiru u ime nogometa” nije inicijalno došla od neke superzvijezde ili elitnog kluba, već su tu direktnu poruku poslali iz Tromsøa, norveškog drugoligaša koji je usput pozvao i na otvoreni bojkot SP-a 2022., tvrdeći da ni na koji način neće promovirati ništa vezano uz njega. Isto tako, u klubu vjeruju da bi Norveška trebala odbiti putovanje na turnir ako se na njega plasira.

Naravno, inicijalna reakcija nacionalnog nogometnog saveza, od kojeg su tražili podršku, bila je izmotavanje, upravo zbog jasno postavljenog odnosa moći na globalnoj sceni. Međutim, podršku su dobili od sportskih rivala, uključujući i najveći norveški klub, Rosenborg, iz kojeg su poručili kako “upozorenja i kritike nemaju nikakvog utjecaja” i da je vrijeme za “konkretna djela”. Priča je onda došla i do samih reprezentativaca, odnosno tih najvećih zvijezda poput Haalanda i Ødegaarda, koji su organizirali ostatak momčadi. Scena u kojoj oni izlaze na teren u majicama podrške žrtvama katarske organizacije SP-a sigurno neće izazvati značajne tektonske poremećaje, ali istovremeno ta poruka definitivno ima simboliku puno veću nego što se na prvu čini.

Točnije, vrlo je vjerojatno se čitava priča ne bi zakotrljala u ovolikoj mjeri da ta poruka nije bila i na Haalandovim prsima. Jer on je definitivno već sada globalna nogometna zvijezda i hibrid koji uvodi nogomet u novu eru, onu koju definiraju i kroje upravo takvi ljudi iz sjene poput ovih koji su bili uključeni u dodijelu SP-a Kataru. Za Haalanda se definitivno ne očekuje kako će eventualni plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru dočekati u dresu Borussije iz Dortmunda, već da će dotad svoj status idućeg kralja golova zapečatiti u nekom od klubova sa samog vrha nogometne piramide. Za njega su, prema ozbiljnijim navodima, interes pokazali i Paris Saint-Germain i Bayern, ali i Manchester City i Barcelona; sve redom klubovi koji su ili pod direktnim vlasništvom, ili pod snažnim utjecajem katarskog i općenito arapskog kapitala.

Škakljiva pitanja poput ovakvih koja su sad Norvežani gurnuli u eter često su zaobilazili i dosadašnji kraljevi i pripadnici nogometnog zvjezdanog duopola, Lionel Messi i Cristiano Ronaldo. Naravno, uslijed goleme ovisnosti o javnom imidžu i posljedično o sponzorskim ugovorima, Messi i Ronaldo su uvijek dobrano vagali u kojoj mjeri će se posvetiti nenogometnim pitanjima. Haaland je, međutim, sada iskoristio mali poticaj odozdo da bez straha prvi istupi i poruči kako je vrijeme da se tisućama ljudi koji su umrli zbog nogometa, ovakvog kakav je, konačno da lice.

Poruka je to koja je primjenjiva i na našoj, lokalnoj razini, onoj u kojoj se obično pasivnost pred kvarnim sustavom gura pod tepih, pa čak i otvoreno idolizira pod egidom kako se “ionako ništa ne može napraviti”. I naše su najveće nogometne zvijezde odlučile kako im se prikladno sakriti iza tog prozirnog opravdanja, više skrbeći o imidžu koji im je taj sustav priskrbio nego o onima koji dolaze iza njih, kojima bi također barem jedna simbolička poruka s njihovih prsa mogla pomoći da odrastaju bez straha i okova.

I njima su sada Haaland i družina iz norveškog drugoligaša pokazali kako napraviti taj prvi korak, kako zapaliti tu iskru i pratiti njen tijek. Jer, kako ono pjeva Bruce Springsteen, ne možeš zapaliti vatru bez iskre.