Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Malo para, puno muzike

Što hrvatski klubovi mogu naučiti od Viktorije Plzeň

Kontinuitet; riječ koja je u ovdašnjem nogometnom žargonu s vremenom postala svojevrsni afrodizijak.

Kontinuitet igre, kontinuitet razvoja, kontinuitet vodstva – termin je to koji se razbacuje olako praktički samo zbog njegova mitskog značaja. Naravno, stabilan rad s naglaskom na dugoročnost apsolutna je nužnost, pogotovo kada pričamo o klubovima kvalitativnog razreda među koje spadaju i oni s ‘ovih prostora’, ali ostvarivanje istog sasvim je druga priča.

Doduše, uvelike je tu stvar i lošeg balansiranja između prevelikih očekivanja uslijed povijesnog statusa pojedinačnih klubova te financijskih nedaća, koje su podrazumijevale da pri rekonstrukciji opustošenih klupskih budžeta rezultati neminovno moraju patiti. Jedni su svoj novi početak odlučili graditi kroz  direktnu inkluziju navijača, kao što je to učinio Hajduk, dok su se drugi, poput Rijeke i Osijeka, zbog svojih određenih specifičnosti prepustili u ruke privatnog kapitala. Te razlike u financiranju i strukturi s vremenom kao da su postale najpolemičniji faktor u hrvatskom nogometu, ali generalno je zanimljivo pratiti tempo kojim ta tri kluba dolaze do određenih ciljeva i onoga što bismo u engleskom jeziku nazvali milestones; određenim definirajućim trenucima koji su određeni dotadašnji tijek i razvoj gurnuli na višu razinu.

Sva tri kluba pritom zapravo još uvijek nisu došli do dostizanja kontinuiteta u dugoročnom smislu. Rijeka je svakako napravila najveći iskorak u rezultatskom smislu, ali je sportska politika s druge strane riskantna zbog svoje stalne ovisnosti o drastičnim promjenama kadra izazvanih prodajama. Hajdukov kontinuitet trenutno se samo očituje kroz pozitivan financijski rast, ne još i rezultatski; dok je za Osijek još uvijek prerano i nepošteno raditi suvisle projekcije, s obzirom na to da je riječ tek o drugoj sezoni otkako su mađarski investitori ušli u klub.

Kontinuitet je, dakle, kod nas još uvijek pomalo i nedorečen pojam; čak je i Dinamov kontinuitet u domaćem prvenstvu izgrađen na mnoštvu svima poznatih nenogometnih faktora, koji ga stoga čine neprikladnim za valoriziranje. U potrazi za tim ‘svetim gralom’ naši se klubovi često okreću gledanju u tuđa dvorišta, nadajući se kako će uspjeti primijetiti neki detalj koji bi mogli i sami primijeniti u dostizanju spomenutih prijelomnih trenutaka.

Zakleo bih se tako da je Matjaž Kek više puta morao s određenom dozom zavisti gledati utakmice Viktorije iz Plzeňa, koja je ovog četvrtka tek u produžecima propustila uloviti četvrtfinale Europske lige iako je u uzvratu kod kuće protiv lisabonskog Sportinga u 90 minuta nadoknadila dva gola zaostatka.

Viktorijin budžet za sportski segment je od 2016. narastao s 3,5 na 9,5 milijuna eura

Pritom Rijekin trener ne bi trebao gledati utakmice samo zbog određene fizičke sličnosti s kolegom na Viktorijinoj klupi, Pavelom Vrbom.

Pet godina je, doduše, period tijekom kojeg su obojica iz temelja promijenili status svojih klubova i doveli ih od dna do vrha, čime su posljedično mijenjali i konstelacije unutar samih liga. Ipak, priča o Viktoriji drugačija je utoliko što i dalje predstavlja pomalo i unikatni pristup, možda pogodan za primjenu i kod nas. Pritom je bitno naglasiti da za ovaj češki klub nije, stihovima Hladnog piva, sve bilo ni u pari. Dapače, njegovu bismo priču mogli podvesti pod ideju o malo para, a puno muzike.

Unatoč činjenici da dolazi iz grada koji je četvrti po veličini u Češkoj, a jedan je od najprosperitetnijih ondje s dugom tradicijom industrije, Viktoria je kroz veći dio svoje povijesti bila marginalni klub. Balansirajući između prvog i drugog razreda domaćeg nogometa, svoj je impuls života na nogometnoj mapi doživjela tek igranjem u finalu čehoslovačkog kupa 1971. U nedostatku opipljivih rezultata kroz povijest, klub nije uživao značajniju podršku bogatog grada i njegove okolice. Kada je na prijelazu milenija pod talijanskim investitorima upao u značajne financijske probleme, činilo se da će tu za njega biti kraj. Izostanak podrške značio je i nemogućnost oslanjanja na spas iz lokalne zajednice, ali se u posljednji čas u čitavu priču uključio Tomáš Paclík, poduzetnik koji je izgradio bogatstvo kroz financijsko savjetovanje i ulaganje u građevinske projekte.

Stabilizacijom kluba stigli su i novi sponzori iz lokalnog bogatog bazena koji uključuje i čuvenu pivovaru Plzeňský prazdroj (poznatu i kao Pilsner Urquell) te, naravno, Škodu. S njima je došla i rekonstrukcija stadiona, sada trećeg najposjećenijeg u Češkoj. Preostalo je još organizirati sportsku politiku, koja je povjerena upravo Vrbi, domaćem treneru koji je dotad najveće uspjehe imao sa slovačkom Žilinom. Priča kaže da je po dolasku u svlačionicu odmah počeo mantrati o tome kako nije došao gubiti vrijeme sekirajući se primislima hoće li ispasti iz lige, već je pokušao uvjeriti igrače da su zreli za plasman u Europu. Pavel Horváth, tadašnji kapetan koji će 2012. zaraditi titulu najboljeg igrača u Viktorijinoj 107-godišnjoj povijesti – što dovoljno govori o siromaštvu prethodne klupske tradicije – razmišljao je u tom trenutku kako samo preostaje da taj luđak u kičastim džemperima kaže da je za dotad mediokritetski klub realno osvajanje titule.

Vrbinim momcima trebale su tri godine da tu ludost na kraju i ostvare, a do kraja Vrbina prvog mandata u klubu, kada je 2013. preuzeo klubu češke reprezentacije, Viktoria se okitila i drugom titulom, te postala i prvi češki klub mimo praškog dvojca, Slavije i Sparte, koji je ušao u grupnu fazu Lige prvaka. Oba puta je natjecanje nastavio u knockout fazi Europske lige, a u vitrini europskih skalpova velikana Vrba i njegova Viktoria skupili su imena poput Atletico Madrida, Napolija, Šahtara te sada i Sportinga. Nota bene, 2013. je prezimio u Europi kao trećeplasirana momčad skupine Lige prvaka u konkurenciji Manchester Cityja, Bayerna i moskovskog CSKA.

“Zauvijek zapamti “, poručili su mu Viktorijini navijači kada je odlazio, “da tvoje vrijeme ovdje nije bilo uludo utrošeno”.

U Plzeňu vječnost očito ne traje dugo. Tri je godine trebalo da se Vrba vrati u grad u kojem je stvorio dinastiju, gdje ga je po povratku u kadru dočekalo nevjerojatnih 14 imena koja je trenirao u svojoj prvoj inkarnaciji, s tim da su u međuvremenu kratke epizode izvan kluba imali kapetan Roman Hubník, kao i Daniel Kolar te Marek Bakoš, koje je klub naknadno vratio u svoje redove. Ako postoji bolji i opipljiviji dokaz uspješnog kontinuiteta sportske politike, slušam.

Tek nakon ulaska kineskog kapitala u praške klubove, čime se podigao financijski prag čitave lige, Viktoria je podebljala svoj godišnji budžet za sportski segment, koji je od 2016. narastao s 3,5 na 9,5 milijuna eura, koliko je prema navodima iznosio ovosezonski. Za usporedbu, Rijekin je budžet rezanjem troškova prošle sezone stigao na iznos od šest milijuna eura; Hajdukov je zasad na nekih 4,5, dok je Osijekov prema lanjskim podacima uglavljen na za njih rekordna tri milijuna eura. Govorimo, dakle, samo o sportskom segmentu, odnosno plaćama i eventualnim transfernim odštetama, ne o kompletnim troškovima.

Najveća odšteta koju je Viktoria u svojoj povijesti platila iznosi milijun eura, koliko je ove sezone izdvojila za Tomáša Chorýja iz Sigme te talentiranog Aleša Čermáka, kojeg su u Sparti odlučili prodati nakon incidenta s vožnjom u pijanom stanju.

U isto su vrijeme Sparta i Slavia ove sezone kombinirano na pojačanja potrošili oko 13 milijuna eura da bi prvoplasiranoj Viktoriji, koja u odnosu na njih u ovom trenutku ima i dvije utakmice manje, u leđa gledali kroz šest, odnosno osam bodova zaostatka. Čitava Viktorijina momčad – u kojoj su tek šestorica stranci, od čega četvorica Slovaci – prema Transfermarktu vrijedi 26,9 milijuna eura, što je tek nešto više od vrijednosti Hajdukove ili Rijekine prve momčadi, a za preko 17 milijuna manje od Dinamove. Doduše, klub iz Plzeňa je svjesno naglasak stavljao na seniorski sastav, ostavljajući razvoj mladih igrača pomalo po strani, ali ovim razmjernim povećanjem budžeta odlučio je postupno preusmjeravati višak sredstava u školovanje vlastitog kadra.

Kada dobivena sredstva ulažete u održavanje prve momčadi koja se puni tek dokazanim pojačanjima, a prodajete tek kada u klub zaista stignu ponude koje se ne odbijaju, onda dobijete ono na čemu vam Matjaž Kek i Damir Mišković mogu zavidjeti.

Viktoria igra proaktivni, napadački nogomet, s puno automatizma. Razvijanjem svog stila momčad je tjerala i konkurenciju na prilagodbe i uzore u njemu vidjele su ekipe poput Sigme iz Olomouca i Slovana iz Libereca, ali i oba praška velikana. A kada imate strukturu i strateški razvoj, onda će rezultati doći i bez onog koji ga je inicijalno ustrojio – Viktoria je i po Vrbinom odlasku osvojila dva naslova prvaka, 2015. i 2016.

Taj pomalo zatvoreni sustav, međutim, na sličan način kao i u Rijeci dovodi do potrebe za brzom igračkom adaptacijom; ukoliko do nje ne dođe u očekivanom roku, igrač biva prekrižen. Armenac Edgar Malakian doveden je 2012. iz Pjunika i plaćen 750.000 eura, da bi klub napustio nakon samo 12 nastupa. Ista je sudbina zadesila i Martina Pospišila, plaćenog 2013. 600.000 eura i otpuštenog nakon šest nastupa. Mariborčanin Erik Janža stigao je lani također za 750.000, ali je nakon samo tri utakmice poslan na posudbu u ciparski Pafos.

Četiri europska proljeća u sedam sezona, od čega je klub triput dogurao do osmine finala Europske lige, podigla su uvelike i češki nacionalni koeficijent. Ako se ne dogodi čudo i ne prospe značajnu prednost u domaćem prvenstvu, velike su šanse da će Viktoria kao prvak Češke iduće sezone imati direktni plasman u Ligu prvaka; kao 11. na UEFA-inoj rang-listi Češka ima pravo na izravnog predstavnika ukoliko pobjednik ovosezonske Europa lige izbori plasman u Ligu prvaka kroz domaće natjecanje, što je lako moguć scenarij. Time bi ova bajka dobila svoje novo poglavlje.

U jeku mantranja kako za uspjeh hrvatskih klubova treba isključivo još novca, Viktorijin primjer dobar je pokazatelj kako je put do tog famoznog kontinuiteta najbrži kroz racionalno poslovanje, a ne bezidejno pumpanje budžeta. Prepiranja o uspjehu kluba s privatnim kapitalom, koja bi se pri svrstavanju u hrvatski kontekst neminovno trebala povući, pritom ovdje ne igra toliko značajnu ulogu, pošto u Viktorijinom slučaju očito nije riječ ni o kakvom ulijevanju ogromnih iznosa.

Jednostavno, klub je to koji je svojim uspjehom poslužio kao primjer jednog efikasnog pravila, a ne iznimke.