“Bilo je to pri sto lita u Pragu”, kaže Saša Antić u Dišpetu; prije točno sto ljeta su splitske lole feštale po praškim pivnicama i zaključili da je red osnovati vlastiti nogometni klub. I ako vam treba neki oblik vizualnog podsjećanja na priču o hajdučkom osnivanju, onda je jasno da ćete se po tko zna koji put vratiti Miljenku Smoji i njegovu Velom mistu. U njemu je otprilike sažeta cijela priča o grupi splitskih studenata, o opasnostima praškog rezanog piva i domaće bevande, dopremljene iz splitskih konobi. Misli izrečene i ekranizirane kroz legendarni serijal postale su sveto pismo ovjekovječeno po zidovima, na navijačkim transparentima, ali i u srcima svih onih kojima Hajduk nešto predstavlja u životu.
Te opasnosti nisu benigne; povijest je često zamršena i jedan mali detalj može promijeniti čitav njen tijek. Jedno pivo previše i jedna lopta u portret Franje Josipa u praškoj pivnici prije 100 godina značili su i zatvorsku kaznu za splitske studente. Slanje na hlađenje zapravo je iznjedrilo i ideju koja će milijune glava i stotinu godina kasnije držati usijanima na spomen te jedne riječi: Hajduk.
Smoje je, doduše, davno rekao kako je u seriji “diga Ajduka u nebo”, i to se također da jasno naslutiti gledajući seriju. Nisu ti slogani slučajno tako memorabilni; oni su i pisani iz te Smojine pozicije autora opsjednutog Hajdukom i njegovim društvenim značajem. Oko Hajduka je puno mitova i još više mistificiranja, a to uopće nije čudno ako znamo da su se prve stranice njegove priče ispisale baš u češkom glavnom gradu.
Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće bio je i period jako ubrzane urbanizacije u Pragu. Neki tradicionalni toponimi iz perioda carske Austrije potiskivani su lagano u drugi plan spajanjem Starog grada s nizom tada prigradskih naselja; o tome u svom najpoznatijem romanu Golem govori i Gustav Meyrink, njemački pisac s praškom adresom. U romanu se jako puno priča i o čudnom valu mistika koji su u tom periodu pohodili grad, koncentriranih baš oko starog židovskog groblja u samom srcu grada; onih koji su te promjene činili još intenzivnijima, a priče o njima slojevitijima.
Ta četiri splitska studenta bila su opijena misticizmom onodobnog Praga, ali i sirovom energijom koju su njihovi kolege ispoljavali kroz nogomet
Nedaleko od tog starog groblja, u Křemencovovoj ulici, smjestila se i jedna od najstarijih praških pivovara, U Fleků.
Prvi spomen o njoj datira još iz 1430.; iz te godinepostoji zapis kako je taj kompleks u vlasništvu izvjesnog malera Petera, a kao pivovara se službeno vodi od 1499. U njoj stoji i ploča koju tisuće ljudi svake godine dolazi vidjeti, a pogotovo na ovaj datum; na njoj stoji kako je ondje, U Fleků, 1911. “osnovan hrvatski nogometni klub Hajduk”. I u skladu s Meyrinkovim Pragom iz tog vremena, ta je priča naizgled jednostavna, očita, ali zapravo se puno toga krije u pozadini.
Prag je grad piva, a priča o tome kako u njegovim pivnicama često možete dobiti vrhunsko pivo za cijenu manju od one koju bi morali izdvojiti za bocu vode nije legenda, već zaista činjenica. Uz pivo su se donijele, pomalo i paradoksalno, mnoge velike i važne odluke za grad, a hmelj se povijesno toliko cijenio da je za kralja Václava II krađa hmelja bila kažnjavana smrću. Važne i povijesne odluke zalivene pivom donijele su se i oko nogometnih pitanja; štoviše, tu se mora i gledati povijesni Hajdukov kontinuitet, jer je iz čeških pivnica stigao ne samo on kao klub, već i hrvatski nogomet u cjelini.
Priča o češkom nogometu ne počinje U Fleků. Štoviše, moji praški prijatelji i nisu veliki fanovi te birtije, naprosto zato jer ona u suštini i jest dizajnirana da svojom dugom poviješću danas preplaćuje pivo, barem za praške standarde. Umjesto toga, pričaju mi priču o pivnici U Choděrů, u kojoj je uz pivo donesena odluka o prvom češkom nogometnom prvenstvu i u kojoj je uz pivo pala i pomirdba nakon što su se na terenu ekipe toliko međusobno poklale da se pola klubova-sudionika odmah povuklo iz natjecanja. U drugoj birtiji, U Zlaté váhy, osnovan je 1901. i Češki nogometni savez.
Bio je to period u kojem je svaki veći grad svoj život gradio u kavanama i pivovarama. Trend je to koji se popularizirao još tijekom habsburške vlasti, kada su se samo u gostionicama mogli naći pripadnici svih društvenih slojeva, da bi se onda u boemskom okruženju i približili kako bi stapali ideje. Iz takve se kohabitacije rodila i popularizacija nogometa; na njega su pripadnici viših slojeva inicijalno gledali s gnjušanjem kao grubu igru rezerviranu za radništvo, ali su prihvaćali koncept, korak po korak, pogotovo kako su se za stolovima praznile šalice i čaše.
S vremenom su se Beč, Budimpešta i Prag profilirali kao epicentri razvijene priče o nogometnoj evoluciji i svaki je klub još po osnivanju imao svoj ‘tabor’. U Beču su se, primjerice, Austrijini navijači — koji su dolazili iz viših građanskih krugova — okupljali u Café Parsifal, dok su rapidleri — većinom iz radničkih krugova — visili u Café Holub, inače češkoj pivnici. Iz čuvenog bečkog Ring Caféa izašao je, nakon više od nekoliko pivskih rundi, i legendarni austrijski Wunderteam, prva supermomčad u nogometnoj povijesti.
U Pragu je epicentar intelektualnog života do Prvog svjetskog rata bila kavana U Karla IV, gdje je 1892. grupa studenata medicine došla na ideju osnivanja Akademskog biciklističkog sportskog društva Slavia. Međutim, iako su bili u pitanju članovi viših društvenih slojeva, onih koji su si u tom periodu uopće mogli priuštiti fakultetsko obrazovanje, svakodnevnica je i onda bila studentski skromna, pa su se ideje trijezno donosile u kavanama, a onda bi se išle zaliti ondje gdje je jeftinije, u pivnicama. Ideja o osnivanju Slavije kao nogometnog kluba došla je također sa stolova kod Karla IV, ali se pečatirala dobrotom popularnog pivara Brejška, koji je bio široke ruke i to ne samo po pitanju rundi koje je davao na račun kuće.
U Brejšků, kako mu se zvala birtija, u svibnju 1895. je Jaroslav Hausman proglasio ujedinjenje “svih praških studenata” pod patronatom sportskog društva Slavia, što se vodi i kao datum osnutka nogometne sekcije. U pivnici im je Brejšk besplatno iznajmljivao prostorije za klupske sastanke, omogućio im je držanje opreme, a onima koji su dolazili sa strane i morali posebno paziti na svoje troškove često je nudio besplatnu okrepu. Nešto dalje, za stolovima u Demínka caféu, u studenom 1893. donesena je odluka o osnivanju drugog praškog velikana, Sparte. U ručno pisanom i ilustriranom Slavijinu biltenu iz 1899. stoji i kako je klupska uprava kao svojevrsne premije igračima nudila ‘štenad’, što je bio naziv za manje bačve piva.
I tu se počinje kotrljati priča o tome gdje su se smucali i ovi naši studenti, kojima su se u rodnom Splitu rugali pošto su maksimalno otegnuli svoje praško školovanje.
Priča kaže kako je uzrujani otac Fabjanu Kaliterni, na vijest kako mu sin zajedno s kolegama Lucijanom Stellom, Ivanom Šakićem i Vjekoslavom Ivaniševićem ima plan osnovati nogometni klub u Splitu, hladno rekao kako “za ostat redikul nije treba poć na študij u Prag”. Međutim, činjenica da su uopće dospjeli iz tad malenog, siromašnog i težačkog Splita na fakultet u Prag sugerira, jasno, i njihovu obiteljsku pozadinu, ali i objašnjava kako su se više nalazili za stolovima sa kolegama studentima slavistima nego s grubim spartancima, bez obzira na to što je često bila riječ o istim stolovima i istim kavanama.
Tu nam jasna postaje i priča kako se John William Madden, Slavijin Dědek i jedan od najslavnijih trenera ne samo u povijesti češkog, već i ranog europskog nogometa, u srpnju 1913. pojavio u Splitu kako bi Splićanima pokazao kako se nogomet zapravo igra.
On sam je slaviste izvlačio iz pivnica, objašnjavajući im kako “kobasice trebaju biti za trenere, a sir za igrače”. Jasna nam postaje i činjenica kako je od prvih 14 Čeha koji su obnašali trenersku dužnost u Splitu njih 11 bilo iz Slavije, dok su preostala trojica — Václav Pinc, Karel Senecký i prvi Hajdukov trener Oldřich Just — također razvijali nogomet u raznim praškim pivnicama, od U Bohatů u kojem je osnovan i treći praški klub, Bohemians, pa do Procházke, Na Plzeňce i ostalih. Toponimi su to iz kojih je izašla i europska nogometna povijest, s tim velikim i slavnim ogrankom u Splitu.
Priča o neraskidivoj poveznici piva i nogometa ima pregršt mitova, poput baš te priče s ‘osnivanjem u Fleku’, unatoč tome što je poznato da su ova četiri studenta, zajedno s Vladimirom Šorom i profesorom Josipom Baračom, imali više neuspješnih pokušaja ishođenja dozvole od carskog namjesništva u Zadru prije nego su konačno 13. veljače te 1911. konačno pečatirali njihov zahtjev.
Uostalom, čak ni ta priča nije tako jednostavna; odete li u zadarski Državni arhiv i zatražite drugi svezak Katastra društava u Dalmaciji bivšeg Namjesništva, pod brojem 762 pronaći ćete registraciju društva Hajduk, s navedenom svrhom “gojenja i promicanja nogometnog športa”. Tu, pak, stoji da je zahtjev svakako predan 13. veljače 1911., ali da je namjesnik službeno proveo registraciju punih godinu dana kasnije. Za napomenuti je i da se u toj registraciji navodi kako je Hajduk 1912. imao 28 redovitih i 58 izvanrednih članova, a da je već 1913. članstvo došlo na 132 osobe.
Isto tako pada u vodu priča o tome da su Kaliterna, Šakić, Ivanišević i Stella osnovali klub u Fleků nakon što ih je inspirirao derbi Slavije i Sparte 1911.; ta su dva kluba svoj prvi derbi te godine odigrali punih mjesec dana nakon što je Hajduku odobren zahtjev, onaj u kojem je Slavia 25. ožujka zabila Sparti čak devet golova i slavila s konačnih 9:2. Tad je nekad Fabjan, kako je ovjekovječeno i u Velom mistu, svom prijatelju Karelu u jednoj od praških pivnica izrekao kako će Hajduk narasti toliki da će jednog dana usred Praga pobijediti i Slaviju i Spartu, “najbolje klubove na svijetu”. Možda je to rekao za promjenu baš u Fleků, gdje je možda i onaj pijani Pegulin volej doletio u portret cara, čime su dobili konačno vremena da se trijezni u pritvoru posvete diplomiranju, ali i razvoju priče o Hajduku.
Ta četiri splitska studenta bila su opijena misticizmom onodobnog Praga, ali i sirovom energijom koju su njihovi kolege — a koje su onda doveli za sobom u Split na aktivni odmor — ispoljavali kroz nogomet. Kako to obično biva s mitovima i legendama, mnogi su elementi pojednostavljeni kako bi bili lakše i izromantizirani, ali u osnovi je najbitnija stavka da je Hajduk idejno začet u Pragu, uz nadmetanje tko će više nagnuti: Pražani svoje ‘štenadi’, ili Splićani svojih demejani vina koje bi nosili poput miraza svojim uzorima.
Bila je to mladenačka ‘ludost sama’, kako također pjevaju u Dišpetu, ludost koja je potpaljena litrama praškog alkohola i čija se vatra ne gasi ni više od stoljeća kasnije.
Tko ne vjeruje, nek samo danas dođe kod Fleka. Na ulazu će vas dočekati spremno osoblje, toliko da nećete stići ni izustiti nešto tipa “ma znate, ima tu jedna tabla…”, a već će znati da pričate o praškoj studentskoj fantaziji, onoj koja je opila horde i postala najdulji i najdraži mamurluk u povijesti.
