A onda vrhunac: navijači podižu koreografiju na kojoj su igrači prikazani kao koze, dok sa zvučnika koje su instalirali na vrhu tribine dopire špica nekoć popularne TV emisije The Benny Hill Show, ona koju danas možete čuti uglavnom na internetu, i to kada netko pokušava situaciju prikazati u ‘trolerskoj’ maniri. Jer za domaće navijače situacija više nije bila ni razočaravajuća, već naprosto tragikomična.

Olympique de Marseille je i dalje najtrofejniji francuski klub, s 10 naslova državnog prvaka koliko ima i Saint-Étienne, ali sjećanja na slavne dane već dobrano blijede. Posljednji je naslov osvojen još 2010., prije nego su šeici u Parizu osmislili akcijski plan za ostvarivanje dominacije. Samo četiri mjeseca nakon one utakmice s Bordeauxom i remija 0:0 klub je konačno preuzeo novi vlasnik, Amerikanac Frank McCourt, koji je svojedobno imao većinski vlasnički udjel i nad bejzbol momčadi Los Angeles Dodgers. Činilo se da je u francuskog velikana konačno ušla svježa krv, pogotovo jer je dotadašnja vlasnica Margarita Louis-Dreyfus efektivno klub dobila u ruke tek iznenadnom smrću njena muža Roberta i nije ga znala adekvatno voditi.

Ulazak katarskog kapitala u PSG godinu dana nakon posljednje Marseilleove titule prvaka dodatno je otežao snalaženje na tržištu. Kako se adaptirati na kontekst u kojem rivalima naizgled neograničena sredstva? A za Marseille je dodatna otegotna okolnost upravo taj pečat najtrofejnijeg francuskog kluba, koji sa sobom donosi i navijačka očekivanja koja su u takvim situacijama obično nerealna. Pogotovo kada je u pitanju nagli zaostatak za najvećim rivalom.

U svijetu u kojem ne mogu parirati iznosima na bankovnom računu, posrnuli velikani moraju biti pametniji i u razmišljanju korak ispred svojih bogatijih rivala

Prvi je McCourtov potez bio angažman Andonija Zubizarrete na mjesto sportskog direktora. Legendarni bivši vratar otpušten je sa srodne pozicije u Barceloni početkom 2015. nakon niza unutarnjih previranja u klubu, zbog kojih je ostavku dao i njegov tadašnji asistent, Carles Puyol. Logika iza Zubizarretina angažmana bila je zapravo sasvim jasna, a to je McCourt i jasno verbalizirao.

“Naravno, cilj je da postanemo konkurentni”, izjavio je tada novi vlasnik, uz obećanje da će uložiti 200 milijuna eura u klub u idućih pet godina. “Međutim, ići logikom da ćemo se financijski boriti s Parižanima bilo bi sasvim pogrešno. Boriti se bankovnim knjižicama značilo bi srljati u veliku grešku; trebamo ih dostići radom i biti pametniji od njih.”

Zubizarreta je tijekom tih pet godina stekao neposredno organizacijsko iskustvo, kao i mrežu kontakata kakvu takva titula u takvom klubu neupitno donosi. U Marseilleu je dobio prigodu to iskustvo podići na višu razinu; klub je tradicionalno orijentiran na razvoj talenata, a s novom strategijom stigao je i svježi te razmjerno opipljivi kapital.

Međutim, nisu bili pametni.

U osnovi su se poveli sasvim obrnutom logikom od ove inicijalne. Zubizarreta je u ruke dobio nalog da uložena sredstva utuče u pompozno nazvani Champions Project, koji se pokazao loše strateški planiranim i slabo povezanim. Iz West Hama je praktički otet Dimitri Payet za nešto manje od 30 milijuna eura, dok su Rémy Cabella i Morgan Sanson plaćeni dodatnih 17 milijuna eura. Samo je te godine Marseille utukao 50 milijuna eura na nove igrače, a kada je to jedva ispalo dovoljno za peto mjesto, lani je potrošeno još dodatnih 62 milijuna na pretežno veteranska imena poput Luiza Gustava, Konstantinosa Mitrogloua, Valèrea Germaina, Adila Ramija i Stevea Mandandu.

U osnovi je Champions Project bila skupa metoda pokušaja i pogrešaka kroz ideju da će takva poluetablirana imena individualno biti dovoljna da donesu ono što navijači najviše očekuju, a to je instant-rezultat. Ne samo da je iza takve logike problem u svim strateškim aspektima — od zatvaranja mjesta mladim talentima do stvaranja stihijskog kratkoročnog planiranja i strogo individualističkog mentaliteta u momčadi — već prepreku za takvo trošenje predstavlja i Financijski fair play. A što je najgore, ono nije donijelo rezultate nego samo dodatne performanse razočaranih navijača.

Loši rezultati značili su da se ulagačke rupe ne mogu pokrpati prodajom rijetkih dobrih ulaganja, poput Floriana Thauvina koji je preklani stigao iz Newcastlea za 11 milijuna eura i postao ponajbolji igrač uz Payeta. Situacija je ozbiljno izmaknula kontroli: trener Rudi Garcia bio je zauzet kontroliranjem ega u svlačionici dok je istovremeno tražio čarobnu formulu za teren tako što je, između ostalog, poslao 41 različitu startnu postavu u posljednje 44 utakmice na klupi. Na katu su, pak, dobili posljednje upozorenje da kontroliraju svoje financije, jer bi u protivnom europska natjecanja — koja su im kroz onaj put do lanjskog finala Europske lige bila rijetki put u suvislom smjeru — mogla postati nedostižna i dekretom, a ne samo lošom pozicijom.

I onda su konačno, nakon tri godine rada i pritisnuti težinom ulaganja koja se nikako ne isplaćuju, odlučili pokušati nešto drugo. Champions Project je ugašen i upokojen nizom ironičnih navijačkih parola nalik onima protiv Bordeauxa 2016., a Zubizarreta je zajedno s predsjednikom Jacquesom-Henrijem Eyraudom odlučio napraviti rez i zahvaliti se Garciji, koji je očigledno izgubio bitku sa svlačionicom. Iduća scena je vjerojatno bila kao iz kakvog akcijskog filma, u kojem junak okuplja ekipu za nekakav veliki podvig ili konačnu bitku.

Nazvali su čovjeka koji im se, vjerojatno i doslovno, javio iz pustinje.

André Villas-Boas je nakon epizode u Šangaju odlučio preispitati sebe i svoju pomalo unikatnu poziciju na nogometnom tržištu vozeći relije po Africi, mantrajući čak o tome da trenutnu pauzu od treniranja pretvori i u konačnu. Slava i hype koji ga je lansirao u kaotična okruženja Chelseaja pa Tottenhama istrošili su ga do te mjere da je i naknadnim izborom klubova dao do znanja kako na svoj način želi biti u sjeni, pošto ni Zenit, a ni šangajski SIPG F.C. bez obzira na sredstva s kojima raspolažu, nisu baš u epicentru nogometnih zbivanja. Villas-Boas je trebao novi početak, negdje gdje je izazov postojan, ali gdje bi dobio mogućnost krenuti isponova. Upravo to je tražio i Marseille.

Naravno, zaokret u sportskoj politici bio je uvjetovan omčom koju je trošenje stavilo oko vrata, ali i to je nešto. Portugalac je ovog ljeta jasno dobio naputak kako novaca za pojačanja nema, pogotovo ako se nitko ne proda. Iako je na kraju angažman Daría Benedetta iz Boce Juniorsa i Valentina Rongiera iz Nantesa potrošio 27 milijuna eura, klub je ipak tržio s plusom ili na nuli, prodavši Lucasa Ocamposa, Clintona N’Jiea i Luiza Gustava za ukupno identičnu svotu.

AVB-u je u prvi je plan gurnuo mlađe, marginalizirajući postupno i proračunato utjecaj zvijezda poput Payeta, kojeg je sveo samo na njegov neosporni kreativni doprinos ekipi.

Naglasak je stavljen na momcima poput 22-godišnjeg veznjaka Maximea Lopeza, dok je u zadnjoj liniji Duji Ćaleti-Caru pridružio 19-godišnjeg Boubacara Kamaru, čija je uključenost nauštrb veterana Rolanda na stoperskoj poziciji donijela i prijeko potreban dašak konzistentnosti Šibenčaninu. Nije Duje pritom jedino ‘sumnjivo’ pojačanje koje je pronašlo izgubljenu formu i počelo opravdavati svoju cijenu. Nemanja Radonjić, 23-godišnjak koji je po lanjskom dolasku iz Crvene zvezde bio poznatiji po lutanju na terenu i po vlastitoj glavi, sada je ponio teret nastao dugim Thauvinovim izostankom zbog ozljede. Trenerov rad blagonaklono je djelovao i na veterana i kapetana Mandandu, koji je sa 34 godine na leđima zaradio poziv u reprezentaciju nakon ozlijede Huga Llorisa.

Na nekoj je mikrorazini Villas-Boas počeo provoditi revoluciju koju je klub još one 2016. trebao. Odbacio je individualizam, znajući da klub nikada neće dobiti igrače koji su toliko kvalitetni da svojim impulsom sami ugroze PSG-ovu dominaciju. Umjesto toga se poveo za Monacovim poučkom: klub iz Kneževine je 2017. prekinuo PSG-ov šampionski niz upravo sustavnim radom u kojem je plan igre podignuo vrijednost pojedincima kroz podizanje vrijednosti kolektivu. Iako su, naravno, to vidjeli na svoje oči i u Marseilleu, njima je trebala tek prijetnja kaznama da konačno razmisle o nekakvom drugačijem, alternativnom i na koncu konca pametnijem načinu.

Što god da je AVB napravio s momčadi, čini se da djeluje. Tri godine nakon one sprdačine Marseille se sinoć ponovno susreo s Bordeauxom. Ovaj put nije bilo podrugljivih transparenata ni sprdanja sa zvučnika, a uz potpunu dominaciju (25-3 u udarcima na gol) izborena je pobjeda 3-1, čime je momčad učvrstila svoje drugo mjesto na ljestvici — pet bodova iza PSG-a koji ima i utakmicu manje, ali i šest bodova ispred najbliže pratnje.

Stratifikacija suvremenog nogometa je mnoge povijesne teškaše ostavila na marginama, pogotovo jer su mnogi od njih godinama vukli potpuno krive poteze pritisnuti težinom očekivanja, a u današnjem kontekstu to obično nosi i veliki financijski teret koji se na kraju ni po čemu nije isplatio. No, sve jasnije se pokazuje da, u svijetu u kojem ne mogu parirati iznosima na bankovnom računu, moraju biti pametniji i u razmišljanju korak ispred svojih bogatijih rivala te pronaći nišu koju ovi možda i ne mogu eksploatirati. Koliko god se činilo da je takvih danas malo, svake sezone nam i dalje iskoči poneka priča koja nas uvjerava da je to jedini pravi put.

Kako za Marseille, tako i za sve ostale posrnule velikane i njihove nestrpljive navijače.