On sam sigurno nije imao baš nikakvu lošu ili podrugljivu namjeru kada je Martu jednom prigodom prozvao “Peléom u suknji”. Dobro, možda jest malo egoistično bilo koga javno uspoređivati sa samim sobom, ali kada vam predsjednik SAD-a pri upoznavanju na privatnoj audijenciji predstavi svoju funkciju kako bi napravio kontrast s izjavom da Pelé to ne treba raditi jer za razliku i od njega, a radilo se o Ronaldu Reaganu, svi znaju tko je i čime se bavi, onda je takav stav i očekivan.

Međutim u ovom slučaju problem koji dobar dio ljudi promaši skriven je u pozadini priče, odnosno baš u toj suknji.

“Ženska igra ovisi o vama u nastojanjima da preživi. Razmislite o tome i cijenite je više. Plačite na početku kako biste se mogle smijati na kraju”

Kada je Marta rođena, u veljači 1986., tek je pet godina prošlo otkako je brazilska Vlada poništila zlokobni Dekret 3199, koji je još u travnju 1941. donijela autoritarna vlada na čelu s predsjednikom Getúliom Vargasom. Tim jednim propisom, kojim se ženama zabranilo organizirano sudjelovanje u nizu sportskih aktivnosti — od vaterpola, atletike, pa do boksa i nogometa — ugasio se jedan ogromni pokret, za koji je kasnih 1930-ih tada poznati magazin Correio Paulistano utvrdio kako se dnevno u Brazilu odigra preko 1.000 utakmica ženskog nogometa. Ugasili su ga baš zato što su smatrali da je perverzno da žene, eto, ne nose suknje.

Priručnik Revista Brasileira de Educação, inače vodeći brazilski bilten koji se bavio pitanjem bavljenja fizičkim aktivnostima, objasnio je taj dekret kao onaj koji je bio apsolutno nužan, tvrdeći da “previše snage i previše mišića može opasno ugroziti privlačnost kod igračica i dovesti u pitanje njihov spol i njihovu seksualnost”. Također su tvrdili kako igranje nogometa “nije prikladno ženskom tijelu” i, unatoč silnim prosvjedima i obaranjima tih suludih pseudoznanstvenih tvrdnji koje izvorište imaju u seksizmu i homofobiji, dekret je u nogometnoj naciji ostao aktivan punih 37 godina. Posljedice na ženski nogomet u Brazilu osjećaju se i dan-danas.

Marti je od malih nogu nogomet bio strast, ali i medij otpora, bijega od onoga što su ljudi mislili da ona treba biti. Otac je nju i njenu obitelj napustio kada joj je bilo samo godinu dana, i taj smotuljak od vrećica koji je šutala u pauzama borbe za preživljavanje na lokalnoj tržnici bio je bijeg. Pogotovo jer su je, kada bi se priključila lokalnim dečkićima u uličnim mečevima, pratio relikt tih 37 godina mraka i osjećao se kroz čitav niz prepreka, čak i za curicu; one su sezale od zadirkivanja i prozivanja “muškom djevojčicom” pa do otvorene mržnje i fizičkog maltretiranja. Zbog ovog drugog je stalno morao intervenirati i njen stariji brat, koji ju je preklinjao da se ostavi tog svog hobija naprosto zato jer se bojao za njenu sigurnost. No, i on i njihova majka su zapravo bili sretni što je Marta ipak tako posvećena nečemu.

Kada je s 14 godina prešla stotine kilometara u trošnom autobusu da bi se iz provincije dobacila do Ria i ženske sekcije kluba Vasco da Gama, Martu je efektivno dočekala pustoš. U Brazilu ni u 21. stoljeću i više od 20 godina nakon ukidanja restrikcija za žene u sportu nije postojala profesionalna nogometna liga za žene; štoviše, ne postoji i dalje. Prvu utakmicu u povijesti je ženska brazilska nogometna reprezentacija odigrala tek u srpnju 1986., nešto više od godinu dana nakon njenog rođenja, a bilo kakav izvor financiranja za ženski nogomet bio je nezamisliv.

Štoviše, kada je uoči Svjetskog prvenstva 2015. tada čelni čovjek ženskog nogometa u Brazilu, Marco Aurélio Cunha, upitan o napretku ženskog nogometa u zemlji, on je lakonski odgovorio kako su u Brazilu “nastojali oblačiti djevojke kao dječake” i da je zbog toga “ekipa ostajala bez osjećaja elegancije i ženstvenosti”.

“Sada su hlačice kraće, a frizure su podignute”, nastavak je toka misli čovjeka koji je zadužen za razvoj ženskog nogometa. “Nisu to više žene obučene kao muškarci”. Sentimentu nije pridonio ni bivši izbornik ženske selekcije, Oswaldo Fumeiro Alvarez, koji je nakon jednog poraza od Škotske izjavio kako su “žene izrazito teške za smiriti u svlačionici”.

U takvoj je atmosferi Marta rasla, i to što se odlučila posvetiti karijeri nogometašice nije suštinski kod nje ništa promijenilo u odnosu na dane kada su je zadirkivali i maltretirali što se kao djevojčica na ulici trudila ubaciti među dječake. Bez stalnih prihoda i u ograničavajućim okolnostima, Marta je morala napredak tražiti izvan Brazila kako bi ispunila svoj potencijal i tako dala glas svim onim djevojčicama koje možda i nemaju takvu mogućnost i volju othrvati se svim nametnutim ograničenjima. Godinu i pol dana nakon što je, kao 17-godišnjakinja, debitirala za seniorsku reprezentaciju, Marta je 2004. otišla u švedsku Umeu, jedan od prvih ženskih ‘superklubova’ na svijetu, koji je tada osvojio i ženski Kup UEFA.

Zbog svega navedenog je brazilska ženska reprezentacija rezultatski ostala u sjeni muškaraca. Kada su 2007. ona i kolegice dogurale do finala Svjetskog prvenstva u Kini, u kojem ipak nisu uspjele svladati Njemice, Brazilski nogometni savez je dodatno srezao ionako ništavno financiranje njihove selekcije, što ju je praktički dovelo na rub gašenja. Ekipa je ipak opstala, ali nitko je ne može kriviti što je otad u tri nastupa na Svjetskim prvenstvima samo jednom prošla tek do četvrtfinala, onog 2011. na SP u Njemačkoj. Marta i njene kolegice svojom su nogometnom vještinom davale glas ženskom nogometu u Brazilu.

Prva je nogometašica u povijesti koja je zabila na pet različitih Svjetskih prvenstava, što je tek lani izjednačila Kanađanka Christine Sinclair, a Marta je i najbolja golgeterka u povijesti Svjetskih prvenstava sa 17 golova. I jedno i drugo je rekord za oba spola. Šest je puta osvajala FIFA-inu titulu najbolje igračice svijeta, i to pet puta uzastopce, a u svojoj vitrini ima i Zlatnu kopačku te Zlatnu loptu za svoja dostignuća na najvećoj sceni.

Možda je to logični slijed događaja kada naučite igrati tako s improviziranom hrpom vezanih plastičnih vrećica, ali način na koji ona kontrolira i usmjerava loptu rijetko je viđen i među muškim kolegama. I opet, nije cilj da je zbog tog lepršavog driblinga, brzine i pregleda igre uspoređujemo s imenima poput Ronaldinha ili Peléa, jer je Marta tu vještinu stekla sama, kao i svoje ime zbog kojeg je poznata kao možda i najbolja nogometašica svih vremena.

Njoj i kolegicama u brazilskoj reprezentaciji je uspjeh, barem onaj na najvišoj razini, često izmicao, ali kod njih je primjetna ljubav prema igri jer znaju čega su se sve odrekle kako bi dobile mogućnost da se uopće čuje za njih. I ta ih energija tjera da i dalje vode borbu za svoj glas u zemlji čiji predsjednik javno govori kako su ženska djeca “razočaranje” te kolegicama poručuje kako su “preružne da bi bile silovane” i kojem je jedan od prvih poteza bio gašenje Ministarstva kulture, sporta i socijalnih politika, čime su, između ostalog, i nogometašice ostale bez one crkavice od financiranja u i dalje amaterskom okruženju.

I tu, slično kao i na samom terenu, formalna priznanja i titule vrijede kudikamo manje od djela koja Marta pruža u praksi, pogotovo kada dolaze od institucija koje, prešutno ili čak direktno, istovremeno potpomažu da se stvari održavaju na istoj razini. Marta je kao jedina žena bila jedna od šestoro ambasadora Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014., zajedno sa ikonama muške konkurencije poput Ronalda, Bebeta ili Maria Zagalla, a Ujedinjeni Narodi su joj dodijelili ulogu promotora u globalnom projektu Sustainable Development Goals.

To su sve hvalevrijedne stvari, ali utjecaj na društvo je opet time nemjerljivo manji od trenutaka poput onih kada Marta nakon briljantnih akcija na travnjaku slavi golove na Svjetskom prvenstvu pokazujući na znak jednakosti na svojim kopačkama, zbog čega se odrekla niza skupih sponzorskih ugovora. Ili kada istrči na teren noseći žarkocrveni ruž, za koji su okupljeni mislili kako reprezentira upravo ono što Cunha i mnogi drugi nažalost vide kao simbol ženskog sporta: hiperseksualiziranje i tu usiljenu ‘ženstvenost’ kroz ideju da je žena ‘prava’ samo ako je ponizna i muškom oku ugodna. Marta je, međutim, ugasila takve primisli, poručivši da ruž simbolizira krv koju su ona i kolegice prolijevale na terenu, kako bi se nakon desetljeća mraka i šikaniranja ipak dogodio neki pomak.

I u tome su uspjele, jer je Brazilski nogometni savez prije mjesec dana objavio kako stremi većoj platežnoj jednakosti između muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki.

“To je ono što ja tražim od cura koje dolaze”, poručila je Marta. “Ženska igra ovisi o vama u nastojanjima da preživi. Razmislite o tome i cijenite je više. Plačite na početku kako biste se mogle smijati na kraju”.

Martina blistava karijera zaista polako dolazi svom kraju, barem na travnjaku. No, njena će misija zauvijek ostati podučavanje svih onih ‘muških djevojčica’ da se izbore za pravo na igru i strast. Njen spomenik će, nadajmo se, imati osmijeh na licu.