Bio je, dakle, početak 1912. kada je Joan Gamper, Barcelonin osnivač i tadašnji predsjednik u mladu momčad uspio dovesti klinca iz redova AC Galena, lokalnog kluba liječnika-volontera koji su ga priključili momčadi zbog silnog talenta koji je imao. No, ni Gamperovo oduševljenje inicijalno nisu popratili ostali klupski zaposlenici, pomalo i skeptični oko toga kako je taj tamnoputi klinac po imenu Paulino Alcántara, s takvom krhkom konstitucijom, predodređen za mjesto u njihovoj momčadi. Ali nije dugo trebalo da im pokaže svoje sposobnosti s loptom i potvrdi laude koje je za njega imao Carles Comamala, Gamperov prijatelj na Galenovu čelu, pa će već na kraju mjeseca debitirati za Barceloninu prvu momčad u katalonskom prvenstvu, zabivši hat-trick momčadi Catali SC sa samo 15 godina i četiri mjeseca starosti. To je do danas ostao klupski rekord.

Paulino je postao heroj koji je Barceloni priskrbio status velikog kluba. S njim su stigli i rezultati i glamur, ali za te nenogometne stvari on i nije previše mario

Paulino je, simbolično, u grad stigao 1899. kao trogodišnjak, baš u vrijeme kada je Gamper s društvom u listopadu te godine objavio oglas u Los Deportesu kako namjerava osnovati nogometni klub. Paulinov otac je bio španjolski časnik stacioniran u Iloilu, filipinskoj luci koja je bila pod španjolskom krunom sve do izbijanja Španjolsko-američkog rata i Filipinske revolucije 1896. Iloilo je bio multietnički grad u kojem su miješane brakove sklapali ne samo španjolski vojnici, već i britanski, njemački i francuski trgovci koji su tu dospjeli trgovačkim rutama. Iako je grad bio vrlo odan španjolskoj kruni i nesklon pobuni protiv španjolske vlasti toliko da su ga prozvali “omiljenim kraljičinim gradom”, Alcántara stariji je odlučio da takvo okruženje nije sigurno, pa je obitelj pronašla utočište u njegovoj matičnoj zemlji.

Kao i mnogi roditelji tog doba nije odobravao da mu se sin zamara nekakvim čudnim sportom koji je tek poprimao svoje prave konture; dopustio mu je igrati u Galenu samo zato jer je Paulino u društvu mladih liječnika počeo iskazivati sklonost i prema medicini, koju je otac vidio kao idealnu struku za svog sina. Međutim, Paulino je vraški volio nogomet i bio strašno dobar u njemu, a kada je upisao studij medicine na Jezuitskom sveučilištu, stari Alcántara više nije imao razloga protestirati.

Spašena je tako bila i priča o Paulinu, ponajboljem napadaču kojeg je Barcelona ikada imala, a koji je postao i udarni dio prve zlatne generacije u klupskoj povijesti. Zajedno s Franciscom Sanzom, Romom Fornsom i budućim trenerom Jackom Greenwellom, Paulino je već do 1916. s Barcelonom osvojio dva naslova prvaka Katalonije i jednu Copu del Rey, zabijajući golove kao na traci. No, onda se je otac odlučio da se obitelj treba vratiti na Filipine, gdje se situacija nakon niza konflikata konačno primirila.

Paulino, koji je usput stigao i debitirati za katalonsku reprezentaciju, bio je očekivano shrvan, ali je također bio još uvijek nedovoljno samostalan da proturječi očevoj odluci. Prebacio se na fakultet u Manili, a nogomet je nastavio igrati za lokalni klub Bohemians koji su osnovali britanski mornari. S Paulinom je Bohemians postao najbolji klub u zemlji, a ubrzo je dobio i poziv za reprezentaciju samostalnih Filipina za nastup na turniru Dalekog istoka u Tokiju 1917. Paulino je bio prvo ime u demoliranju Japana s čak 15:2, a sudac je spriječio da Filipinci osvoje turnir nakon što je u finalu protiv Kine ocijenio da su “pregrubi” i prekinuo susret, dodijelivši pobjedu Kinezima.

No, dok je trpao golove u rodnoj zemlji, Paulino nikada nije zaboravio Barcelonu, a njegove su misli stremile što bržem povratku.

Koliko je on nedostajao klubu potvrđuje i činjenica da Barcelona od njegova odlaska 1916. nije zabilježila nikakav značajan rezultat, a njihovu ponovnom ujedinjenju kumovala je medicina. Doduše, nije da se Paulino 1917. odlučio prijaviti za kakvu studentsku razmjenu, već je igrom slučaja odlučio riskirati život kako bi ponovno nastupao za Barcelonu. Te je godine, naime, obolio od malarije, a umjesto da kao odgovorni student medicine odmah krene s terapijom, odlučio je uzeti sebe kao taoca pred vlastitim roditeljima. Odbio je uzimati terapiju dok mu ne obećaju da će mu dopustiti povratak u Barcelonu, pa je te iste godine stigao nazad na Camp de la Indústria i obukao plavo-crveni dres.

Greenwell je već bio trener, ali u svojim taktičkim pretumbacijama Paulina je po povratku vidio kao beka, što očekivano nije sjelo navijačima. Čak su na godišnjoj skupštini socíosa izglasali kako smatraju da je Paulino prevrijedan da bi se eksperimentiralo s njegovom golgeterskom sposobnošću i naložili engleskom treneru i klupskoj ikoni da ga vrati u vrh napada. Ovaj nije imao izbora, a navijači su na kraju imali pravo, jer je Paulino s golovima nastavio točno ondje gdje je i stao.

Iz tog perioda, naravno, ne postoje televizijske snimke, malo je i fotografija, pa je Paulinova čarolija usmenom predajom poprimila gotovo epske proporcije. O njegovim se golovima pričalo s uzdasima i pogledima negdje u daljinu, a posebno kada se prepričavaju njegova dva možda i najpoznatija gola od njih više od 140 službenih i 369 neslužbenih.

Prvi je bio 1919. na utakmici protiv Real Sociedada: priča kaže kako je Paulino uputio bombu taman kada je jedan policajac krenuo pretrčati preko gol linije. Na njegovu nesreću, našao se ravno na putanji Paulinova šuta, a udarac je bio toliko snažan da je lopta povukla i njega u mrežu na dvostruko oduševljenje prisutnih. Drugi je onaj koji je zabio u dresu španjolske reprezentacije u utakmici protiv Francuske 1922., dvije godine nakon što je zbog ispitnih rokova odbio poziv za Olimpijske igre. Taj je šut proparao mrežu Francuza, pa su mu tada prišili i onaj nadimak Trencaxarxes.

S karakterističnom maramom koju je uvijek vezao oko pasa, egzotičnim izgledom i nevjerojatnim njuhom za atraktivne pogotke, Paulino je postao heroj koji je Barceloni priskrbio status velikog kluba. Tijekom tih nešto više od 10 godina aktivne karijere klub je od nekoliko stotina članova premašio cifru od 20.000, koliko ih je bilo 1927. Igralište na Camp de la Indústria zamijenjeno je većim i luksuznijim Les Cortes, kapaciteta 30.000 gledatelja.

S Paulinom su stigli i rezultati i glamur, ali za te nenogometne stvari on i nije previše mario. Karijeru je završio sa samo 31 godinom, pošto je nakon 17 titula i silnih golova smatrao kako je napravio sve što je mogao; kako biti zvijezda tada nije značilo i imati ogromne količine novca, Paulino se odlučio posvetiti svojoj drugoj strasti: medicini. Otvorio je urološku ordinaciju u zloglasnom El Ravalu, kvartu poznatom po kriminalu i prostituciji, a vezu s Barcelonom je održao i kroz predsjedničku funkciju koju je obavljao tri godine uoči početka Građanskog rata.

Čovjek se možda i zapita kako to da njegovu priču ne zna još više ljudi, pogotovo zato jer se radi o Barceloninu pulenu koji je svojim igrama gradio i renome kluba u ključnim godinama. Teorija je nekoliko i niti jedna nije do kraja precizna i validna, ali nekako najuvriježenija je ona druga strana njegove životne priče, koju je ispričao taj krvavi rat u kojem je i sam sudjelovao.

Ali nije postao heroj grada koji ga je prigrlio, već je u očima mnogih viđen kao izdajnik.

Paulino se i u praskozorje rata nije rado uvlačio u političke razgovore, povremeno sebe opisujući tek kao sklonog karlističkoj konzervativnoj struji naklonjenoj monarhističkom ustroju Španjolske. Što se atmosfera u Španjolskoj više zagrijavala, a tenzije postajale veće, politika je postala sastavni dio života i neutralnost više nije bila opcija. Njegova je Barcelona odabrala stranu, a kada su 1925. klub zbog zviždanja španjolskoj himni optužili za širenje katalonskog nacionalizma i kao kaznu izrekli šestomjesečnu zabranu igranja na Les Cortsu, pritisak je postao još puno veći. Sam Gamper je uslijed optužbi za radikaliziranje mase upao u osobne financijske probleme, zbog čega je 1930. izvršio samoubojstvo.

Paulino se našao u situaciji sličnoj onoj na rodnim Filipinima, na kojima je po dolasku američke uprave zavladalo nepisano pravilo: ako nisi s nama, onda si protiv nas. Atmosfera u Španjolskoj početkom Građanskog rata bila je takva, a Paulino je odabrao stranu i 1936., samo dva dana nakon što su falangisti strijeljali Barcelonina predsjednika Josepa Sunyola, pobjegao u Andoru kako bi se okolnim putem pridružio snagama Francisca Franca. Uvelike mu je pomoglo i to što je imao američku putovnicu zahvaljujući boravku na Filipinima, jer bi vjerojatno bez nje bilo nemoguće tako lako napustiti Kataloniju.

O njegovim ratnim putevima postoji nekoliko različitih priča. Prema jednoj, nije sudjelovao u vojnim operacijama, već je dio rata proveo kao pomoćni kirurg u bolnici u Zaragozi. Ali kako navodi profesor Fernando Arrechea Rivas u svom radu La Guerra de Paulino, Barcelonin se idol ondje zadržao do 1937., a onda se pridružio bataljonu Druge tenkovske regimente koja je svoja vojna djelovanja, praćena pričama o masakrima nad civilima, imala u Aragoniji; zatim je bio sa zloglasnim Corpo Truppe Volontarie, koje je Benito Mussolini poslao u Španjolsku da se bore na strani njegova fašističkog saveznika. S njima je na kraju i dočekao demobilizaciju 1940.

Po pričama bi čovjek pomislio da se ne bi mogao nikada vratiti u Barcelonu, ali to ipak nije bilo baš tako. Sigurno da je imao jako puno dojučerašnjih poznanika koji su mu zbog odabira strana okrenuli leđa, a i nije sporno da je njegova životna priča dugo vremena bila u neku ruku i tabu-tema među klupskim kroničarima. Kada je Leo Messi u ožujku 2014. zabio hat-trick Osasuni i stigao do svog tada 371. gola za Barcelonu, postao je i službeno najbolji strijelac u povijesti kluba, preskočivši Paulinovih 369 zapisanih golova. Za dio kroničara je Paulino, međutim, ostao na 143 gola — službeno je to zbog činjenice da je dobar dio njegovih golova stigao u raznim prijateljskim utakmicama koje su tada imale težinu ‘pravih’, ali mnogi će u kuloarima reći kako se njegov lik i značaj za Barcelonu pomalo pokušao i smanjiti zbog njegova ratnog puta.

U stvarnosti se Paulino nakon rata još jednom vratio mirno u Barcelonu i nastavio ondje gdje je stao: uspješnim radom u medicini i nogometu. Oženio se i dobio dvoje djece, a 1951. je čak bio dio kratkotrajnog izborničkog trijumvirata španjolske nogometne reprezentacije, zajedno s Félixom Quesadom i Luísom Icetom, s kojima je u tri navrata sjedio na klupi. Umro je u veljači 1967., a njegov su lijes preko cijelog grada sve do počivališta na Les Cortsu između ostalih nosili i legendarni suigrači Ricardo Zamora te Josep Samitier.

Paulino Alcántara je zaista bio Messi prije Messija i prva prava Barcelonina zvijezda. Njegov turbulentni život, međutim, ide ruku pod ruku s idejom Barcelone kao kolektivu koji je “više od kluba” i čije priče nikada nisu isključivo priče o nogometnoj genijalnosti.