Koja je najlajkanija fotografija na Instagramu? Vjerovali ili ne, u pitanju je fotografija najobičnijeg jajeta; taj je konceptualni post skupio nešto manje od 56 milijuna lajkova i tako si osigurao mjesto na podiju. Međutim, izgledno je da je i taj rekord stigao svome kraju, a kome drugome bi to pošlo za rukom do Lionelu Messiju i Cristianu Ronaldu? Njihova zajednička fotografija koja je ‘slomila’ internet, ona u sklopu kampanje Louisa Vuittona, u samo je jednom danu na Messijevu profilu skupila preko 26 milijuna lajkova, što sugerira kako bi ‘jajasti’ rekord mogao pasti do prve njegove utakmice na ovom Svjetskom prvenstvu, koja je na rasporedu prekosutra. Naravno, u tome nema ništa neočekivano, jer ta dvojica nogometnih giganata, i to na okupu, po defaultu daju novi kontekst i sadržaj svojim hordama obožavatelja.
Ali ta fotografija u ovom kontekstu ima i jako sentimentalan ton; njihov šahovski ogled testament je i prolaznosti vremena koje ne štedi ni one najveće i najbolje svih vremena. Poput Sedmog pečata, kultnog filmskog ostvarenja Ingmara Bergmana u kojem vitez Antonius Block izazove Smrt na partiju šaha kako bi produžio svoj život, motiv te borbe s neminovnim uvelike je prisutan i na ovoj fotografiji slavne Annie Leibovitz. Za obojicu je ovo definitivno posljednje Svjetsko prvenstvo i posljednji okršaj dvojice titana na takvoj velikoj sceni. Posljednji čin nezapamćenog duopola u nogometnom svijetu, ali i posljednja šansa da svojim prekrcanim trofejnim kabinetima dodaju i taj posljednji, naizgled nedostižni trijumf.
Obojica su, doduše, trijumfirali na kontinentalnim smotrama sa svojim reprezentacijama. Cristiano je, naravno, podigao pokal osvajača Eura s Portugalom 2016., dok je Messi isto napravio s Argentinom u lanjskom izdanju Cope Américe — ali prvi će Messi sam tražiti još. Slika na kojoj podiže trofej Cope isto priča za sebe; trofej je svakako trofej, ali ostao je osjećaj nedorečenosti kad ga je podignuo pred svega par tisuća ljudi koji su te i dalje pandemijske večeri imali dozvolu ulaska na Maracanu s ograničenim kapacitetom.
Messi je tada apsolutno zaslužio tu titulu, ali je zaslužio i adekvatnu kulisu za jako značajnu prigodu. Nju sada potencijalno dobiva 18. prosinca na stadionu Lusail, koji će svakako na dan finala biti ispunjen s 80.000 duša.
Messi će na katarskom podiju zaigrati svoju posljednju partiju, barem u argentinskom dresu. Nogometni vitez je sjeo za stol, a prvi potez povlači u utorak
Nakon u potpunosti antiklimaktičnog, pa i podosta sramotnog argentinskog izdanja u Rusiji, gdje ih je i Hrvatska natamburala, a Luka Modrić rekao kako “Messi ipak ne može sve sam”, njegova Argentina opet ima swagger. Više nije u pitanju disfunkcionalna nakupina limitiranih statista okupljenih oko glavne zvijezde; La Scaloneta, kako glasi novi nadimak argentinske reprezentacije — po izborniku Lionelu Scaloniju — prošla je svoju katarzu i sada Messi zapravo dođe kao šlag na torti.
Da, otvorenih pitanja i slabosti definitivno još ima — od dvojbi na bekovskim pozicijama, pa do pomalo krhke zadnje linije, pogotovo osjetljive na kontranapade. Ali Scaloni, koji je reprezentaciju zapravo preuzeo od svog tadašnjeg šefa Jorgea Sampaolija kao privremeno rješenje i pretvorio je u dobro uigran stroj, vratio je nadu Argentincima u nešto veliko. Još važnije, vratio je Messiju zadnju nadu u to veliko, jer koliko god bilo nepopularno to tako postaviti, argentinska glad za uspjehom na reprezentativnoj razini i ona Messijeva dva su odvojena narativa.
Teško je zamisliti da Lea nešto može izbaciti iz takta. Njegova je sposobnost igranja nogometa izvanzemaljska, o tome valjda nema smisla ni pričati nakon svih tih godina i pobjeda, ali imperativ rezultata koji je sve ove godine bio isključivo na njegovim leđima pretežak je bio čak i za takvog genija. Teško je bilo zamisliti da će Messi dobiti još jednu prigodu za pohod na titulu svjetskog prvaka nakon katastrofe u Rusiji, kada se činilo kako je ovaj put zaista spreman odustati. Ipak, trijumf na Maracani dao mu je novi motiv, a nama svima prigodu da vidimo završni čin jedne ogromne priče i romantični kraj. Štoviše, ako nam treba nešto autentično i zaista uzbudljivo u ovom sajmu taštine nogometne industrije u Kataru, onda je pomisao na ovaj scenarij definitivno pri samom vrhu potencijalnih raspleta.
No, je li i to više samo po sebi autentično?
Još kad je u šokantnom spletu okolnosti napustio Barcelonu i odabrao Paris Saint-Germain kao svoj novi dom, nogomet je dobio snažan šut u ionako napaćeni pleksus. I tad smo već naglašavali kako je tim činom nešto postalo trajno izgubljeno i kako je prevladao osjećaj da priča o njemu više naprosto neće biti ista. Messi je tada postao senzacionalni katarski plaćenik baš zato što je gladan uspjeha, iako ih je na klupskoj razini već višestruko sve nanizao, a industrija nam je i na konačnom primjeru pokazala da je spremna čak i one najneovisnije priče podrediti sebi, a ne našim fantazijama.
Sada je ista ta katarska tvornica novca (in)direktno privatizirala i ovu drugu kultnu Messijevu priču, samom činjenicom da je organizacijom Svjetskog prvenstva po akcijskoj cijeni dobila i scenu za Messijev potencijalno veliki oproštaj i odlazak u apsolutnu legendu.
Naravno, put do trijumfa je dalek bez obzira na ulogu ne tako ni pritajenih favorita koje njemu i njegovim Argentincima mnogi, pa dobrim dijelom i mi na Telesportu, prišivaju. Ali šansa za scenarij u kojem Messi pred milijardama diže taj trofej trenutačno djeluje puno izglednija od one da to učinini jegov šahovski suparnik Ronaldo. Ako ništa, čisto zbog razlike u njihovoj trenutnoj klupskoj situaciji, ali i generalno formi u kojoj Argentina i Portugal kreću u ovaj turnir.
I da se i ta priča na kraju i ispriča, opet je to nešto trajno izgubljeno, i meni bi prvom osjećaj i dalje bio tek derivat onog općeg sentimenta koji imam prema katarskom turniru. Da, pratim ga, iako ga smatram vrhuncem FIFA-ine halapljive transformacije nogometa u igralište bogatih. Pratim ga najviše jer negdje, ispod svih tih slojeva ipak pratim svoju omiljenu igru.
Možebitno gledanje Messija kako slavi u hramu korupcije ima sličan takav predznak i isto tako puno slojeva. Ispod njih je to i dalje onaj mali čarobnjak, izvanzemaljac koji je sposoban s loptom učiniti sve, i zapravo je divota gledati kad mu suigrači u skladu s postulatima igre omoguće da ne nosi teret sam, već da svi uživamo u njegovoj nesputanoj magiji. Dokaz toj činjenici je i strašan niz nepobjedivosti La Scalonete, koji se protegnuo na 36 utakmica unutar tri i pol godine.
Krenulo je s tim njegovim potpisom za PSG, da bi evoluiralo prigrljenom ulogom ambasadora još jednom prvaku sportswashinga, Saudijskoj Arabiji, što je isto tako Messiju sigurno izdašno plaćeno. Nema više te magije, osobe ili scenarija koji se ne mogu kupiti i upakirati u službu promidžbe petrodolarskih režima, pa čak ni ove i ovakve priče koje se i dalje pišu same, ili bi se barem trebale pisati. Razinu oduševljenja katarskih čelnika slikom na kojoj prizor trijumfalnog Messija obilazi svijet s katarskim obilježjima u pozadini zaista nije teško zamisliti.
Bergman je inspiraciju za svoj motiv šahovske partije u Sedmom pečatu pronašao u slici srednjovjekovnog švedskog slikara Albertusa Pictora, koju je vidio u crkvi u gradiću Täbyju, a koja prikazuje baš čovjeka u šahovskoj partiji protiv Smrti. Ona simbolizira preispitivanje smisla života i suočavanja sa smrtnošću, kao i onoga što ćemo ostaviti kad tu partiju neupitno izgubimo.
Messi će na katarskom podiju zaigrati svoju posljednju partiju, barem u argentinskom dresu. I koliko god to nosilo uzbuđenja, toliko nas i tjera na preispitivanje oko stvari o kojima je Bergman razmišljao dok je gledao tu Pictorovu sliku, a onda i režirao Sedmi pečat. Nogometni vitez je sjeo za stol, a prvi potez povlači u utorak.
