Stadion Vélodrome u Marseilleu je mjesto na kojem inače nikad nije tiho; njegove šarolike i bučne tribine su uvijek dobro popunjene i spremne na reakciju, u dobrom ili lošem smislu. Takve su bile i prije dva tjedna, koji se sada čine dugi kao vječnost, kada je Olympique dočekao slabašni Amiens, momčad koja se grčevito bori za preživljavanje u Ligue 1. S druge strane Marseille je, nakon dugog lutanja, s Andréom Villasom-Boasom konačno pronašao pravi ritam i unatoč pojedinačnim padovima u formi bio na dobrom putu za toliko željeni povratak u Ligu prvaka.
Tamo, na lijevoj strani, Dimitri Payet je po običaju vrebao svaku loptu.
Nedavno je morao preskočiti gostovanje kod Lillea koje su momci ipak uspješno prebrodili i bez njega, pobjedivši sa 2:1. Godine rade svoje; danas mu je, evo, ravno 33, i opterećenje rauba mišiće sve više i više, pa je tu utakmicu odležao zbog zatezanja u zadnjoj loži. Ali protiv Amiensa se činilo da je vrijeme krenulo unatrag: Payet je krenuo furiozno od prve minute, i svaki put kada bi primio loptu podsjetio je sve zašto su ga u Londonu zvali Le Snake. Migoljio se braničima baš poput zmije, trzajima ih konstantno izbacujući iz težišta dok je tražio prostor za šut. Pokušao je jednom, pa drugi put, da bi u drugom poluvremenu loptu primio negdje uz aut liniju i krenuo u fenomenalni slalom koji je tek gostujući vratar Régis Gurtner teškom mukom zaustavio.
Svemir je pak naplatio Payetov dug u 57. minuti, kada je također izbacio dvojicu Amiensovih igrača, nakon čega se njegov šut odbio od Auréliena Chedjoua i završio u mreži. Možda i nije baš slučajno da je Marseille prosuo vodstvo od 2:0 kada je Villas-Boas u 80. minuti izvukao Payeta, iako je to bio sasvim logičan potez. Momčad s njim djeluje kudikamo nepredvidljivije, spontanije, čak i ako više ne može ispratiti ritam kao nekoć. Ali daleko od toga da je njegova priča krenula prema svom kraju.
Ova kriza tako je vrlo vjerojatno i od njegove karijere napravila žrtvu; pogotovo ako shvati da prave motivacije, izuzev eventualno sudjelovanja u Ligi prvaka, više i nema
Taj pogodak Amiensu bio je Payetov 12. ove sezone u svim natjecanjima, a deveti u Ligue 1, čime je bio na vrlo dobrom putu da obori svoj karijerni rekord od 13 golova, postavljen još 2011. u Saint-Étienneovu dresu. Njegov bi učinak vjerojatno bio još i bolji da nije propustio mjesec dana jesenskog dijela sezone, kada je u sudačkoj nadoknadi utakmice protiv Montpellierea zaradio crveni karton zbog sukoba s glavnim sucem i to ga je koštalo čak četiri utakmice suspenzije. Marseille je tad propustio preuzeti vrh ljestvice, a u te četiri utakmice bez njega u ekipi je triput kiksao — remijima protiv Dijona i Rennesa, kao i porazom u gostima baš protiv Amiensa — čime je Paris Saint-Germain odmaknuo na nedostižnu prednost.
Istina, PSG je zapečatio svoj bijeg nakon što je demolirao Marseille sa 4:0 u Payetovoj povratničkoj utakmici, ali momčad s njim u sastavu nakon te večeri nije poražena punih 14 utakmica, od kojih je 11 dobila.
“Barcelona je ovisna o Messiju, a Juventus o Ronaldu”, izjavio je Villas-Boas u siječnju. “Plasirati se u Ligu prvaka nije moguće bez takvog igrača; on nam nedostaje zbog kvalitete njegove igre, ali i karaktera i autoriteta unutar momčadi.”
Međutim, to je ujedno i sve ono što su u Marseilleu nastojali izbjeći kada su krenuli u ovaj svoj remont. Njihov Champions Project, kako se zvao propali pokušaj stvaranja konkurentnosti preplaćenim ocvalim zvijezdama počivao je upravo na pretjeranoj ovisnosti o pojedincima, a ne o sustavu. I koliko god je poželjno na dispoziciji imati čovjeka poput Payeta, koji će u pat-poziciji sam primiti loptu, izbaciti dvojicu i plasirati bombu u suparničku mrežu, toliko je to i opasno. On je ove sezone direktno, bilo golovima ili asistencijama, prelomio šest utakmica u kojima je Marseille prikupio ukupno 16 bodova i tako održao ključnu zalihu bodova za ostanak na drugom mjestu. Sve je to radio sa stilom, poput one bombetine vrijedne sva tri boda protiv Toulousea, i svakim tim potezom je Marseille postao njegov veći dužnik.
Plasman u Ligu prvaka Marseilleov je apsolutni prioritet, ne samo zbog umirenja dobrano pobunjenog i otuđenog navijačkog tijela, već i zbog financijskih nedaća u koje je klub upao zbog prethodnog propalog investicijskog ciklusa. Prihodi od sudjelovanja u najelitnijem europskom natjecanju, u kojem ga nije bilo još od sezone 2013./14., biti će ključni u održavanju glave iznad površine vode, što bi omogućilo i dugoročnu održivost i nastavak razvoja ove nove, smislenije i koherentnije priče.
U Payetu ima mnogo toga romantičnog — i to ne samo u njegovom stilu igre i umijeću s loptom zbog kojeg u kontinuirano dobiva slobodu kretanja u zonama u kojima može maksimalno iskoristiti svoj kreativni potencijal uz minimalnu potrošnju energije. U West Hamu Slavena Bilića to nije mogao dobiti — barem ne u mjeri koju je želio — pa se ondje “dosađivao” i naposljetku otišao iz kluba čiji su mu navijači na svakoj utakmici pjevali “We’ve got Payet…”
No, sloboda se treba zavrijediti. I očito je da on to radi.
Payet je na jednom od svojih vrhunaca bio i na proljeće 2018., kada je također vukao Marseille s Rudijem Garciom. Te je sezone, vjerojatno svjestan kvalitete kadra koju francuska reprezentacija posjeduje, žarko želio još jednom biti dio tog sastava na Svjetskom prvenstvu, a sa 10 golova i 23 asistencije u svim natjecanjima potvrdio je i svoju kandidaturu. Uostalom, Marseille je završio u finalu Europske lige protiv Atlético Madrida — a ono nije bilo riješeno prvim pogotkom Antoinea Griezmanna u 21. minuti, već onda kad je Payet u 32. minuti zalegao na travnjak s ozljedom gležnja. Titula svjetskog prvaka sa Francuzima ostala je samo san, a kada takvi igrači i, što je još važnije, takve ličnosti poput njega ne mogu živjeti svoje snove, onda svaki problem postaje dvostruko veći.
Payet se vraćao na terene, ali je njegov učinak patio. Težište igre u napadu se prebacivalo na mlađeg Floriana Thauvina, vraćenog iz Newcastlea za 11 milijuna eura, a Payet je imao sve manje imao strpljenja s Garcijom. No, s promjenom trenera i s Thauvinovom ozljedom ponovno je vratio glavu i noge na pravo mjesto.
No, početkom ove sezone u prvi plan je ponovno došao podatak kako je upravo Payetov ugovor u iznosu većem od sedam milijuna eura godišnje ogromno financijsko opterećenje za klub. Spominjao se još jedan sporiji start u sezonu, činjenica da je gotovo dvostruko više plaćen od pet godina mlađeg Thauvina. S ovim učinkom je opet opravdavao svoju skupoću, ali i zacrtavao sebi nove ciljeve, one koji ga održavaju na životu.
Payet se još nada pozivu pod francusku zastavu. Barem se nadao dok je očekivao, kao i svi, da će se Euro održati ovog ljeta. Međutim, s 34 godine, koliko će imati 2021., kao i žestokom konkurencijom na rosteru svjetskog prvaka, nastup na Euru gotovo sigurno može prekrižiti, a i pitanje je kad će se nogomet uopće ponovno moći igrati te kako će se prekid trenažnog procesa odraziti na igrače u već nogometno poodmaklim godinama. Ova kriza tako je vrlo vjerojatno i od njegove karijere napravila žrtvu; pogotovo ako shvati da prave motivacije, izuzev eventualno sudjelovanja u Ligi prvaka, više i nema.
Stoga je pitanje što će danas Dimitri zaželjeti dok bude puhao 33 svjećice na svojoj karantenskoj rođendanskoj torti. Kada snova nema, onda surova realnost krene gasiti i priče poput ovog njegova labuđeg pjeva. Možda se zadovolji samo time da otpleše još jedan ples među suparničkim braničima pred tribinama prepunog i bučnog Vélodromea.
