Cijeli nogometni svijet od četvrtka navečer oduševljeno gleda scene slavlja Napolijevih navijača, koji opijeno slave svoj prvi scudetto nakon duge 33 godine čekanja. Scene prati i jedan vremešni gospodin u svom domu u Vercelliju; slike ljudi po travnjaku stadiona u Udinama i napuljskim ulicama nedvojbeno mu izvlače smiješak na lice, ali osjećaji su podvojeni. Baš kao i za ultrase s Curve B na Stadio Diego Armando Maradona, koji već mjesecima vode intrizične — i ne samo intrizične — bitke oko koncepta podrške momčadi, ali ne i vlasniku Aureliju De Laurentiisu, za tog 75-godišnjaka nogomet nije crno-bijela tema.
Paolo Sollier — “militantni trequartista”, kako su ga nazivali u danima njegove, uvjetno rečeno, nogometne slave, nogomet i svoju sposobnost da ga profesionalno igra gledao je prvenstveno kao medij, polugu. Danas ne vidi čak ni tu stranu priče, u onim rijetkim trenucima kad uopće i poprati što se na travnjacima zaista događa.
Bio je 16. svibnja 1976. kada se njegova Perugia u zadnjem kolu Serie A susrela kod kuće s Juventusom. Juveu je tada očajnički trebala pobjeda, pošto je gradski rival iz Torina kolo ranije iskoristio njegov novi posrtaj i preskočio ga na ljestvici, sada s bodom prednosti. Torino je kod kuće dočekivao Cesenu, koja se borila za izlaz u Europu. Juventine je u Perugiji dočekao krcat stadion — momčad koju je vodio Illario Castagner igrala je jednu od boljih sezona u povijesti, jurišajući također na europska mjesta — i kad su igrači obiju momčadi istrčale na teren, tribine su eruptirale.
Sollier je istrčao sa šakom čvrsto stisnutom i visoko podignutom u smjeru lože u kojoj se nalazio Umberto Agnelli, bogati industrijalac i Juventusov vlasnik. Taj čin sjevernjačkom bogatunu očito nije baš najbolje sjeo, ali ono što će uslijediti još mu je i teže palo: Sollier i njegovi suborci su pogotkom legendarnog Renata Curija — koji će godinu dana kasnije umrijeti od srčanog udara u utakmici također protiv Juventusa — svladali Agnellijeve pulene i tako donijeli Torinu sedmu (i do danas posljednju) titulu.
“Većina mladih igrača igra u nižim ligama, i upravo s njima treba graditi svijest da imaju svoja prava i svoj stav. Jedino tako možemo graditi i pravednije društvo”
“Bila je to instinktivna gesta, pozdrav ostalim drugovima, ništa više”, zapisao je u svoj dnevnik Sollier dojam tog naizgled kontroverznog trenutka. “Nije to bio nekakav poziv, kampanja, propaganda ni neko drugo govno. Bila je to gesta koju mi sada kvare, čupajući mi šaku iz ruke”, ljutito se opravdavao. Taj dnevnik, koji je zapisivao kroz čitavu tu sezonu i nadopunjavao ga dojmovima, događanjima i stavovima iz osobnog života, Sollier je izdao kao knjigu. Ona je sada doživjela i reizdanje, kao i engleski prijevod pod imenom Kicks, Spits & Headers: The Autobiographical Reflections of an Accidental Footballer.
Na naslovnici stoji fotografija Solliera tog dana, u crvenom Perugijinu dresu i sa šakom visoko stisnutom prema Agnelliju. Njegovo odbacivanje tog čina kao nečeg dubljeg ne znači i da s njim nije imao što za poručiti; upravo je takav ton prisutan kroz cijelu knjigu, u kojoj sjajno kombinira sirovost sa porukom, iskrenost sa dvojbama. Iako sebe naziva “slučajnim nogometašem”, on se ne srami svog uspjeha, već ga objašnjava s autoritetom čovjeka koji je prošao put do svog sna bez da zaboravi sebe i ono što ga je izdvajalo i više od njegove igre.
Sollier je rođen u Chiomonteu, gradiću na granici s Francuskom koji administrativno pripada Torinu. Nije pripadao navijačkoj bazi ni jednog ni drugog gradskog velikana; i dan-danas tvrdi kako provocira prijatelje Torinese da su nezahvalni, i da Torino više nikad nije bio prvak baš zato što odbijaju priznati da su im on i Perugia donijeli taj zadnji naslov. S Agnellijem je također bio vezan kao radnik — ali ne u Juventusu već u Fiatovoj tvornici, u kojoj je radio kao radnik na traci dok je paralelno gradio svoju nogometnu karijeru.
A počeo je od dna. Krenuo je u Cossateseu, u Serie D, da bi polako rastao do razine u kojoj je privukao Perugijin interes i tako postao profesionalac. Nogomet ga je izbavio iz teškog fizičkog rada, ali taj milje nikad nije sasvim ostavio iza sebe.
Priče o talijanskom društvu 1960-ih i 1970-ih prožete su konfliktnim i polarizirajućim detaljima; govorilo se da je mlada republika, kao spoj velikih povijesnih različitosti, s traumom rata i nasljeđem fašizma iza sebe, u stanju neproglašenog građanskog rata. Sollier je svoje mjesto tražio kroz nogometa, ali i kroz tada snažni radnički pokret na industrijskom sjeveru, gdje su se ljudi poput Agnellija bogatili pred očima brojne sirotinje. On tvrdi da nikad nije navijao za neki klub; ‘navijao’ je za obespravljene i ugnjetavane, sudjelujući paralelno u radu organizacije Mani Tese, koja se borila protiv rastuće ekonomske nejednakosti. Isto tako, sudjelovao je i u radničkim štrajkovima i pobunama u Fiatovoj tvornici 1969., kada su “pljuštali pendreci”.
Shvatili ste valjda dosad, Sollier je bio militantni ljevičar, što tih godina nije bilo uopće neobično. Ipak, kad je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor — a koji mu je omogućio napuštanje tvornice i roditeljskog doma — doživljavao je kritike zbog nastavka svog aktivističkog rada i spočitavanje da i sam sad živi raskošnijim životom. On je odgovarao kako je “postao tek pristojno plaćen radnik”, ali da je priviligiran na drugačiji način: “Raditi posao iz snova je sreća i privilegij kakav općenito jako malo ljudi doživi”.
Ono što čitatelj prvo primijeti u tim njegovim sjećanjima je to što je Sollier izrazito samokritičan, u podjednakoj mjeri koliko je kritičan prema nogometu kao industriji s kojom se tek upoznavao. On piše s uvjerljivošću čovjeka koji se sam za sve izborio, što mu daje kredibilitet. Njegov je pomalo naturalistički prikaz ostao vjeran i ‘tvrd’ i kad je priča postala pričana iz kuta privilegiranog profesionalnog nogometaša; on i dalje ne odbacuje svoje ideale, iako ga oni otuđuju od ekipe “koja samo zna pričati o kurcu i pički”, iako joj ne docira zbog toga.
Dok su mu suigrači jedva dočekivali slobodne dane kako bi išli u lov na ženske ili samo tulumarili, Sollier je čitao Gabriela Garcíju Márqueza i sudjelovao u uličnim obračunima s radikalnim profašističkim grupama. U Perugiji je isposlovao da klub za svaki gol koji postigne klub mora uzeti dvostruku pretplatu na bilten radničke organizacije Avanguardia Operaia (Radnička avangarda); dakako, zbog svog političkog angažmana redovito je primao ozbiljne prijetnje desničarskog dijela ultrasa.
Nije glumio sveznajućeg, neustrašivog tipa; dapače, prezirao jesportske novinare koji su ga senzacionalistički željeli prikazati kao ‘drugačijeg’. U njemu nema te lažne navale testosterona koja je svojevrsni temelj profesionalnog sporta; on u pauzama komentiranja nogometnog svijeta iznutra piše o platonskoj ljubavi s “malom, plavom fašistkinjom”, ali i o tome kako se boji pred očima nasilnika, iako iz kola u kolo igra pred njima. To je ono što njegove misli čini univerzalnima i još uvijek aktualnima kroz kritiku industrije i društva, konstantno preispitujući svoju poziciju u jednoj i u drugoj sferi.
Odbijao je davati autograme, čak i djeci, objašnjavajući da je to zato jer se ne želi izdvajati iz mase nego želi i tu djecu podučiti da su isti kao on, da radije sjednu s njime i popričaju o nogometu i drugim stvarima koje ih tište. Svježina njegovih misli očituje se u stavovima spram upravljanja klubovima i odnosu spram navijačke subkulture, iako ga je njen velik dio progonio kroz nasilje: “Dragi moji, kako možete reći da Perugia pripada svima, kada Perugia zapravo pripada D’Attomi, Giniju i njihovoj tvrtci?”, pita navijače. “U pitanju je dioničko društvo koje ne isplaćuje dividendu, a vaše dionice vam istovremeno ne nude pravo glasa; čega ste vi onda vlasnici osim beskorisnog komada papira, odnosno diplome za glupost?”
Medije kritizira i da su, osim senzacionalistički površni i “prvi u redu za vrištanje s naslovnica, sablažnjeno, kad se nasilje pojavi na stadionu”, podsjećajući da sami sudjeluju u širem problemu koji i dovodi do nasilja, a to je banaliziranje i prebacivanje tereta na mlade ljude koje sistem odbacuje umjesto na sam sistem. I to govori čovjek kojem je policija u Perugiji redovno dodijeljivala policijsku zaštitu u zbog prijetnje ubojstvima i otmicama koje su tada bile učestale.
Sollier možda jest bio ‘slučajni’ nogometaš, ali postoji razlog zbog kojeg je baš sad njegova zbirka sirovih sjećanja dobila svoje englesko, globalno ime, gotovo pola stoljeća nakon što ih je revno zapisivao.
Ima, jasno, i danas onih koji otvoreno koriste svoju poziciju slavnih i bogatih da podsjete kako se nisu takvi rodili i kako, kao takvi, spadaju u rijetke sretnike. Ali danas je uvijek, silom prilika, u većoj ili manjoj mjeri prisutna razina kalkulacije s drmanjem ustaljenih, čvrstih kaveza u koje je sport, ali i društvo zatvoreno. Uvijek je prisutan strah od percepcije celebrity uloge; strah od reakcije vlasnika, sponzora, sustava. Sollier jest djelovao u vremenu u kojem je nogometna industrija bila još jako daleko od današnje, ali je iskorištavao svoju poziciju slavne osobe kako bi govorio o stvari koje je smatrao bitnim. To ga je činilo samouvjerenim koliko i krhkim, hrabrim koliko i prestrašenim, otvorenim koliko i distanciranim.
Takav stav iz čovjeka izvuče previše energije, zbog čega se nakon karijere nije dugo zadržao u nogometu. Pokušao je, doduše, biti trener, krenuvši i u te vode iz niželigaških dubina, ali je na kraju brzo odustao, također samokritično i “duboko razočaran” pogreškama u shvaćanju tog posla. Najdulji mu je trenerski mandat bio onaj na klupi selekcije Osvalda Soriana, što je bila ‘nacionalna selekcija’ talijanskih pisaca, a koja je kroz nogomet promovirala humanitarne događaje.
Ipak, spremno odgovara na pitanja o budućnosti, pogotovo kad je riječ o angažiranosti kroz politiku. Iako se već bliži svom 80. rođendanu, Sollier aktivno sudjeluje u pokretu No TAV, koji se protivi agresivnoj gradnji privatnih željezničkih linija na područjima koja su već dovoljno dobro pokrivena javno dostupnom željezničkom infrastrukturom. A nogomet?
“Imamo Serie A”, rekao je u nedavnom intervjuu za lokalni medij. “Ali većina mladih igrača igra u nižim ligama, i upravo s njima treba graditi svijest da imaju svoja prava i svoj stav. Jedino tako možemo preko njih graditi i pravednije društvo”.
