Sistem se tada, međutim, nije urušio, dapače; nakon ekspresnog vraćanja u Eliteserien iduće sezone Bjørkan je odlučio prepustiti klupu Knutsenu, dok je on sam prešao na gornji kat i uzeo ulogu sportskog direktora. Zajedno su, razmjerno je sad već poznato, stvorili jednu od najboljih nogometnih priča u posljednjih nekoliko godina.

Knutsen je u Zagrebu trebao smisliti način kako braniti prednost iz prve utakmice u kojoj je Dinamo dobar dio vremena proveo u pokušaju lovljenja ritma sjajno uigranih domaćina, inače četiri puta jeftinije ekipe od hrvatskog prvaka. Na terenu se ta razlika i nije dala toliko osjetiti, pogotovo dok je Dinamo pokušavao prokljuviti kako se izvući iz klinča uigranog stvaranja fiška, i Knutsen je na Maksimiru jasno dao do znanja da se njegovi igrači ne misle grčevito braniti, pa što bude.

Valdasov je Hajduk najbolje izgledao onda kad je osjetno i očigledno vjerovao u sebe. Sinoćnja utakmica protiv Slaven Belupa bila je jasan korak u tom smjeru

“Igrat ćemo više-manje kao u prvoj utakmici”, naglasio je na presici uoči uzvrata. “Cilj je igrati pametno i ne izlagati se, ali u klupskom DNK je igrati snažno, napadački, ali i kompaktno. Cilj je držati loptu, pokušati sa što više trke i napada, imamo ekstremnu obvezu igrati kvalitetno. Nije bilo previše vremena za pripremu, ali momčad uvijek njeguje jedan stil igre”, objasnio je, prije nego što će poentirati izjavom kako je “važno da gledatelji nešto dožive i dobiju od nogometa”, jer “kada se igra, bitno je vidjeti da je to Bodø/Glimt”.

Svi su imali više prigoda vidjeti taj njihov stil, osobito kroz velike europske pobjede. Ono što frapira je, međutim, to koliko sami igrači vjeruju u njega, toliko da djeluje kao da ih zarobi u tom izoliranom gradiću na samom norveškom sjeveru. Bodø je od početka svog međunarodnog hypea, logično, prodao dobar dio svojih nositelja igre, a mnogi su vani bili tek ljušture igrača koji su onomad igrajući svoj nogomet došli do četvrtfinala Konferencijske lige.

Jens Petter Hauge, kojeg je Milan nakon preklanjskog sudara s Bodøm otkupio za 4,8 milijuna eura, imao je po jednu neuvjerljivu sezonu na San Siru, a onda i u Eintrachtu iz Frankfurta, koji ga je sada poslao da pokuša oživiti karijeru na posudbi u Gentu. Kapetan Patrick Berg, dio obiteljske linije Bergovih koji su svi — počevši od njegovog praujaka — igrali za Bodø, prošle je zime potpisao za Lens, i to za također nemalih 4,5 milijuna eura; vratio se u klub nakon samo dvije utakmice u startnoj postavi u šest mjeseci. Ništa bolje nije prošao ni Fredrik André Bjørkan, lijevi bek kojeg je Hertha također u rekordnom roku produžila dalje na posudbu u Feyenoord, dok je Marius Lode — koji je još 2016. radio u restoranu u Bryneu, a onda 2017. stigao u Bodø kako bi izborio povratak među prvoligaše — nakon samo sedam mjeseci i šest nastupa u Schalkeu stigao natrag kući.

Možda su u Gelsenkirchenu pomislili da su dobili Lodea konobara, umjesto Lodea stopera, baš kao što su svojedobno u Norwichu bili osupnuti kada su one 1980. istresli rekordnu sumu za dovođenje Dražena Mužinića iz Hajduka.

Frfa je bio jedan od glavnih igrača u onoj slavnoj ekipi koju je Tomislav Ivić frenetično drilao kako bi ih spremio za mitski okršaj četvrtfinala Kupa prvaka s zvjezdanim HSV-om Branka Zebeca; sam je Mužinić kasnije prepričavao da ih je Ivić tada toliko hipnotizirao opsesivnim razvojem svojih automatizama da su refleksno viđali poveznice čak i u svakodnevnom životu, u situacijama daleko od poljudskog travnjaka. Primjerice, u kretnjama ljudi na semaforima ili na ulicama.

“Nisam si mogao pomoći”, objasnio je to Mužinić, koji je prolaznike hvatao u ‘ofsajd zamke’. “Za mene su to bile refleksne radnje”. Mnogi od igrača iz te velike selekcije si također nisu mogli pomoći kad su bili izdvojeni iz minuciozno razrađenog Ivićeva sustava; Mužinić je, poznato je, u Norwichu nastupio u svega 23 utakmice prije nego što je menadžer John Bond zavapio kako mu je Hajduk umjesto Frfe poslao “njegova mljekara”. Ovaj se tada pokušao tada vratiti na jedino mjesto koje je u potpunosti poznavao, u Split, ali se stvar zakomplicirala i jedan od najslavnijih igrača iz te čuvene Hajdukove generacije proglasio je kraj karijere sa samo 29 godina.

Split te 1980. i Bodø danas imaju sličnosti, baš kao što imaju i Hajduk i norveški klub. Split tada, jasno, nije bio ni približno ovako turistički eksponiran; bio je to primarno industrijski grad, a Ivićev je Hajduk bio sistemski savršena replika industrijskog nogometa koji je i zbog drugačijeg tipa protoka informacija postao enigma i za najveće klubove na kontinentu. Isto se danas može reći za Knutsenov Bodø, koji manjak povijesnog statusa na kontinentalnoj sceni nadoknađuje minucioznim razvojem svog stila od kojeg će teško odstupati. Toliko teško, ustvari, da mu se najveći talenti, oni koji su svega koji mjesec ranije bambusali Romu, Celtic, AZ i na konopcima držali Milan, po odlasku iz sistema pretvaraju u nogometne Pepeljuge čija magija nestaje nakon bala.

Ove dvije priče, iako s 40 godina razmaka, dobro ilustriraju to koliko nogomet drži do nekih zakonitosti. Kad je Ivić predvodio Hajduk do četvrtfinala Kupa prvaka, činio je to jer je vjerovao u svoju viziju igre, iako se susretao s kudikamo efektnijom i bogatijom europskom momčadi, satkanom od tadašnjih europskih superzvijezda. Tražio je kako povećati svoje šanse korištenjem nekonvencionalnih metoda; prije 40 godina to je bilo, primjerice, Ivićevo implementiranje psihološke pripreme ‘prepisane’ od tenisača Roda Lavera na svoje igrače, baš kao što je Knutsen u stožer dovukao bivšeg vojnog pilota Bjørna Mannsverka da psihološki pripremi igrače za velike europske oglede.

Život nije bajka, i sva vjera i sve nekonvencionalne pripreme ne znače nužno da će suvisli plan svaki put upaliti. I baš kao što Ivićev Hajduk onomad nije na kraju svladao HSV, tako nije ni Bodø sada uspio izbaciti Dinamo, što bi definitivno bila kruna na njegov senzacionalni put. Dapače, kada smo već na temi, Dinamo je također svoju europsku reputaciju, nakon godina zadovoljavanja pukom formom, izgradio tako što je Nenad Bjelica vjerovao u svoj sustav; onaj koji je pregazio Atalantu i izborio eurospko proljeće.

Međutim, u ovoj bi priči najviše mogao naučiti Valdas Dambrauskas.

Ne zato što je pokazao kako je načelno sposoban upiti meritum priče o “hajdučkom DNK” kao jedan od rijetkih stranih trenera koji je u nevjerojatno kratkom roku razumio ovu kompleksnu sredinu, izraubanu mitovima koje toliko voli prigrliti, ali i odbaciti u najkraćem mogućem roku. Dambrauskas je prošao onaj inicijalni test, ali ono što je i dalje ostalo nedorečeno je činjenica da se možda i on više s vremenom ufao u moć individualnog prije nego kolektivnog, što je pogotovo frustrirajuće uzmemo li u obzir da je u pitanju čovjek koji je s Goricom pobjeđivao favorizirane suparnike, između ostalog i Hajduk, baš zato što je proučavao različite sistemske opcije u skladu s kapacitetima svoje ekipe i tjerao je da te sposobnosti iskoristi u vlastitu korist.

Valdasov je Hajduk najbolje izgledao onda kad je osjetno i očigledno vjerovao u sebe, baš kao u onim pobjedničkim utakmicama protiv Dinama, Rijeke, pa i portugalske Vitórije. Baš u toj utakmici protiv Portugalaca ljudi su pljeskali činjenici da se Hajduk tako brzo i efikasno vratio protiv suparnika koji je bio sve osim lagan. U splitskom je ogledu Hajduk na neki način podsjetio na ideal kluba koji se suočio s činjenicom da nogometna povijest ne priznaje prastare zasluge iz tamo neke 1980., ali da je barem napravio važan korak naprijed u reinstitucionaliziranju svoje vrijednosti, u vremenu u kojem je i klub iz norveške arktičke provincije počeo stjecati slavu zato jer je vjerovao u sebe i svoju igru.

Dambrauskas je samom sebi ove sezone otežao posao kada je odstupio od vjere u svoje ideje, prihvativši nekakav imperativ da se u pripremi prvenstveno mora podrediti svakom suparniku na svom putu, baš kao što je to krenuo zastupati ove sezone. Naravno da ne znači da bi u protivnom izbacio Villarreal, ali da bi insistiranjem na svojoj igri ostao vjeran samom sebi, i to u skladu s rijetkim suvislim natruhama onoga što Splićani zovu “hajdučkim DNK”, to svakako bi.

Sinoćnja utakmica protiv Slaven Belupa bila je jasan korak u tom smjeru.

Dambrauskasa je razvoj događaja opomenuo da ovisnost o izvanserijskim pojedincima ne vodi nužno do pobjede, već da rezultat mogu donijeti i aduti s klupe, ako znaju što napraviti. Hajduk je sinoć imao puno jasnije definiranu igru, čak i nakon što je na poluvrijeme otišao sa šokantnim zaostatkom od 0:1; preokret i uvjerljivu pobjedu donijeli su mu igrači koji nominalno nisu u prvom planu — osim, jasno, Nikole Kalinića — ujedno i oni čije pogreške hajdučka publika kudikamo manje tolerira. Primjer za to je David Čolina i njegovo ubacivanje iz drugog plana za drugi gol, što je sjajno uigrana akcija; nešto slično se s oduševljenjem razvijalo kad je Dambrauskas prošle jeseni pod svoje uzeo Darija Melnjaka i učinio ga jednim od svojih ključnih igrača baš zbog razrađene uloge u sustavu.

Upravo u tome leži priča o uspješnim ljudima koji grade sisteme i stavljaju svoje momčadi na kontinentalne mape. Koliko god se to ne sviđalo Hajdukovim navijačima, činjenica jest da se klub u europskim okvirima srozao do razine nogometnog Liliputanca, onog kojeg istovremeno proždire kompleks povijesno velikog kluba, ali koji je svojedobno progresivnom vizijom jednog čovjeka postavljao standarde nogometne evolucije čak i u međunarodnim gabaritima. Koliko nogomet, a ni povijest, ne praštaju dovoljno pokazuje činjenica da su izvjesni norveški ‘ribari’ u kratkom roku nadmašili Hajduk u svakom smislu, a ponajviše po aspektu vjere u ono što rade. Hajduk više nema mogućnosti, osobito u žrvnju suvremenog nogometa, živjeti na prastaroj slavi.

Za uspjeh treba vizionarstvo i samopouzdanje u proces; takav proces grade svi, a u ovim slučajevima možda ponajviše sporedni likovi, ‘mljekari’ i ‘konobari’.