“Mi smo ostvarili svoje snove”, vikao je onog odvratno sparnog srpanjskog dana 2018. reprezentativni kapetan Luka Modrić, kada je preko pola milijuna ljudi došlo na zagrebačke ulice dočekati njega i ostatak družine na povratku iz Rusije. Četiri i pol godine u današnjem su svijetu strašno dug period i čovjek ima dojam da ono što je vrijedilo jučer, danas više ne vrijedi. Godinu i pol dana je, primjerice, prošlo od tog dočeka do izbijanja pandemije, a i Rusija — koja je tada bila centar svijeta i čiju su organizaciju svjetske nogometne smotre ljudi redom hvalili — sada je postala izolirano, mračno carstvo.
Mijenja se, jasno, i nogomet. Četiri i pol godine kasnije autobus na dočeku također pune neka nova lica; u njemu jučer nije bilo Ivana Rakitića, Marija Mandžukića, Danijela Subašića, Šime Vrsaljka, Ivana Strinića, Ante Rebića i drugih koji su bili na tom Svjetskom prvenstvu, a za koje smo mislili da će ostati teško ponovljiv generacijski uspjeh.
Puno toga se, dakle, promijeni, ali Modrić je i dalje tu.
Nije ovaj put bilo baš pola milijuna ljudi pred njim, ali svejedno je opet izašao pred značajnu svjetinu, ovog puta s nešto konkretnijom porukom od one koju je, promuklog glasa, poslao one 2018.
Njegovo bi najveće priznanje samom sebi, uostalom, bilo da povlačenjem na vrhuncu ukaže na to da Hrvatska ima budućnost i bez njega
Očigledno je i on sam vjerovao da je srebrna medalja iz Rusije vrhunac i ostvarnje njegovih snova iz perspektive predvodnika ove trijumfalne generacije. Bio je već tada Luka na pragu svog 33. rođendana; znalo se da u njemu svakako ima još snage i volje da fizički i liderski nastavi s reprezentacijom, ali kad iz takve pozicije igrač uspije doći do tako značajnog uspjeha, onda tu neminovno dolazi i osjećaj da se treba povući na vrhuncu. Tada nije bilo još razloga, a očito ga nema ni sad: indikativno je sada bilo čuti da u njemu nema tog definitivnog pristupa, već gleda u budućnost, tvrdeći kako je “uvjeren da će u budućnosti ova reprezentacija donijeti zlato u Hrvatsku”.
A onda se, kao da i dalje mora biti veo mističnosti prisutan oko tog pitanja, ponovno Zlatko Dalić stavi u ulogu Modrićevog glasnogovornika, odgovorivši na skandiranje “Luka, ostani” porukom kako ne treba brinuti, jer “Luka će ostati”.
U trenucima općenacionalne euforije poput ove svako pitanje postaje suvišno, praktički blasfemično, i ne postoji konkretnija ‘dogma’ od Modrića. Naravno, ovom broncom je samo potvrdio ono što je bilo savršeno jasno već i nakon Rusije i Zlatne lopte, to da je u pitanju najbolji hrvatski nogometaš u povijesti. No, sad se čini kao da se samo čekalo da on amenuje plasiranje potvrde kako ostaje i dalje, što je narod očajnički želio čuti. Kao simbol generacije, strah je sveprisutan da, ukoliko se on povuče, taj san i obećanje o najvećem, zlatnom trijumfu, ostaje samo još jedan san. Treba li, dakle, pod rizikom inkvizicije, preformulirati pitanje u ono smije li se Modriću uopće dopustiti vječna slava i hvala?
Objektivno, Modrić je ponovno odigrao očekivano odličan turnir. Razina igre koju je pružio u tako hektičnom tempu pogotovo dobiva na značaju ako ga stavimo u kontekst godina. S 37 je među najstarijim sudionicima ovog Svjetskog prvenstva; računamo li samo igrače u polju, bez vratara koji očekivano dominiraju popisom, Modrić je bio sedmi najstariji reprezentativac u Kataru. Od te sedmorice ljudi tek su četvorica ostvarila značajniju minutažu na turniru, a među njima očekivano, s obzirom na to da je odigrao i utakmicu za treće mjesto, on na kraju odnosi primat.
I ne postoji bolja ilustracija Modrićeve dugovječnosti na ovako elitnoj razini od činjenice da je čovjek odigrao 656 minuta na Svjetskom prvenstvu, dok je Cristiano Ronaldo, njegov vršnjak i pojam neprikosnovene fizičke spreme, ostao na svega 290 nedorečenih minuta za Portugal. Istina, Portugal je odigrao dvije utakmice manje, ali sudeći po Ronaldovoj formi jako bi teško nadmašio Modrićeve brojke sve i da je uspio ući u polufinale.
Puno se paralela povlačilo — iz našeg, ali i iz globalnog kuta — između njega i Lea Messija, govorilo o sudaru dvojice predvodnika svojih reprezentacija koji ne samo da su kapetani, već su i najbolji ikad koji su na sebe navlačili dresove Hrvatske i Argentine. Međutim, u ovom je slučaju puno indikativnija baš paralela Luke i Cristiana, druge globalne megazvijezde čiji je utjecaj i forma naglo okopnjela. Njegova priča ove sezone nalikuje onima koje slušate o vitalnim starcima koji čudesno prkose godinama, a onda se naglo ‘ugase’ u tjedan dana. I dok Modrić ove sezone ruši i vlastiti golgeterski učinak u Real Madridu, Ronaldo je ugasio i svoje golemo nasljeđe u Manchester Unitedu, klubu koji ga je i lansirao u sam vrh.
Završetak turnira, međutim, nije ponudio onaj narativ koji su mnogi iščekivali, o smjeni jedne fenomenalne plejade individualnih genijalaca i predaje trona nekim novim, nadolazećim superzvijezdama. Nitko od trojca Messi, Ronaldo i Modrić nije objavio kraj svojih karijera, čime su samo potvrdili koliko je teško zapravo odvojiti se od onog što predstavljaš za tu momčad, ali i naciju.
Doduše, za Messija, pa i Modrića, stvar je i u tome koliko nije jednostavno povući se na vrhuncu, znajući da objektivno još imaš toga za pružiti i produžiti taj vrhunac. Pitanje je samo koliko time utječu na budućnost svojih ekipa, kojima su ionako već pružili sve što su mogli.
Prema ovim prvim zaključcima, Luka želi barem iskoristiti činjenicu da je ovo nakaradno turnirsko izdanje održano usred regularne sezone; na kraju nje hrvatsku reprezentaciju čeka još jedna završnica turnira i još jedna šansa da ova generacija, s Modrićem na čelu, ugrabi novi uspjeh.
Odnos Hrvata s Ligom nacija je otprilike preslika odnosa Hrvata i uspjeha; ako nismo u igri, tražimo sve načine da osporimo natjecateljsku vrijednost i turnira i ostalih sudionika. No, ako jesmo, kao što smo u ovom izdanju, onda je odjednom Liga nacija toliko bitna da i Luka naprosto ‘mora’ prolongirati svoju mirovinu zbog šanse za osvajanjem zlata na završnom turniru u Nizozemskoj.
Da se razumijemo, mišljenja sam da on to zaslužuje, i da logika iza toga leži baš u činjenici da igra fenomenalnu sezonu, koja sada nema onaj tradicionalni osjećaj završetka koji SP obično donosi. Istovremeno, Hrvatsku do lipnja čeka i početak kvalifikacija za Euro, a to s druge strane označava i početak novog ciklusa, odnosno nastavak procesa generacijske smjene koju je Dalić uspješno iznio. Kvalifikacijski je ciklus strašno bitan ne samo zbog plasmana na novo veliko natjecanje, već i zato jer služi tome da Hrvatska postepeno krene u postavljanje temelja za nove uspjehe, pa i tog Modrićeva jučerašnjeg obećanja o budućnim zlatnim medaljama.
Modrić nije samo motor ove ekipe i njen vođa, on je i glavni kotačić oko kojeg se rotira najveći dio momčadskog mehanizma. Trenutak u kojem se on povlači za sobom nosi tektonsku promjenu ravnoteže utjecaja u svlačionici, ali i osi igre na terenu.
Njega se ne može jednostavno zamijeniti novim mladim talentom, već će, najplastičnije rečeno, Hrvatska naprosto vrlo vjerojatno morati mijenjati i formaciju, kao i konfiguraciju igre, a to predstojećoj rekonstrukciji donosi dodatnu dimenziju. Složenost tih procesa iziskuje da se s njima krene što ranije, jer je idealno da Hrvatska već na Euru ponudi ne više samo budućnost, nego i novu sadašnjost, onu u kojoj neće biti Modrića.
On će u vrijeme Eura biti na pragu svog 40. rođendana, a s nizom talenata koji su već polako ušli u reprezentativni krug i čekaju na svoje mjesto, bilo bi možda i nepotrebno gledati kako ga se forsira u nekakvom veteranskom izdanju ili, još gore, u ulozi utega na klupi.
Hrvati se jako teško odvajaju od svog kulta ličnosti i zaslužnika. Luku ovdje pritom ne održava ego, nego i dalje nasušna potreba za njegovim kvalitetama; međutim, ovo bi proljeće moglo biti idealno vrijeme za usklađivanje dvaju suprotstavljenih imperativa, pri čemu ne postoji valjan razlog da Dalić ne bi mogao pokazati kako je spreman krenuti dalje s redizajnom kroz kvalifikacije, dok se Luki nudi ta zaslužena pozornica za još jedan posljednji uspjeh.
Njegovo bi najveće priznanje samom sebi, uostalom, bilo da povlačenjem na vrhuncu ukaže na to da Hrvatska ima budućnost i bez njega. I da smo je spremni vidjeti prije nego što se potencijalno počnu postavljati toliko omražena, negativnija pitanja.
