Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Moje prvo SP: USA ‘94

Sjećanje na staru fotelju, mali televizor i super turnir

Posljednji tjedan pred početak Svjetskog prvenstva uspomene postanu najintenzivnije, ponajviše uslijed bombardiranja informacijama i reklamnim sadržajima. I uvijek se navučem; plešući na tankoj, gotovo pa nevidljivoj granici između sjećanja još neformiranog dječjeg uma i naknadnih stotina pogledanih sažetaka, teško je filtrirati autentične uspomene, ali to zapravo i ne mora biti nužno loša stvar.

Moje prvo prvenstvo bi trebalo biti ono u Sjedinjenim Američkim Državama 1994. “Kao da se veliko skijaško natjecanje održi u Africi”, kako su to slikovito tada opisali novinari. Svjetsko prvenstvo, prvo po nominalnom završetku Hladnog rata, stiglo je do jedne od rijetkih oaza u kojoj nogomet do tog trenutka još nije utabao svoje čvrste i velike korake.

Pišem “trebalo”, kao da nisam siguran je li zapravo bilo ili nije. Tad sam bio pišljivi predškolac kojeg su fascinirale stvari poput onih zlokobnih bijelih titlova — onih koji su obavještavali svekoliko pučanstvo u kojem se kutu ratom poharane zemlje oglasila uzbuna — na ekranu malenog, kockastog Samsunga, za koji majka kaže da smo ga uzeli prinudno jer nam se stariji, veći televizor stalno kvario. Trebalo bi biti moje prvo, jer o tome svjedoči i album u kutu moje dječačke sobe, u kojem su potpuno nezgrapno i na više mjesta pogrešno polijepljene sličice. Ali granica između naknadne intervencije u vlastitu maštu kroz stotine pogledanih isječaka, sažetaka pa i čitavih utakmica dosta je tanka, ali zbog samih termina koji su kod nas bili uglavnom nepovoljni za dijete ne bi vjerojatno bilo puno drugačije ni da sam mogao pobožno upijati svaki trenutak tog turnira, kao što sam to radio samo dvije, a pogotovo četiri godine kasnije.

No, postoji razlog zašto ću bez obzira na te stvari uvijek reći da je moje prvo veliko natjecanje u životu to Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994.

Nedavno sam negdje naletio na britki internetski komentar koji kaže kako je period Svjetskog prvenstva najbolje ‘društveno ljepilo’ ikada, jer će svi oni nesretnici koji se kroz tih mjesec dana nađu u nebranom grožđu imati prigodu pokrenuti razgovor na temu netom odigrane utakmice, primjerice, Paname i Tunisa, o kojoj nema teorije da bi inače pričali. Snaga nogometa je zapravo u tome da kreira narative i uspomene čak i ako niste baš u potpunosti svjesni razvoja stvari na terenu, a to je upravo onaj odnos koji ja imam s tim turnirom u SAD-u i zbog kojeg ću uvijek reći da je to moj prvi turnir.

Ružnoća Jordana Lečkova bila mi je prirodnija od one nezemaljske nesretnog Trifona Ivanova, pošto je sa svojom ćelavom glavom djelovao kao vozač stare ‘trinaestice’

Sjećam se da su me osobito fascinirali Grci, ponajviše jer su mi na slikama i sličicama djelovali kao nestvarni ljudi, s tim imenima nalik onima iz dječjih enciklopedija koje sam posuđivao od susjeda s prolongiranim rokom vraćanja. Sjećam se i da sam redovito išao preko ceste, kod drugog susjeda koji je imao starijeg brata — onog kojem je tad sve bilo jasno i koji je najbolje znao objasniti zbog čega su Brazilci Brazilci i zbog čega ih se uvijek treba uzeti na onoj kutiji za koju se ne mogu jasno prisjetiti je li bila riječ o PC-u ili kakvom starom Komodorcu. Bili smo premali da nam se suvislo objasni zbog čega u tom čitavom šušuru nema naših, ali se sjećam i da me to pitanje morilo kudikamo manje od jednog srodnog: u više sam se navrata pitao zbog čega u Calciomondovom alamanahu — eno ga još na toj istoj polici, tik do albuma USA ’94 — iz 1992. umjesto ‘prave’ zastave stoji neka krnja crveno-bijela.

Sjećam se i stare, otrcane fotelje koju je stara htjela dekretom ukloniti iz kuće, ali je stari tiho protestirao tako što je sve utakmice pratio iz nje, pomičući je taman onoliko koliko je bilo potrebno da — iako je, realno, tek usputni uživatelj nogometa — sabere sve dojmove s utakmica na tom ekranu koji bi iz današnje perspektive veličinom više parirao poštenom tabletu nego televizoru. I kojem nikada nije radio daljinski, vječno omotan selotejpom.

Sjećam se da me u onim trenucima prijenosa koje bih ulovio fascinirala slika tolikih golemih stadiona, jer do tog sam trenutka mislio da se nigdje nikad ne bi moglo natiskati više ljudi nego na punom Poljudu. Prevario sam se, itekako; kada su kamere kružile ekranom, činilo mi se da je na nekoj tamo Južnoj Koreji, u onom bezglavom, dosadnom remiju protiv Bolivije na tribine stao čitav svijet. A onda sam i dosta godina poslije shvatio da je to moje prvo veliko prvenstvo bilo ujedno i ono s najvećim brojem gledatelja do dana današnjeg, unatoč činjenici da se četiri godine kasnije u Francuskoj format proširio na 32 reprezentacije.

Sjećam se i onih silnih plastičnih lopti koje su i dalje dizajnirali kao stari, klasični Telstar, jer su više-manje samo kožne bile dizajnom aktualizirane. A kožne smo počeli furati tek par godina kasnije, kada je najbolji i najveći rođendanski poklon koji je netko mogao dobiti bila lopta Tricolore, koju si poput odijela iznosio samo u najsvečanijim prigodama, da bi onda kroz vrlo kratki rok shvatio da ju je tužno gledati na parketu i kako je takvom svetom objektu mjesto među ljudima, na izraubanom betonu, gdje joj se svi skupa možemo diviti.

Sjećam se i da su me fascinirala ta imena, i da mi je kao nekako najprirodniji čovjek djelovao Jordan Lečkov, čija je ružnoća bila prirodnija od one nezemaljske nesretnog Trifona Ivanova, pošto je sa svojom ćelavom glavom djelovao kao vozač stare ‘trinaestice’ koja mi je tada vozila tik do kuće. Lagao bih kada bih rekao da se sjećam Carlosa Valderrame i njegove frizure, jer me Kolumbija nije ‘ulovila’, pa se tako ne sjećam ni afere koja je Andrésa Escobara koštala života.

I dok se sjećam svih ovih detalja, zapravo učvršćujem misao koja mi se javila dok sam i krenuo razmišljati o ovom tekstu. Čar prvog prvenstva je upravo u tome što je možda obrisana granica između pravih iskustava i naknadno proživljenih trenutaka uz snimke, ali ti nenogometni detalji koji se urežu zbilja čine to prvo prvenstvo najznačajnijim. Fotelja, stara televizija, lopte, videoigre, vozač autobusa; takve asocijacije neće biti svojstvene niti jednom prvenstvu do kraja života, jer mi već četiri godine kasnije sjećanja bivaju čvrsto vezana uz teren, nogometaše i igru, barem onoliko koliko sam je te 1998. shvaćao. I to je predivno, da se razumijemo, ali to onda postane samo dio pomalo i jednolične rutine koju ću sa zadovoljstvom ponavljati svake četiri godine do kraja života.

Iskustvo prvog turnira je, s druge strane, jedinstveno, pošto ove i ovakve uspomene ne može prebrisati ni slojevima prekriti niti jedan sažetak. Njime pak potvrđujemo da je nogomet sastavni dio života, jer ga od prvih uspomena vežemo uz konkretne životne detalje i situacije. Upravo zato zavidim onoj djeci kojoj će ovaj turnir u Rusiji biti onaj prvi, jer će i oni u ovoj eri bombardiranja informacijama i naknadne pameti imati turnir na kojem će ih to blaženo neznanje natjerati da se fasciniraju najsitnijim, trivijalnim detaljima.

I da se puno godina kasnije radosno sjećaju i kažu — da, to je zaista moje prvo prvenstvo.