Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Mosor protiv Mosora

Kako je Žrnovnica dobila derbi, a Žrnovničani opet svoj klub

Ako čovjek prokopa povijest Žrnovnice, gradića na padinama Mosora koji je pod administrativnom vlašću Grada Splita, lako može uvidjeti da se radi o maloj, ali itekako skladnoj zajednici: onoj koja vrlo brzo ustaje protiv svakog vida nepravde. Pa tako u doba Drugog svjetskog rata čitamo o “velikom narodnom zboru” koji se okupio podno Mosora i krenuo s diverzijama okupatorskih snaga. Nadaleko je poznata i ona priča iz Domovinskog rata, kada je žrnovnička samostalna satnija Sv. Jure sprovela zahtjevnu operaciju osvajanja raketne baze stacionirane iznad samog mjesta, što je bio itekako važan strateški ratni potez.

Žrnovničani su sada ponovno ustali.

Srećom, ovog puta se ne radi o potrebi za oružanim ustankom, ali su svejedno složno okupljeni prošlog vikenda stali na tribine lokalnog igrališta Pricvić, kako bi jasno i glasno dali podršku ‘svojima’. Osnovni problem u tome je što pojam ‘svojih’ u njihovom slučaju i nije baš sasvim jasan, barem na prvu.

Naime, prošlog vikenda je taj gradić od svega 3.000 stanovnika bio poprište gradskog derbija u Drugoj županijskoj ligi Splitsko-dalmatinske županije. Na jednoj strani Mosor, baš kao i na drugoj; dobro popunjene tribine pak redom zvižde jednom Mosoru, a glasno bodre ovaj drugi. Situacija kulminira kada u 18. minuti utakmice Ivan Kamber zabija za vodstvo crvenih, na što tribine apsolutno proključaju od oduševljenja. Bijeli Mosor je bio apsolutni favorit, ali ni činjenica da u svojim redovima ima nekadašnjeg prekaljenog strijelca hrvatskih i slovenskih prvoligaških travnjaka, čuvenog Romana ‘Žorža’ Obilinovića, nije pomogla. Pod pritiskom zvižduka s tribina bijeli do kraja nisu uspjeli ni zabiti za izjednačenje, pa su Crveni stigli do pobjede koja im znači puno više od pukih bodova.

“Igrali smo tako kako smo mogli, a to znači da igramo svi za jednoga”, rekao je nakon utakmice trener ‘gostiju’ Roberto Parać. “Iako smo imali nekoliko domaćih utakmica u Srinjinama, to nije naš domaći teren. Danas su momci dali više nego što mogu dati jer su došli u svoje Pricviće. Oni se tu sjajno osjećaju”.

To je, na neki način, bila još jedna pobjeda naroda nad okupatorom.

“Za godinu nam treba 10.000 eura, što smo skoro dosegnuli kroz članarine i donacije. Barbarić je tvrdio da ne može s 250 do 300.000 kuna godišnje subvencije“ 

Ako pitate mještane Žrnovnice kojima je stalo do nogometa, on je jedan jedini i zove se Vinko Barbarić, inače dugogodišnji predsjednik HNK Mosora, kluba osnovanog daleke 1928. i onog koji je izbacio svu silu prvoligaških igrača te nekoć bio respektabilan u drugoligaškim okvirima. Nazvati Barbarića ‘okupatorom’ možda djeluje preoštro, jer je on sam nadgledao dobar dio tih klupskih uspjeha kroz godine. S tim se zapravo onda slože i mještani, ali onda počinju objašnjavati i genezu priče koja je dovela do pobune i lanjskog osnivanja ovog novog, ‘drugog’ Mosora, za kojeg istovremeno s oduševljenjem prihvaćaju predznak ‘narodnog’. Upravo je gubitak tog narodnog, mještanskog predznaka bio okidač za promjene.

“Vinko se mogao tolerirati dok je klub još bio u službi zajednice, odnosno mjesta kao takvog”, počinje mi priču Ivan Bartulić, dopredsjednik novonastalog kluba koji se službeno zove NK Mosor Žrnovnica. Baš kao i mnogi drugi koji su s njim lani odlučili krenuti u osnivanje novog kluba, Bartulić je igrao u ‘starom’ Mosoru prije nego što je s 25 godina zaključio nogometnu karijeru kako bi postao inženjer građevine. “Svi koji su se okupili oko kluba inicijalno, ajmo reć’ osnivači, ljudi su koji su bili vezani uz Mosor na neki način i koji su ostavili dio života u Pricviću”, objašnjava Bartulić. “Ljudi kojima ime Mosor nešto znači i koji su tu proveli neki period igračke ili trenerske, pa i navijačke karijere.”

Problem s Barbarićem je na kraju kulminirao ne samo zbog strmoglavog rezultatskog pada, koji je lani dosegnuo dno raspuštanjem seniorske momčadi koja se natjecala u Prvoj županijskoj ligi, već upravo zbog terena na Pricviću. Njih je Barbarić, prema riječima građana, efektivno pretvorio u privatni teren, iako na to nema nikakvo pravo. Taj sportski kompleks uz rijeku Žrnovnicu desetljećima je bio ponos cijelog grada, a na njemu su gostovale ne samo reprezentacije, koje su u tom idiličnom okruženju potražile mir potreban za pripreme, već i veliki klubovi poput Ajaxa, koji je ondje gostovao 1974.

Barbarić je baš u tome vidio prigodu za dodatnu zaradu, ali problem u tome je što je Pricvić u vlasništvu Grada Splita, a to sada Barbarić sudski pokušava osporiti. Inače je on još 2004. osnovao tvrtku Pricvić d.o.o. kojoj su vlasničku strukturu činili on i njegova obitelj, a cilj mu je bio putem nje dobiti 70-godišnju koncesiju na terene, nakon čega bi tobože dovodio momčadi na pripreme i od toga ubirao novac. Na skupštini kluba je dao prijedlog da ta njegova tvrtka dobije koncesiju, što je i prihvaćeno, ali sve je stopirao Grad Split koji je zbog sumnji u malverzacije u klub čak poslao i Državno odvjetništvo. Na kraju je utvrđeno kako je kazneno djelo bilo tek u pokušaju, pa je “pojeo vuk magare”.

No, to Barbarića nije obeshrabrilo. Osim što i dalje prima 150.000 kuna godišnje naknade za održavanje centra makar s gradom već 15 godina nema valjani ugovor, terene drži pod ključem.

“On nije dozvolio nikom da pristupi klubu, a ni terenima, da ljudi daju svoje mišljenje”; tvrdi razočarano Bartulić. “Sada je to došlo do razine gdje nitko ne smije prići terenima jer on odmah zove policiju, tvrdeći da je to njegovo privatno vlasništvo. Tu čak više ni djeca iz osnovnih škola nemaju pravo doći trenirati ili održati neko natjecanje, a vatrogasci koji imaju svoje sportske turnire se također moraju snalaziti uokolo. Strašno”.  Pod lokotom je i jedini pristup šetnici uz rijeku, koji se nalazi u sklopu centra.

Bartulić tvrdi da je bilo pokušaja razgovora s Barbarićem, ali da je svaki s vremenom završio udaranjem o zid. Kada je lani Mosor raspustio seniorski kadar, što je bila direktna posljedica katastrofalnog vođenja kluba, kritična masa se okupila i rekla dosta. Početkom rujna prošle godine održana je osnivačka skupština novonastalog kluba kojoj se odazvalo 200 ljudi; oni su automatski postali i članovi, a ta brojka je s vremenom došla i do 300 ljudi, što je praktički desetina grada. No, osnivanje je tek početak.

“To je u ovakvoj situaciji dosta teško”, priča Bartulić. “Ono, od najosnovnijih stvari: gdje ćemo uopće igrati i trenirati, tko će biti trener i tko će igrati za nas, ali srećom su se odazvali ljudi koji su dugo u nogometu. Evo, prvi su nam pohitali podršku dati braća Ante i Frane Vitaić, legende koje su ponikle u Mosoru. Tu je i Željko Jeličić, Joškov brat, koji je legenda malog i velikog nogometa u Žrnovnici, dok je u veteranskoj ekipi i Ivan Palaversa, Antin otac. Svi su oni prošli kroz Mosor. Ivan Banović, nekadašnji prvoligaški vratar u Međimurju i Mosorovo dijete, izašao je iz igračke mirovine kako bi nam stao na vrata; sada brani za nas iz ljubavi i želje — kao i svi ti ostali momci.”

Tu se opet sve vraća na problem Pricvića.

S jedne strane momčad nema gdje igrati ni trenirati; treninge održava na dječjem terenu obližnjeg Uniona, što je neadekvatno za seniore, dok su zahvalni i susjedima iz NK Poljičanin u Srinjinama, koji je ustupio svoje igralište za odigravanje utakmica. San im je dobiti pravo na svoj dom, svoje Pricviće, jer žele podignuti klub na razinu da steknu uvjete za omladinski pogon. I tu se snalaze kroz suradnju s NK Brda u Splitu, pri čemu Mosorovi članovi sami financiraju dvije omladinske selekcije koje ondje treniraju pod Mosoroim imenom. Davno je prošlo vrijeme kada je tvrtka Lavčević, koja je kamenolom imala odmah iznad Pricvića, izdašno financirala Mosor s čak 500.000 kuna godišnje. Ovaj novi, narodni Mosor financira se isključivo kroz članarine i donacije sponzora; uvjeti su skromni, ali oni tvrde da žele biti samo realni.

“Mi smo ove godine stavili letvicu na 10.000 eura, koliko smo procijenili da je potrebno da izguramo godinu”, kaže Bartulić. “Taj cilj smo, evo, skoro dosegnuli isključivo kroz te članarine i donacije i nedostaje nam još malo da zaključimo budžet.  Mi smo presretni što u tome uspijevamo; kada je Barbarić lani ugasio seniore, tvrdio je da ne može funkcionirati s 250 do 300.000 kuna godišnje subvencije koje dobiva kao član Splitskog saveza športova. Mi pokazujemo da se itekako može”.

Nisu zadovoljni što se priča stalno mora vraćati na jednog čovjeka, kojem su građani na tom gradskom derbiju posvetili i transparent s natpisom “Dosta nam je jedan Mamić”. Kažu da oni nemaju namjere njega više tjerati, već samo žele dobiti jednaka prava kao i njegov klub, onaj koji nažalost nema svijetlu budućnost. Nadaju se da će se taj spor uskoro riješiti jer imaju jasan dojam da Grad stoji na njihovoj strani, ali dok se sve službeno ne definira i dok nemaju uvjete dolaska kući, razvoj im je dvostruko teži.

Doduše, društvo iz narodnog Mosora priča da im je rezultat u drugom planu, makar je bitan; na prvom mjestu je baš razvoj kluba kao kolektiva koji će služiti interesima mještana i u koji je dobrodošao svatko. Demokratičnost i transparentnost će demonstrirati na klupskoj godišnjoj skupštini koja će se održati u studenom i na kojoj će članovi imati pravo delegirati članove Izvršnog odbora.

“Sve odluke, od kupnje lopti i dresova do nekih velikih stvari, donosimo zajednički”. naglašava Bartulić. “Stav nas svih je da svatko tko pristupi postaje član i mi ne odbijamo nikog; nama nije želja da budemo kao u starom klubu, da smo tamo 28 godina i da nas nitko ne može maknuti. Naš klub postoji zbog mještana, da se ljudi kroz njega druže, da može doći tko god želi i da djeca mogu doći bilo kad koristiti terene, igrati se i uživati. A rezultat? Ako bude dobar, falabogu…”

Simbolično je da je narodni Mosor svoju prvu pobjedu u povijesti, nakon ovosezonskih pet uvodnih poraza, ubilježio baš protiv gradskog rivala.

U njoj se — kao i u nakon dugo vremena sjajnoj atmosferi na Pricviću, onoj koja je mnoge mještane podsjetila na Mosorove najsjajnije dane — oslikala davno izgubljena ljubav mještana prema svom nogometnom klubu, ali i otpor koji su spremni pružiti kada se udari na njihove vrijednosti. Koliko god sumanuto zvučala priča da jedan maleni gradić ima dva kluba, od čega je jedan ‘odmetnički’, ona samo pokazuje dokle seže ta hrvatska realnost u kojoj se simboli zajednice otimaju za privatni interes.

Srećom, potrebe za podizanjem glasa još uvijek ima i na toj lokalnoj razini; onoj koja je oduvijek u Žrnovnici, ali i općenito u društvu, bila katalizator promjena. Sada ostaje za nadati se kako će te promjene vratiti žrnovnički nogomet kući. Među svoje.