Ah, José. Zli, stari José.
Kao što se prodere Al Pacino u Kumu, svaki put kada pomislimo da je gotov, da smo sve vidjeli od njega, José Mourinho nas ponovno uvuče u spiralu svog mentaliteta, priče koja, baš kao i Kum, postaje nekakva varijanta spektakularnog filmskog serijala. I baš kao Kum, Mourinhova priča je ona koja je krenula fantastično i koju ili obožavate ili uopće ne doživljavate, ali od nje ne možete pobjeći u razgovorima o kultnim filmovima. Problem je taj što se čak i najtvrdokorniji fanovi Francisa Forda Coppole i njegova remek-djela zapitaju je li baš bio potreban taj treći, kičasti, i isklišejizirani dio.
Nekoć se za Mourinha govorilo kako se u punoj snazi prezentira tek u svojoj drugoj sezoni provedenoj u klubu, ali sudeći po razvoju događaja u Romi, taj se vremenski period poprilično sužava. Nakon što je norveški Bodø/Glimt u Konferencijskoj ligi potpuno posramio njegovu Romu sa šest komada u mreži, nanijevši tako Mourinhu najteži trenerski poraz u više od 1.000 utakmica, zli, stari José aktivirao je svoj scenarij koji obično ciklički dođe tek kasnije, nakon što izvrti privid da stvari ovaj put mogu biti drugačije.
“Napravio sam to (poslao kombiniranu momčad, op.a.) s dobrim namjerama, kako bi dao priliku onima koji vrijedno rade, ali i da malo rotiramo momčad na sintetičkom travnjaku po hladnom vremenu”, apologetski je po običaju krenuo nakon fijaska, prije nego što će postati full José. “Nikad nisam pokušavao maskirati činjenicu da smo limitirana ekipa; imamo 13 igrača koji predstavljaju momčad, drugi su na nekom drugom nivou”. Čitaj, drugi su, eto, trutovi za koje je realno da popiju šest komada u Norveškoj.
“Ja sam jedini krivac za taj poraz. Ja. Nije José Mourinho šupak”
Ako izuzmemo Hajdukovu publiku kao onu koja je izvan svake kategorije po nestrpljivosti i nerealnim očekivanjima, onda na nekoj općoj skali u toj domeni svakako globalno strši Roma. Iako je klub kroz povijest tek triput osvojio scudetto i iako je zadnji stigao prije 20 godina, navijači iz godine u godinu očekuju borbu za sam vrh. U Italiji postoji ta specifična pojava u kojoj za mnoge vrijeme može stati u nekom trenutku, onom koji će postati referentna točka za sve što dolazi. Za Romu je to ta 2001.
Upravo su zato novi vlasnici, američki poduzetnik Dan Friedkin i njegov 30-godišnji sin Ryan, po preuzimanju kluba prošle godine navodno prvo kontaktirali baš Francesca Tottija i Fabija Capella, dvije najprominentnije ličnosti iz 2001. Capellov dolazak u svojstvu tehničkog direktora se na kraju ipak nije ostvario, kao ni povratak pomalo i otuđenog legendarnog kapetana koji se ipak odlučio fokusirati na izgradnju svoje konzultantske agencije. Onda su se novi američki vlasnici pomamili za drugačijim vidom talijanske ‘zamrznute memorije’ i nazvali baš Mourinha da mu ponude jako dobro plaćen posao.
Jedna od istaknutijih misli koje je mladi Ryan Friedkin kao glavni operativac podijelio s medijima bila je ona kako se “ljudi boje stvari koje ne znaju ili koje nisu vidjeli”. Iako se ta izjava za Corriere dello Sport nije, naravno, odnosila na trenersko pitanje, simptomatično je nekako to povezati s Mourinhom. Čovjekom čije je vrijeme utjerivanja straha suparnicima u kosti ipak prošlo i kojeg smo zapravo previše puta vidjeli na isti način, onaj koji vrlo dobro znamo. Znaju ga i svi ti nestrpljivi Romini navijači, koji su ga spektakularno dočekali, kao rijetko koga u recentnom pamćenju.
Zapravo, ponovno je tu stvar u memoriji i kada je ona stala za Romaniste.
Dok je Mourinhov kult blijedio u Engleskoj, ali i globalno, i dok su njegove metode postajale predvidljive i frustrirajuće za igrače i za navijače klubova koje je vodio, u Italiji je on i dalje The Special One, onaj koji je s Interom 2010. spektakularno osvojio tripletu. Čak se na to, nimalo slučajno zapravo, referirao i sam Mou, podsjetivši kako mu je tada Roma bila glavni konkurent za titulu prvaka. Romu je sada nazvao ‘projektom’, i to ne svojim, ili barem ne samo svojim.
To mu selektivno talijansko pamćenje itekako ide u prilog, ali samo u varijanti u kojoj on odbija promijeniti sve ono što ga je s vremenom skinulo s trona i odbacilo u sjenu. Uostalom, u ruke je dobio momčad koja zapravo ima sasvim suvisli kostur; u rosteru vrijednom gotovo pola milijarde eura čak je devet imena koja imaju preko 100 nastupa za klub. Ta grupa uključuje i pojedince poput sjanog Leonarda Spinazzole, jednog od talijanskih heroja s Eura, kao i pouzdanog kapetana Lorenza Pellegrinija. Osim njih, tu su i talentirani mladići poput Nicole Zaniola i Amadoua Diaware, a zatim je tu i najskuplji ovoljetni prijelazni rok u Serie A, u kojem su ambiciozni novi vlasnici istresli pred njega praktički 100 milijuna eura za pojačanja — od iskusnog golmana Ruija Patrícija, preko Genoina napadača Eldora Šomurodova i toliko željenog Tammyja Abrahama.
Može se secirati ta momčad kudikamo detaljnije, može se pričati o tome je li to materijal za naslov prvaka ili, realističnije, za neko od prva četiri mjesta, ali to s Mourinhom sve pada u drugi plan. Sve je već viđeno, čak i kada stvari idu dobro.
Pobjedu protiv Sassuola, u jubilarnoj 1000. utakmici koju je vodio kao trener, Mourinho je proslavio onim tradicionalnim istrčavanjem s klupe i jurnjavom prema Curvi Sud. Sve smo to već vidjeli i mi, a pojedinci iz svlačionice, poput Henriha Mhitarjana i Chrisa Smallinga, svjedočili tomu iz prve ruke. Čak djeluje da je nesretni Pedro pobjegao iz svlačionice u redove mrskog gradskog rivala samo kako bi izbjegao susret s Mourinhom, a onda mu još i zadao udarac u gradskom derbiju.
Novim vlasnicima puna su usta ‘projektne’ priče, što je u nesrazmjeru s Mourinhovim konceptom, pogotovo u ovoj njegovoj post-fazi. Sada mu je zadnja nada za nekakvim trenerskim uskrsnućem činjenica da je u Italiji, da parafraziram Elvisa J. Kurtovića, uvijek u modi biti šupak. U talijanskoj nogometnoj kulturi to je dio šarma, u kojem je za imidž bitno znati prepucavati se sa stilom.
Ali kada su fore potrošene, odgovori predvidljivi, a pobjeđivanje nekonzistentno — Mourinho je, iako još friški, već izgubio tri utakmice i to oba derbi-ogleda protiv Lazija i Juventusa, ali i od Verone Igora Tudora — onda čak i to selektivno, romantiziranju sklono talijansko pamćenje počne kopnjeti. Pogotovo kada se radi o tako nestrpljivom i lako zapaljivom okruženju kao što je ono rimsko. Nije zalud onih 400 fanatika koji su prošli pola Europe kako bi pratili Romu na polarnoj bruci u Norveškoj postrojilo momčad nakon poraza. I nije slučajno da tu nije bio i Mourinho, koji je spremao onaj svoj šalabahter o (ne)kvalitetnoj momčadi.
“Ja sam jedini krivac za taj poraz. Ja. Nije José Mourinho šupak”, pokušao se naknadno oprati, nakon što je i on shvatio koliko je već proziran. “Nisam bio u pravu i ispisao sam negativnu povijest kluba”.
Mou i sam gaji viziju sebe iz tih nekih sretnih vremena, a možda i najsretnija su mu bila ona u Italiji. No, ovdje u Romi ima zadnji pokušaj da pokaže kako zaista nije, kako i sam kaže, šupak — iako istovremeno mora znati barem dijelom svog ega da je to laž. Nije to ni toliko loše biti u kulturi kojoj je najomiljenija psovka ona o općenju u stražnjicu, ali je loše kada od Gospodara sjene postaneš samo staromodni šupak.
