Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Nacija lažnih vjernika

Hrvatska zapravo uopće nema nogometnu kulturu

Okružen sam ljudima na punoj tribini, pripadnicima svih generacija. Oko mene more zeleno-bijelih zastava iznad kojih se lagano diže dimna zavjesa od koje ne zazire nitko — od dvoje starčadi tri reda ispod mene, pa do klinaca poredanih na ogradi. Dapače, oni to promatraju s oduševljenjem, vrteći svoje zastave. Preda mnom je fino podšišan travnjak s ljepšom nijansom zelene od one na tim zastavama. Uskrs je, sja toplo travanjsko sunce, a ja sam na utakmici momčadi iz donjeg doma najviše češke nogometne lige.

This is my type of religion, kako bi to rekao Jaime Meline, poznatiji pod svojim stage imenom El-P. Ta utakmica je zaista bila moja ideja svetkovine.

Stadion Ďolíček, dom praškog Bohemiansa, ima kapacitet od točno 5.000 sjedećih mjesta i gotovo je sasvim popunjen; službeni podatak o posjećenosti bio je 4.079 gledatelja. Klub se pritom bori za izlazak iz zone ispadanja, dok je suparnik Jablonec, klub koji se ove sezone bori za europska mjesta. Nogomet je očekivano krnjav i tvrd, ali atmosfera je briljantna: ono što vam prvo upadne u oči je baš ta obiteljska atmosfera koju ne uznemiravaju redovni rituali navijačke skupine na zasebnoj tribini. Na njoj se toči pivo koje košta svega euro, a ni nakon završetka utakmice policija ne formira špalire niti izdvaja navijače zbog korištenja pirotehnike. Sve djeluje opušteno i idilično.

Pritom ta idila nije uzrokovana činjenicom da je utakmica igrana na blagdan i po predivnom proljetnom danu. Već sam igrom slučaja ove sezone gledao taj klub na čijem je čelu legendarni Antonín Panenka u okolnostima sasvim suprotnim od ovih: u ledeno predvečerje na početku studenog suparnik je bio ništa atraktivniji (Teplice), ali je bez obzira na to na tribinama Ďolíčeka bilo čak i više gledatelja nego prošle nedjelje, njih  4.382. Za klub koji nije najpopularniji čak ni u svom kvartu, pošto je Slavijin stadion tek kojih parsto metara niz Vršovicku ulicu, kultura razvijena oko njega bez obzira na siromašnu kvalitetu igre i izostanak nekih velikih rezultata naprosto je frapantna.

Za Češku, međutim, to i nije toliko čudno. U Ostravi, gradu populacijom tek nešto većom od one koju broji Split, istovremeno su igrali domaći Baník i gostujuća SFC Opava. Iako je to bio sudar petoplasirane i 13. ekipe lige, atmosfera je i ondje bila poprilično impozantna s više od 15.000 gledatelja, od čega je 1.000 gostujućih navijača stiglo vlakom i zajedno s domaćima kreirali užarenu atmosferu na tribinama tog malog lokalnog derbija, onakvu kakvu kod nas ne viđamo prečesto.

Češka je populacijom dvostruko veća od Hrvatske, ali iz nekakve tržišne perspektive češki nogomet sam po sebi nije ništa značajno atraktivniji od hrvatskog. Fortuna liga je na UEFA-inoj rang-listi na 13. mjestu, samo dva mjesta iznad HT Prve lige, a i Dinamo se relativno lagano obračunao s češkim braniteljem naslova, Viktorijom iz Plzeňa. Ako Česi, kojima je hokej napetiji i popularniji od nogometa, mogu imati takvu atmosferu na relativno neatraktivnim susretima sredine ljestvice, gdje smo onda mi pogriješili?

Prodajemo priču o fanatičnoj maloj naciji koja luduje za nogometom, a zapravo je dovoljan malo jači vjetar da je odvrati od dolaska na stadion

Za početak, možda u tome da  uopće nemamo nogometnu kulturu.

U utorak su se u polufinalu Kupa na Maksimiru susreli Dinamo i Osijek. Dvije momčadi s vrha ljestvice u dvoboju na ispadanje u kojem su ulog i napetost znatno veći nego u običnim prvenstvenim utakmicama nisu uspjele privući više od 3.500 gledatelja. Istina, vrijeme nije bilo baš najbolje i igralo se na radni dan, ali atmosfera je bila gotovo sablasna, osobito za tako važnu utakmicu. Za usporedbu, usred tjedna i po podjednako lošem vremenu je u Pragu domaću utakmicu igrala i Viktoria Žižkov, još jedan kvartovski klub koji je pred ispadanjem u treću ligu, ali ga je došlo gledati 1.032 ljudi.

Dakle, gotovo trećina od onih koji su došli uživo gledati Dinamo i Osijek u polufinalu kupa. Također, i više nego što neki hrvatski prvoligaši mogu skupiti u ijednoj svojoj utakmici osim ako im stadion ne napune gostujući navijači.

“Nisam ja tu da brojim ljude”, odgovorio je Bruno Petković na pitanje o poraznom posjetu prije nego što je zahvalio onima koji su ipak došli. Bez obzira na fantastičnu sezonu momčadi Nenada Bjelice, Dinamo je tek jednom ove sezone u domaćem prvenstvu uspio privući peteroznamenkasti broj ljudi na Maksimir — bilo je to prilikom prosinačkog derbija s Hajdukom na koji je došlo 11.064 gledatelja. S domaćim prosjekom od 3.873 Dinamo jedva ‘šiša’ FC Zlín na 10. mjestu posjećenosti u Fortuna ligi.

Nabrajati i uspoređivati ostale brojke nema smisla jer stvar postaje samo još više deprimirajuća. Češka pritom nema toliko bolju infrastrukturu; tek se za Doosan Arenu Plzeňu i Slavijin Sinobo Stadium može reći da su podosta bolji stadioni od onih koje mi imamo, a čak ni Spartina Generali Arena, koju sam također posjetio ranije ove godine, nije komfornija od, primjerice, Rujevice ili Drosine.

Još je jedan mit koji kruži našim medijskim prostorom taj da je ograničavajući faktor razvoja jasne navijačke kulture u Hrvatskoj rastući problem huliganizma, koji onda odvraća obitelji sa djecom od odlaska na ionako nezanimljive utakmice. Uvjeravaju nas da je korištenje pirotehničkih sredstava posljedica nekakve ‘zaostalosti’ našeg društva, jer eto toga “na Zapadu” nema. Na svakoj od utakmica kojima sam prisustvovao u Češkoj pirotehnika je sasvim normalna stvar.

Na hrvatskim stadionima se pritom unatrag 20 godina mogu nabrojati tek tri značajna incidenta koja su rezultirala masovnim neredima i ozbiljnom prijetnjom za gledatelje. U sva tri slučaja radi se o derbijima između Hajduka i Dinama: dva splitska na prijelazu tisućljeća ostaju zapamćena i po prekidu same utakmice zbog sukoba navijača s policijom, dok je u recentnije vrijeme najgori bio onaj sukob Bad Blue Boysa s policijom na prvomajskom derbiju 2010. Na njemu je uslijed korištenja topovskog udara oko izgubio policajac Kristijan Trokter, koji je uz dvojicu ranjenih vatrogasaca u Splitu, također žrtava topovskih udara, primjer najteže ozlijeđenih osoba na hrvatskim stadionima.

No, koliko god su njihove priče teške i vrijedne svake osude, šira slika se nameće sama od sebe, a ona kaže i to da niti ne postoji evidencija osoba koje su stradale na stadionima. Ta činjenica pak sugerira da problem nije eskalirao, dapače.

Još je 2015. Krunoslav Borovec, tada zamjenik glavnog ravnatelja MUP-a, na okruglom stolu o problemu nasilja na stadionima u Hrvatskoj izjavio kako “statistički na stadionima problema nema više nego ranije”, te da u drugim zemljama problema ima “puno više”, uključujući i kod nas još srećom nezabilježene smrtne slučajeve. Taj je zaključak potvrđen i na lanjskoj Konferenciji o sigurnosti i zaštiti u organizaciji HNS-a, na kojoj je Dražen Vitez, Borovčev nasljednik na poziciji zamjenika u Ravnateljstvu policije, napomenuo kako je veći problem sukob ekstremnih navijačkih skupina daleko od stadiona, “na autocestama i drugim mjestima”.

Ako ostanemo na brojci od tri ozbiljnija incidenta u 20 godina, onda je teško govoriti o nekakvom “ogromnom problemu” huliganizma na stadionima. Primjerice, Češka je s više od 30 organiziranih huliganskih frakcija samo u jednoj sezoni izjednačila taj neslavni ‘učinak’, a i na nedavnom susretu četvrtfinala Europske lige između Slavije i Chelseaja je UEFA zatvorila pola Slavijine sjeverne, navijačke tribine zbog napada na igrače belgijskog Genta u ranijoj fazi natjecanja, kada je zabilježen i okršaj s navijačima ruskog Zenita, također na tribinama Sinobo Stadiuma. Ali očito da ni to nema utjecaja na razvoj navijačke kulture s naglaskom na obitelji koje kontinuirano pune tribine čeških stadiona.

Hajduk u nas jedini ima relevantnu brojku posjetitelja u nekim međunarodnim okvirima, a ujedno je i uvjerljivo najčešće i najviše kažnjavan u ligi. Klub će ove sezone nakon posljednje kazne izrečene poslije Jadranskog derbija odigrati nevjerojatnih pet utakmica iza zatvorenih vrata, ali mu je pritom prosjek gledatelja i dalje za naše prilike ogromnih 13.051 gledatelja, što je za gotovo 1.000 ljudi više od praške Slavije, koja je u Češkoj na vrhu po posjećenosti. Bez obzira na činjenicu da je zbog raznih delikata njihovih najvatrenijih navijača klub platio i preko 100.000 eura kazni ove sezone, na poljudskoj se dječjoj tribini redovito nađe više gledatelja nego na nekim drugim domaćim stadionima ukupno.

Što samo ogoljuje tugu nepostojeće hrvatske nogometne kulture.

Švicarski nogometni opservatorij CIES je ovog mjeseca objavio istraživanje posjećenosti utakmica kojim je obuhvatilo 51 ligu u 42 zemlje. Po njemu, Hajduk je unatrag pet godina ‘odgovoran’ za nešto manje od 34 posto ukupnog broja gledatelja na hrvatskim stadionima. Više na toj listi jedino je škotski Celtic.

Govorimo, dakle, o pet godina u kojima Hajduk ne zna za trofej ni za plasman u skupinu europskog natjecanja, a i drugo mjesto u prvenstvu mu je postalo teško dostižno — ni to, kao ni pirotehnika ili kazne nisu odvratile publiku od kluba. Štoviše, reklo bi se da mjesta za napredak ima jako puno u gradu u kojem je Hajduk praktički jedini preostali kohezivni element — ali to će prije svega ovisiti o rezultatu, a onda i o tome može li Torcida pridonijeti tom napretku tako da izbjegne neke sasvim nepotrebne i infantilne incidente zbog kojih klub ispašta i koji samo daju za pravo onima koji je često optužuju da je sama sebi svrha.

Bez obzira na to, Hajdukov primjer otvara oči u kontekstu nepostojanja prave nogometne i navijačke kulture u zemlji. Problem ne leži u nekakvom drastičnom problemu huliganizma na tribinama, pa čak ni u lošoj kvaliteti igre — jer, primjerice, susret Bohemiansa i Jabloneca, uvjeravam vas, nogometno nije osobito zanimljiviji od sudara Istre i Osijeka. Pa ipak, Ďolíček i njegova atmosfera nadmašuju onu na velikom dijelu hrvatskih stadiona, iako se radi o malom klubu.

Pravi problem su kao i obično nogometni vlastodršci, oni koji klubove vide kao poligon za vlastite interese, a kojima su navijači nerijetko tek nepotrebna smetnja. To su oni koji će čak pokretati sumnjive pravne mjere kako bi i najmlađe navijače otjerali s tribina i čiji igrači tvrde da “nisu tu da broje ljude” dok klub i dalje povlači alibi-poteze dijeleći stotine besplatnih kupona u dnevnim sportskim novinama, što i njihovu objektivnost dovodi u pitanje. Isto tako, kulturu navijaštva i organiziranog odlaženja na utakmice degradira i odobravanje sustavnog policijskog maltretiranja čak i običnih građana koji samo žele pratiti svoj klub bez ikakve primisli na incidente

Mi ćemo se radije sakrivati iza mitova i floskula, prodavajući priču o fanatičnoj maloj naciji koja luduje za nogometom, a zapravo je dovoljan malo jači vjetar da je odvrati od dolaska na stadion.

S druge strane, Česi se u pravilu ne kunu ni u što. U naciji koja ima 34,5 posto deklariranih ateista i čak 44 posto onih koji odbijaju dati odgovor na pitanje o svojoj vjeri, svetinje se ne slave praznim riječima, nego djelima. Mi smo kraj njih samo nacija lažnih vjernika.