Na suncu i sjeni

Najbolja na svijetu

Na tren je izgledalo kao u horroru Carrie. Ali Ada Hegerberg pokazala je klasu

Trebala je to biti večer kada se duboko ukorijenjene nepravde ispravljaju.

Stala je na pozornicu kako bi svojom pojavom pokazala da su se stvari promijenile, da je društvo spremno neironično priznati nju kao osobu koja tu stoji s razlogom i porukom na vrhu jezika koja će pomoći da se sva četa djevojaka, ali i ljudi koji se osjećaju kao ona — odbačeno, nepriznato, ismijano — napokon osjete prihvaćeno. Na njenom licu raširio se osmijeh, misleći da je konačno došao taj trenutak.

Trebala je valjda u danom trenutku doslovno pasti kanta sa svinjskom krvlju dok je Ada Hegerberg, najbolja nogometašica na svijetu, primala prvi Ballon d’Or koji je ikada došao u ruke ženskoj nogometašici. Čak i bez tog detalja scena je podsjećala na filmski klasik Carrie, u kojem djevojka koju maltretira autoritativna majka dobije priliku izaći iz represivne okoline u društvu koje ju je uvijek gledalo kao anomaliju i osvojiti titulu kraljice maturalne večeri. No, nagrada kojoj je Carrie trebala postati simbol odbačenih i neshvaćenih poslužila je samo da joj se ceremonijalno narugaju pred masom i daju do znanja kako nikad neće biti jedna od njih.

Kad je Ada Hegerberg dobila najveću individualnu nagradu u ruke, ono što je uslijedilo me istog trenutka podsjetilo na taj film.

O Martinu Picandetu, francuskom DJ-u koji je nekim čudom završio kao voditelj ceremonije dodjele Zlatne lopte, ne treba baš trošiti previše riječi. U pitanju je tip koji si je iz scenskih pobuda prišio umjestničko ‘skandinavsko’ prezime Solveig, a čija ste ostvarenja sigurno čuli ako ste ikada u životu imali prigode biti ili barem proći kraj nekog beach bara. Netko je, međutim, procijenio da je on idealno lice za voditelja programa dodjele najcjenjenije individualne nagrade u najpopularnijem sportu na svijetu, koja je ove godine prvi put u svojoj 62-godišnjoj povijesti dala i kraljicu. Ženski nogomet je sustavno marginaliziran, ismijavan i u konačnici praktično negiran kao legitimna stvar, a ovo je, barem su ljudi mislili tako, bio veliki korak naprijed u smjeru priznanja i izjednačavanja statusa žena u sportu.

Tek 23-godišnja Norvežanka je od potpisa za Lyonovu žensku selekciju 2014. godine zabila nevjerojatnih 120 golova u 95 službenih nastupa, čime je ogromnim dijelom pomogla ekipi da osvoji četiri uzastopna francuska naslova, tri Kupa i čak tri uzastopne titule europskih prvakinja. Gledajući je kako igra, lako je shvatiti da je ta žena nevjerojatno nadarena za nogomet, čak mimo tih izvanserijskih brojki i trofeja putem kojih je i došla do najveće pozornice za osobu iz nogometa.

“Još je dug put pred nama. Molim vas, vjerujte u sebe”

Za sedam mjeseci norveška ženska nogometna reprezentacija nastupa na završnici Svjetskog prvenstva. Kako stoje stvari, ona neće biti ondje. Svoj je golemi nogometni obol dala i u dresu svoje nacionalne selekcije: u 66 nastupa za reprezentaciju zabila je 38 golova, a ovo je trebalo biti njeno drugo Svjetsko prvenstvo nakon onog u Kanadi 2015., gdje je zabila tri gola u tri utakmice grupne faze. No, lani je odlučila kako se povlači iz selekcije iz jasno navedenih razloga.

“Ovo je teža strana igranja nogometa”, izjavila je Ada kada je upitana da objasni svoju odluku. “Očito bih voljela igrati za svoju zemlju. Od početka sam kritički nastrojena i izravna prema Savezu oko stvari za koje mislim da nisu bile dovoljno dobre tijekom moje karijere u nacionalnom timu”, dodala je.

Zajedno sa suigračicama, Ada je prošle godine pokrenula inicijativu u kojoj se zahtijeva da se status reprezentativki izjednači s onim muškim kolega i kroz subvencije. Igračice poput nje ili kolegice Caroline Graham Hansen itekako služe Savezu za promociju, pogotovo jer ženska nogometna reprezentacija postiže kudikamo bolje rezultate od muške, koja se punih 20 godina nije plasirala na završnicu velikog natjecanja. Problem leži u tome što i sponzori vole iskorištavati te sjajne nogometašice kako bi sebi priskrbili profit, od kojeg igračicama ide jako mali dio i od nih se očekuje da ne postavljaju previše neugodnih pitanja koja se sama nameću. Ada je bila među prvima koja ih je postavila i koja na njih nije dobila odgovore.

“Nije tu samo pitanje novca”, izjavila je po donošenju odluke o bojkotiranju nacionalne selekcije. “Znam što želim i koje su moje vrijednosti, i baš radi toga nije teško donijeti ovako teške odluke, jer je na kraju dana to pitanje iskrenosti prema samoj sebi.”

Norveški nogometni savez i predstavnici ženske nogometne reprezentacije su u međuvremenu potpisali novi, poboljšani kolektivni ugovor, koji je omogućio da se u ženski nogomet ulažu jednaka sredstva kao i u kudikamo lošiju mušku selekciju. To je presedan na globalnoj razini, pogotovo u sportu koji je tradicionalno smatran ‘muškim’. Taj kolektivni ugovor trebao je biti veliki korak naprijed u pravičnom vrednovanju uspjeha i značaja ženske nogometne reprezentacije za norveški nogomet, ali i sport u globalu.

Međutim, s vremenom je postalo jasno kako je Savez taj presedan donio samo kako bi otklonio pritiske, a ne jer zbilja vjeruje da je temeljita promjena u mentalitetu potrebna kako bi se nogometašice zaista vrednovalo onoliko koliko i zaslužuju. Upravo to stoji iza njenih riječi, jer je i u praksi pokazala da bacanje novca na problem isti neće riješiti. Novca ima, ali promjene u mentalitetu i percepciji još ne, a to je ono što za Adu stvarno radi razliku.

Ovo je i dalje svijet u kojem djevojke, baš kao Ada i njena starija sestra Andrine, trenutno članice Paris Saint-Germaina, žele provoditi vrijeme na travnjaku, ali se moraju potčiniti izrugivanju i stereotipizaciji dok im dječaci ne dopuste da zaigraju s njima nogomet, jer za djevojčice zasebno i nema baš puno mjesta. A svjetske glavešine misle, kao i uvijek, da se novcem i dijelom glamura, time što je zovu “ženskim Lionelom Messijem” — kao da ne može biti najbolja sama po sebi — mogu izbrisati godine iskrivljene percepcije i omalovažavanja.

I onda, baš kao i u kultnom horroru, neki idiot sve to svede na ono što i dalje percepcija ženskog nogometa u glavama prosječnih ljudi jest: sprdačinu. Solveig nije imao obraza pitati Luku Modrića zna li tresti dupetom jer ga se boji; njegova statusa stečenog kroz status koji nogomet ima u društvu. Ade se ne boji, dapače, već je kroz to pitanje, još smiješniju ‘ispriku’ i smijeh publike rekao ono što se o ženskom nogometu misli.

A ona svojim izjavama nakon dodjele nagrade nije željela dopustiti da fokus padne na incident i zasjeni trenutak slave na velikoj sceni za nju samu i ženski nogomet općenito.

“To je noć u kojoj slavimo najbolje nogometaše na svijetu, muške i ženske”, izjavila je. “Ona stavlja u prvi plan oba spola, a tako bi i trebalo biti. Oni su isti kao i mi, svi smo svakodnevno naporno radili da dostignemo stvari poput ove. Međusobno poštovanje postoji. Nema razlike.”

Najbolja nogometašica na svijetu i tako je pokazala svoju klasu, ali i snagu. Onome što je meni izgledalo kao Carrie promijenila je kraj i dobila bolju osvetu nego da je nakon poniženja telepatijom išla pobiti čitavu dvoranu. Kako se u tom trenutku osjećala možemo samo pretpostaviti, ali njeno otresito “ne” i odlazak s pozornice bili su poruka sami po sebi — poruka bijedniku i onima koji misle kao on da su nebitni.

Međutim, njena borba za prihvaćanje se nastavlja.

“Još je dug put pred nama”, rekla je u svom obraćanju javnosti i poručila djevojkama koje se bave nogometom: “Molim vas, vjerujte u sebe”.

Ada Hegerberg očito jest i vjeruje i dalje. Ako mimo njenih majstorija na terenu postoji nešto što trebamo upamtiti s dodjele prvog Ballona za žene, onda je to ta poruka.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.