Fort William FC je nogometna momčad sa samog sjevera Škotske koja više od dvije godine ne zna za pobjedu. Taj lokalni petoligaš je prošlu sezonu završio na posljednjem mjestu Highland League s dva remija u 34 utakmice, uz nevjerojatnu gol razliku koju čini samo 21 postignut i čak 245 primljenih golova. U međuvremenu su momci još uspjeli i administrativno podebljati taj svoj neslavni rekord, pa su u jednoj utakmici na teren poslali neprijavljenog igrača, zbog čega su kažnjeni oduzimanjem devet bodova. Kada ste toliko loši, tih devet bodova znači da ste sezonu skončali u minusu; za njih je on konkretno iznosio -7 bodova.

Od navedene 34 utakmice prošle sezone Fort William je u njih 10, dakle u gotovo trećini susreta, poražen s više od 10 golova razlike. Da se priča ovog kluba piše sama od sebe potvrđuje i izvještaj s jedne od tih utakmica koji naglašava kako je održavanje bilo upitno zbog činjenice da su jeleni preko noći provalili na teren i iskoristili ga kao svoj zahod u tolikoj mjeri da je gotovo čitav travnjak bio prekriven izmetom divljači.

Da je pravi i jedini smisao rezultat, ti bi se ljudi valjda naglavačke pobacali s brda koje nadgleda teren na kojem ih svakog vikenda nemilice trpaju ostale seoske ekipe

Humora među igračima ne nedostaje, valjda zato jer su šale na vlastiti račun jedino i što im preostaje. Veznjak Scott Hunter, po zanimanju arhitekt, sebe na Twitteru naziva Shite Ronaldo uz hashtag #SH7. On je jedan od rijetkih seniora koji su uz ovu ekipu ostali godinama i koji se svake sezone iznova pojavi na prozivci uoči njenog početka, svjestan da mnogi njegovi suigrači u takvom okruženju i s manjkom makar minimalnog uspjeha izgube nadu. Prošlu su sezonu, primjerice, započeli dvama porazima po 11:1, što je odmah na početku dalo jasne konture kako ni te godine neće biti puno bolje.

“Znali smo kako će to realno izgledati”, rekao je Hunter. “Kada 10. ili 11. gol uđe, upadnete u jako mračno mjesto i to je vrlo težak osjećaj za opisati. Kada ljudi vide naše rezultate i počnu nam se smijati, to bude srcedrapajuće. Ali sve je to valjda dio puta”.

Kada ste svjesni da ste vjerojatno među najgorim momčadima na svijetu, teško je jasno shvatiti o kakvom putu uopće pričamo. Pitanje je to s kojim se i oni susreću svakog vikenda kad izađu na teren s nadom da je možda to taj dan kada će napokon doći do pobjede samo da bi primili novu porciju i s njega izašli potpuno posramljeni. U jednom trenutku su zbilja pomislili da je dosta i da čitava ta priča zaista nema smisla, te su vijećali oko toga treba li klub istupiti iz lige kako bi prekinuo tu svoju tužnu agoniju. Pobjedu ionako rijetko tko i pamti, makar je jedna zabilježena u travnju 2017. kada su svladali Strathspey Thistle. No, tada su zaključili kako predaja nije opcija.

“Kroz život sam vidio gašenje turističke zajednice, lokalnog mjesnog vijeća i najveće firme u kraju”, izjavio je Stewart MacLean, klupski predsjednik. “Jebiga, rekao sam da ne smijemo dopustiti da izgubimo i našu lokalnu momčad”.

No, tada se dogodio i zaokret.

Fort William je gradić od kojih 10-ak tisuća stanovnika smješten na sjeverozapadu Škotske, duboko u fjordu gdje je stadiončić Claggan Park, kapaciteta 4.000 gledatelja, stacioniran u podnožju veoma strmog brda Ben Nevis. Taj dio zemlje je zabačen, a situaciju donekle pospješuju turisti koji onamo redovito dolaze, uglavnom radi planinarenja. Rijetki od njih dođu pogledati utakmicu, ali baš zahvaljujući jednom putniku namjerniku njihova je priča postala viralna.

Jon Cox je YouTuber koji vodi popularni kanal Loki Doki s gotovo 50.000 pretplatnika i na kojem se bavi snimanjem svojih podviga u Football Manageru. U jednom od njih je odlučio kako je Fort William najveći mogući izazov na igri, pa je preuzeo momčad u toj virtualnoj simulaciji kako bi je barem u njoj pokušao dovesti do te toliko željene pobjede. No, to se i u virtualnom svijetu pokazalo kao pravi izazov.

“U jednoj sam epizodi prikazao stanje s napadačima”, pričao je Cox. “Tada sam shvatio da jedan od njih zapravo nema prirodnu poziciju, zbog čega sam rekao da je nemoguće da je taj čovjek uopće nogometaš. To su vidjeli sami Fort Williamovi igrači, zbog čega smo se malo i pokoškali na Twitteru”. Međutim Coxov serijal o Fort Williamu nije završio tu. Iz epizode u epizodu gledanost je rasla, a on se sam vezao uz klub s tako nesretnom pričom.

“Kada navijate za veliku momčad, zaboravljate što znači biti dio ekipe na ovoj razini”, objasnio je. Tu nije riječ o biznisu ili novcu, to je strast igranja nogometa i zajednice. Momci imaju srca od čelika kada se svaki vikend vrate na taj teren igrati”. On je prihode od popularnog serijala s Fort Williamom odlučio prebaciti na klupski račun, a s njim su u gradić stigle i kamere te novinarske ekipe, što je klub dovelo na naslovnice. Nije, doduše, bila riječ o nekoj pozamašnoj svoti, tek nešto više od 5.000 funti, ali za klub koji konstantno živi u gubicima to je bila spasonosna financijska injekcija.

Cox je sam stigao u Fort William predati igračima ček uoči jedne utakmice koju su, naravno, izgubili: dao ga je u ruke stvarnom treneru, Russellu MacMorranu. A ovaj je klupu preuzeo spletom okolnosti: MacMorran je radio kao policajac i s godinama službe zaradio PTSP, te se zbog dijagnoze morao povući, što ga je bacilo u dodatnu depresiju i izolaciju. Nogomet i Fort William bili su njegov spas: prvo je radio kao klupski tajnik da bi klub naglo ostao bez trenera nakon što je njegov prethodnik odustao nakon jednog poraza s čak 14:1 od izvjesnog Formatine Uniteda. MacMorran je tada uskočio na klupu i ondje i ostao, makar se rezultati nisu poboljšali. No, oni nisu najbitnija stavka.

“Podrška koju uživam je nevjerojatna, ona me održala na životu u jednom trenutku”, priča MacMorran. “Preuzeo sam ekipu koja je bila potpuno bez morala i samopouzdanja, čak i bez ljubavi prema nogometu. Danas kada pričam s navijačima više ne čujem samo kako je ova ekipa beskorisna, već nas cijene zbog nastojanja i sposobnosti. To je pravi duh ovog kluba”.

Opstanak kluba od vitalnog je značaja za tu malu zajednicu koja svakim danom gubi na populaciji. Mladi uglavnom ne vide perspektivu u ostanku, a pošto je Fort William edini nogometni klub u radijusu od čak 100 kilometara — najbliži drugi klub i ‘lokalni’ rival Clachnacuddin udaljen je punih 106 kilometara, odnosno dva sata vožnje — taj “najgori klub na svijetu” jedina je šansa da lokalna djeca, kojih je u klubu više od 200, zaigraju nogomet. Time zapravo pomažu svojoj zajednici i uče ih da je osjećaj pripadnosti važniji od rezultata. Ako se držite zajedno, onda je lakše podnijeti činjenicu da ste zbilja očajni.

Priča o Fort Williamu, najgoroj ekipi na svijetu, važna je u kontekstu suvremenog nogometa.

S početkom nove nogometne sezone na vidjelo izlaze i nove brojke koje najveći klubovi zarađuju, a s njima i nova razina rastuće stratifikacije i podjela između bogatih koji postaju još bogatiji i ostatka koji više ne može ni sanjati neki ozbiljan rezultat na europskoj razini. Od ukupno 20 milijardi eura koje se distribuiraju klubovima u najvećim svjetskim ligama, čak 74 posto otpada na lige Petice, a one zarađuju čak osam puta više nego idućih 50 liga zajedno.

Prošlosezonski Ajaxov plasman u polufinale Lige prvaka bio je jedino pojavljivanje nekog kluba izvan liga Petice u samoj završnici natjecanja još od 2005. Više nije samo riječ o tome da se nikada neće ponoviti trijumf bukureštanske Steaue ili Crvene zvezde, već je iluzorno očekivati i da se ponovi Portov trijumf iz 2004., što dokazuje i razina podrške koju je povijesni teškaš poput Ajaxa uživao lani. Čak je i Europska liga kao drugorazredno europsko natjecanje postala nedostižan san za ogromnu većinu momčadi i od Šahtarova osvajanja 2009. jedino je Porto dvije sezone kasnije prekinuo englesko-španjolski duopol koji u tom natjecanju vlada već čitavo desetljeće.

Ne čudi stoga što nas UEFA pokušava uvjeriti kako je logičan korak naprijed uvođenje još jednog natjecanja u kojem će taj ostatak s dna lonca igrati besciljne utakmice samo kako bi održali iluziju da rezultat u Europi daje neki smisao cijeloj priči.

I odjednom sve naše ekipe postaju Fort William u okruženju u kojem svi postajemo luzeri na nekoj općoj razini. Možemo se rugati izostanku rezultata i prosječnoj gol-razlici od -100 koja taj klub prati godinama unazad, ali potreban je jedan takav radikalan primjer da nas sve nauči pravoj lekciji. Rezultat je, naravno, bitan i on gura momčadi naprijed u nastojanju da budu što kompetitivnije, ali kada shvatite da ste odbačeni i omeđeni okvirom koji vam ne dopušta da iz njega izađete, onda cijela priča postaje relativna. Tada osjećaji nemoći i fizičke osamljenosti kroz koju svaki vikend prolazi društvo iz Fort Williama postaju univerzalni, a onda i rezultat postaje nekako relativan pojam.

Luzeri iz škotskog sela su nas podsjetili na pravi smisao nogometa i njegova značaja za ljude koji se okupljaju oko nogometnih momčadi. Da je pravi i jedini smisao rezultat, ti bi se ljudi valjda naglavačke pobacali s brda koje nadgleda teren na kojem ih svakog vikenda nemilice trpaju ostale seoske ekipe, baš kao što najveće ekipe trpaju ostatak svijeta kada im sustav natjecanja dopusti da se uopće upare. Srećom, nogomet je puno više od toga: on kreira osjećaj pripadnosti toliko jak da ga ni stotine golova i deseci poraza ne mogu slomiti.