Na suncu i sjeni

Najluđi grad na svitu

Što je zapravo fanatizam kad je Hajduk u pitanju?

Petak navečer je, dva dana prije rasprodanog ogleda između Hajduka i Osijeka na Poljudu. Palim TV i kao predjelo za nogometni vikend i tu prigodu puštam novi film oskarovca Paola Sorrentina È stata la mano di Dio, na Netflixu preveden kao The Hand of God.

Sorrentino je rođeni Napoletan, a zbog naslova filma je zastupnik sada pokojnog Diega Maradone ljutito zvao Sorrentina i prijetio mu pravnim sankcijama bude li riječ o nekakvoj neautoriziranoj ekranizaciji El Diegova života u Napulju. Film i jest biografski ispričan, ali kroz Sorrentinov život koji se prelama preko nogometa. Sudbina je htjela da na zadnji dan snimanja Maradona umre.

Paolo je već kao 16-godišnjak tragično ostao bez roditelja, nakon što su mu majka i otac stradali uslijed curenja ugljičnog monoksida u svojoj vikendici. U toj je vikendici tada trebao biti i on sam, ali je tog dana išao na gostovanje u Empoli, zaluđen Napolijem i Maradonom. U to proljeće 1987. klub je bio svega pet utakmica od proslave titule, prve u svojoj povijesti. Ta je anegdota ekranizirana i u samom filmu, kad mladić na sprovodu svojih roditelja zaključi kako su mu Napoli i Maradona zapravo spasili život. Maradona mu je bio, kaže Sorrentino, “prvi pravi doticaj s umjetnošću”, pošto kod kuće i nisu imali pregršt knjiga, a ni gledali puno filmova. Maradona i Napoli bili su mu referentna točka za život, za smijeh i suze.

“Ne smijete to zvati pretjerivanjem”, objasnio je poslije. “To je moja realnost. Kad pišem, onda počnem vjerovati u vlastite laži, do točke u kojoj nisam više kadar razlikovati što je istina, a što laž. To vam može izgledati groteskno ili iskarikirano, ali za ljude u Napulju to nije toliko egzotično. To je naprosto ono što nas čini onakvima kakvi jesmo i kakvi smo bili.”

Od “najluđeg grada na svitu” lako ostane samo nekontrolirano ludilo koje se pojavi i nestane s kišnim periodima

Onakvi kakvi jesmo i kakvi smo bili.

Par sati prije nego što sam upalio Sorrentinov film, Hajduk je objavio da je rasprodao pun kapacitet stadiona za utakmicu s Osijekom.

Dva dana su redovi krčili ulice i trgovačke centre diljem Dalmacije; dva dana su telekom mreže zatrpavane pozivima i preklinjanjem za jednostavnu informaciju kako uopće doći do ulaznice, kao da je riječ o kakvom europskom finalu ili proslavi toliko iščekivane titule, a ne običnoj utakmici koja Hajduk može, u najbolju ruku, ostaviti na trećem mjestu jesenskog dijela prvenstva. To je Split, kažu vam, grad u kojem je dovoljna iskra da zapali sve i izazove euforiju iz raznoraznih razloga, uglavnom lišenu nekog realnog povoda. To je splitska realnost i ne smijete to zvati pretjerivanjem; to je naprosto ono što nas čini onakvima kakvi jesmo i kakvi smo oduvijek bili.

Prošao sam u četvrtak kraj tog dugog reda pred dućanom u Marmontovoj ulici, tik do ribarnice, vječnog epicentra svih splitskih priča. U nekim drugim okolnostima ljudi bi ondje proklinjali tu mladost, rugajući joj se zbog loše Hajdukove forme i proklinjući sve sjećanjem na neka davna, slavna vremena, vješto prešućujući periode kada su i oni sami gledali Hajduk koji se čak borio za ostanak u ligi. Sada se i oni dive Marku Livaji, pričajući o mesiji koji je, slično kao Maradona Sorrentinu, najbliže poimanju umjetnosti što će mnogi klinci iz tog reda za ulaznice vidjeti. Teatara, kina i koncertnih prostora u gradu predanom u ruke turistima bez prave borbe ionako više i nema; šutke su ih predali oni koji su se kleli u autentičnost dok su sami oglašavali svoje stanove na Airbnb-ju ili Bookingu.

Kaže mi nadalje jedan prijatelj kako je određeni tip iz reda za ulaznice mrtav-hladan priznao da na Poljudu nije bio još od onog revijalnog, rođendanskog Barcelonina gostovanja 2011., ali kako je sada “morao ići” jer “želi uživo vidjeti tog Livaju kako igra”.

To je tip anegdote koji će vam Splićani u trenucima euforije ispričati, daveći vas pritom u svakoj drugoj rečenici podacima kako ovaj rasprodani stadion znači i to da će Hajduk u nedjelju gledati više ljudi nego što je Rijeku ove sezone na Rujevici ukupno gledalo ljudi na svih 11 domaćih utakmica zajedno, a o Dinamu da se i ne priča. Reći će vam kako je to ultimativni dokaz tog ludog i unikatnog južnjačkog mentaliteta, onog koji se samo može eventualno pronaći u Napulju, Marseilleu i još eventualno ponegdje, i to u natruhama. To sve jest istina, ali i u tim faktima ima element priče koja u jednom trenutku dođe u fazu kada je teško reći što je istina, a što je samo ono u što se Splićani vole uvjeravati i zašto će se uvrijediti ako im kažete da tu ima dosta pretjerivanja.

Tek nešto više od mjesec dana ranije u Splitu tako nije bilo redova, a ni gužve na Poljudu; ispod prozora mi nisu, kao ovog vikenda, prolazili roditelji koji su djecu tjerali da po putu pjevaju navijačke pjesme, ili oni koji su zaustavljali časne sestre s molbom da “udru jednu molitvu za Hajduka”. Iz zvučnika prolazećih automobila nije dopirao zvuk obrađene Mišine uspješnice, a cijeli se grad činio siv i nervozniji nego inače, i to ne zbog juga i kiše koji su oblijevali ulice i sam stadion.

Hajduk je bio u lošoj formi, Jens Gustafsson je postao bivši, a na inauguraciju Valdasu Dambrauskasu protiv Hrvatskog dragovoljca na Poljud je stiglo ravno 3.240 gledatelja, što je jedva desetak posto ovog današnjeg kapaciteta — iliti, još slikovitije, ona tampon zona na zapadu koja je zadnja puštena u prodaju i također odmah planula pod naletima očajnika. Točno 20 dana poslije, čak i nakon velikog i dramatičnog slavlja na Rujevici protiv Rijeke, na utakmicu s Istrom došlo je tek 4.560 ljudi.

Uvrijedit će se mnogi, znam, kada na ovakav dan kažem da je priča o ludom i prepunom Poljudu danas u velikoj mjeri uljepšana laž.

Ne znači pritom kako je činjenica da su hajdukovci prepunili Poljud protiv Osijeka nešto vrijedno tek usputne fusnote u kronici Prve HNL, ali ako tu priču pričamo samo kao nešto izdvojeno, onda sve skupa postaje samo laž koja je tu da uvjeri ljude kako ništa više od ovoga ne postoji i da nikome ne treba više ništa dokazati. Realnost je. pak, takva da hajdukovci trebaju dokazati još puno toga prvenstveno sami sebi; trebaju još dosta granica pomaknuti kako bi utvrdili tu priču o fanatičnoj vjernosti, o podršci u trenucima kad momčad gubi, ali i kad “tuče”. To “ludilo” naprosto i nije ludilo ako ga ugasi nešto južine i poneki kiks.

Hajduk je, otkako je Lige 10, tek jednom konstantno punio trećinu stadiona tijekom čitave sezone. Bilo je to u sezoni 2017./18., kada je sve do potkraj drugog dijela sezone ostao u borbi za titulu, i to dvostruku, a te je sezone Hajduk na Poljudu prosječno pratilo 11.999 gledatelja. Bila je to, dosta indikativno, i rekordna sezona po pitanju prodanih sezonskih pretplata, njih 7.964, što je isto uvelike vezano uz najbolji klupski europski put još od ulaska u grupnu fazu Europa lige tamo davne 2010.

Dolazio je Hajduk još nekoliko puta na prag peteroznamenkastog prosjeka, ali ga nije uspijevao prebaciti; ona sezona bila je ta kad je rezultat ipak bio trend, ali ne u punom smislu one fantastične i često banalizirane te krivo interpretirane Torcidine poruke. Rezultat je činio trend dolaska na stadion u gradu koji s okolicom ima preko 200.000 stanovnika, a to nije ni osobito ludo, a kamoli originalno.

Isticanje kako su te brojke od kakvih 8.000 gledatelja u prosjeku i dalje nedostižne za ostatak lige samo se pretvara u pljuvanje po samom sebi i vlastitom ‘mitu’. To da je Hajduk najgledaniji klub u Hrvatskoj nije ni letimična dvojba već praktički više od desetljeća, bez da se pritom uopće ulazi u razloge slabe posjećenosti ostatka lige. Prepreke u vidu pandemijskih ograničenja u ovom obliku također nisu mjerodavne, pošto je priča na više ili manje istoj razini barem to isto desetljeće.

Hajdukovce, a pogotovo Splićane, nije dugoročno motivirao ni otpor spram kvarnog sistema, pošto je one 2014./15. — kad je ta pobuna bila na vrhuncu i kad se na prosvjedu nakon neodigranog derbija na Rivi okupilo 40,000 ljudi — prosjek gledatelja stao na ispod 8.000 (7.948), što je najmanje otkako je Lige 10. S prosječno barem jednim, ako ne i oba domaća derbija protiv Dinama, koji kao najatraktivnije utakmice uglavnom na Poljud privuku minimalno 20,000 ljudi — ali isto tako ne budu baš po definiciji rasprodani — taj prosjek dobiva i dodatnu, porazniju dimenziju.

Ne pokušavam ovime reći da je cilj rasprodati stadion svaku utakmicu, niti prodavati odvratne, elitističke priče o prednosti onih “tisuću pravih”, već samo napisati priču u kojoj ne lažem samog sebe, kao što to na svoj način radi Sorrentino, ali i većina hajdučke populacije, vođena pomalo i lažnim fanatizmom. Poanta je želja da Hajduk zaista živi svoja dva najiskrenija slogana, ona koji su često i najismijavaniji kada ih se ulove suparnički navijači i cinici. Prvi je taj da je rezultat nešto čemu se stremi, ali da je ideal podrške ono što mora biti vječno, a to je onda naslonjeno na drugi — onaj koji kaže da su navijači Hajduku vjerni neovisno o ishodu. Ako je uspjeh ono što u najbolju ruku popunjava tek trećinu stadiona, onda to iziskuje priznanje o tome da to baš i nije fanatizam.

Fanatizam su, s druge strane, ljudi koji su kroz godine stali imenom i prezimenom kao malo tko kako bi praktički spasili Hajduk iz ralja onih koji su tek bili politički namjesnici, u trenucima u kojima se taj toliko željeni uspjeh dogovarao na stranačkim sastancima, za stolovima konoba. U tom bi razdoblju Hajduk kao prvoplasirana momčad dočekivao Osijek pred kakvih 2.500 gledatelja, naprosto zato jer je osjećaj otuđenja i potpune disfunkcionalnosti bio prevelik čak i za ljude željne nekog sporadičnog osjećaja ekstaze i nadmoći. Prototip osjećaja za kojim žudi onaj tip koji će sada prvi put nakon više od 10 godina vidjeti Poljud, kada je taj revijalni dolazak Barcelonine rezervne momčadi izdašno plaćen novcem poreznih obveznika.

Fanatizam je onih 4.790 donatora koji odvajaju novac kako bi otkupili paket dionica koji će Hajduk i formalno učiniti klubom svih navijača. Fanatizam su nedvojbeno svi oni koji iz vikenda u vikend potežu iz svojih gradova i sela, udaljeni i po par stotina kilometara od Splita, samo kako bi bili uz svoj klub.

Istovremeno i dalje postoji mnoštvo ‘fanatičnih’ Splićana koji žive gotovo preko puta stadiona, ali koji su prvi u nizu kada u trenucima loše forme, onako u prolazu, počnu s onim ispraznim frazama u stilu “dobar ti je Hajduk”, samo da bi sada ljutito psovali dok traže kartu viška. Njih čak i ti istinski fanatici spominju i na gostovanjima, baš kao kada se prošlog vikenda u Zagrebu odjednom izrazila bojazan kako bi netom izboren remi protiv Lokomotive mogao negativno utjecati na euforiju u gradu. Kakva je to, zaboga, onda uopće euforija?

Fanatizam je i onih par slučajeva ljudi za koje znam a koji su, isfrustrirani takvim oscilacijama, pomalo i suludo odlučili kako će svoje pretplate danas udijeliti nekom drugom, naprosto jer nemaju osjećaj da mogu autentično osjetiti ovu utakmicu omeđeni ‘nepoznatim’ ljudima koji Hajduk doživljavaju kroz rezultat ili kroz tog jednog igrača, ma koliko on bio dobar.

O njima možete misliti što hoćete; ja prvi mislim da je to pretjerivanje, ali oni postoje i oni navode na neko šire promišljanje o pojmu fanatizma. Podatak da je ovo jedna od rijetkih Hajdukovih utakmica u kojima je sjeverna tribina rasprodana posljednja isto tako priča jako puno o profilu tog općeprihvaćenog ‘fanatizma’, pogotovo u sklopu zaista pohvalne akcije u kojoj je klub za ovaj susret fiksirao cijenu za sve tribine na 30 kuna.

Tu negdje prava realnost postaje tek ova sorrentinovska, u kojoj činjenice bivaju nategnute do razine mitova i u kojima će čak i stamenog trenera Dambrauskasa euforični navijači pomalo i podjebavati kada nakon slavlja u derbiju izađe iz tunela na Maksimiru, samo kako bi još jednom gestikulirao opijenoj rulji na prepunom jugu da smiri doživljaj jer Hajduk, uostalom, još uvijek nije ama baš ništa osobito bitno postigao.

Negiranje toga postaje, pa… laž koja hrani samu sebe, baš kao što čitavo skrivanje iza priče o ‘južnjačkom fanatizmu’ postaje skrivanje iza nemogućnosti da se jedna takva populacija suoči s činjenicom da ne može prijeći vlastite, zapravo razmjerno i nisko postavljene granice, pogotovo na duže staze.

To je, reći će vam Splićani, ono što nas čini onakvima kakvi jesmo i kakvi smo uvijek bili.

Problem je samo u tome što ni sami Splićani rijetko znaju baš jasno definirati što to točno podrazumijeva, pa od “najluđeg grada na svitu” lako ostane samo nekontrolirano ludilo koje se pojavi i nestane s kišnim periodima.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.