Na brdašcu iznad Wrexhama nedavno je bio podignut natpis koji je imitirao onaj čuveni znak “Hollywood” u Los Angelesu; podigli su ga lani navijači lokalnog kluba u (za britanske standarde) omanjem gradiću u sjevernom Walesu, sve u ludoj nadi da će poveznica koju njihov petoligaš indirektno ima s jednom od najglamuroznijih globalnih industrija polučiti barem kakav-takav popkulturni učinak.
Wrexham AFC jest veći dio svoje povijesti proveo po dubinama niželigaškog nogometa u Engleskoj, u čijem se sustavu natječe još od 1922. Imao je Wrexham i izlete u Europu — točnije, u nekadašnji Kup pobjednika kupova, budući da je sudjelovao u velškom kupu. Najviše se pamti povijesni prolaz Porta 1984. (1-0 i 3-4) te sraz s Manchester Unitedom 1990. (0-2 i 0-3), a igrao je i protiv Hajduka 1972. (pobjeda 3-1 i ispadanje zbog gola u gostima nakon poraza 0-2 u Splitu) i protiv Rijeke 1978. (pobjeda 2-0, poraz 0-3).
Ali klupska je povijest bogatija na druge načine, dokazujući tezu da rezultat nije jedina stvar koja kreira narativ oko kluba. Wrexham je službeno šesti najstariji klub na svijetu, treći koji ima profesionalni status; osnovali su ga još 1864. lokalni kriketaši, a Racecourse Ground, u funkciji od daleke 1807., najstariji je stadion na svijetu na kojem se i dalje aktivno igra nogomet. Kroz povijest je ta priča odražavala vjernost lokalne zajednice, one koja klub bez rezultata nije napuštala ni kada je 2004. upao u ogromne financijske probleme uslijed sukoba s lokalnim poduzetnikom, tadašnjim vlasnikom, koji je — nakon propalog pokušaja iseljavanja kluba s njegova povijesnog igrališta da bi ga pretvorio u stambeni projekt — digao ruke od svega.
Srećom, najcrnji scenarij je izbjegnut; navijači, oformljeni u udrugu Wrexham Supporters’ Trust, od 2011. su i formalno većinski vlasnici kluba. Konsolidirali su financije, ali tek dovoljno da klub održavaju ‘u zelenom’; iako odani, ipak su nedovoljno brojni i slabo financijski potkovani kao zajednica iz tradicionalno rudarskog grada da bi klub podigli na višu razinu, pogotovo u današnjim okolnostima.
“Je li Field Of Dreams film o bejzbolu? Zapravo nije. To je film o ocu i sinu koji se pokušavaju povezati. Taj kontekst je ono što te uvuče u takve priče”
Tu priliku su im, međutim, priuštili neočekivani novi partneri u dotad nezamislivom — doslovno filmskom — scenariju.
Lockdown je ogromnoj većini ljudi ostao u pamćenju kao, jasno, izrazito stresan period u kojem smo teduge dane provodili bindžajući filmove i serije koje ranije nismo imali vremena ispratiti. Jedna takva priča je, međutim, promijenila jako puno toga za sve kojima je Wrexham u srcu; njima je lockdown zapravo donio kraj neizvjesnosti ili barem neočekivani optimizam umjesto sveopćeg pesimizma. Svemu je kumovao Humphrey Ker, britanski komičar i scenarist, koji je uoči pandemije započeo rad na TV projektu zajedno sa zvijezdama poput Roba McElhenneyja — kojeg poznaju iz humoristične serije It’s Always Sunny in Philadelphia — i holivudskog glumca Ryana Reynoldsa.
Ker je pasionirani nogometni fan i duge dane na setu provodio je zezajući se s Robom i Ryanom oko najstereotipnije moguće podjele između Amera i Britanaca, one oko nogometa. Za McElhenneyja i Reynoldsa to je bio dosadan sport u kojem se igra može naprosto ‘udaviti’ ako je to jednoj momčadi u interesu. No, Ker im je naglasak stavio na onom što Amerikancima često prođe ispod radara, a to je kulturološki značaj nogometa na lokalne zajednice, gdje su najbolje priče uglavnom zakopane ispod blještavila elite.
Kako bi im dodatno i slikovito argumentirao tu svoju poantu, Ker im je početkom lockdowna preporučio sjajni serijal Sunderland ’Til I Die, u kojem se ta neraskidiva poveznica posrnulog kluba jako intenzivno i emotivno stapa kroz odnos s podjednako posrnulom zajednicom iz koje dolazi. Također im je preporučio dokumentarac o Diegu Maradoni, koji je za HBO režirao Asif Kapadia; u njemu je također riječ o priči puno široj od one o briljantnom nogometašu. Reynolds, koji je zapravo Kanađanin, te McElhenney, rođen i odrastao u radničkom dijelu Philadelphije, gdje se zajednica na sličan način okuplja oko svojih Eaglesa, progutali su taj sadržaj.
McElhenney je toliko duboko ušao u tu priču da je došao na naizgled ludu ideju ulaganja u nekakav takav, lokalni nogometni klub. Reynolds nije neki veliki ljubitelj sporta i tek površno prati NHL, ali ga je priča svejedno dovoljno zaintrigirala. Ker je isprva bio šokiran, ali se vrlo brzo bacio na posao slaganja popisa klubova u koje bi se dalo uložiti; on je sada na poziciji koju vjerojatno u životu nije mogao zamislit: Wrexhamov je izvršni direktor.
Da, sve to skupa zvuči pomalo neuvjerljivo i kao dio šireg problema bogatuna koji o nogometu pojma nemaju iz nekakvog hira ili trenda ubace lovu u klubove koje onda tretiraju kao svoju igračku, a onda ih, kad im dosade ili kad novca ponestane, ostavljaju u propasti i zajednicu u rasulu. Međutim, ovaj se trojac i prije nego što je krajem 2020. i formalno preuzeo većinsko vlasništvo upoznao baš s značajem kluba u širem kontekstu i njegovoj poveznicom s lokalnom zajednicom. Sastajali su se navijačima, pogotovo onima iz Supporters’ Trusta, a oni su im u detalje objasnili priču i dali do znanja da su otvoreni za diskusiju o prodaji, ali samo ljudima koji steknu njihovo povjerenje. Na kraju, čak je 98,6 posto navijača izglasalo suglasnost za prebacivanje vlasništva na glumački dvojac, odnosno, trojac. Wrexham je tako postao možda i najslavniji mali klub na svijetu.
Status glumačkih zvijezda prenio se na njega i značio instant-pozornost javnosti; Reynolds i McElhenney zajedno imaju kakvih 50-ak milijuna pratitelja na društvenim mrežama i bezbroj kontakata u poslovnom svijetu, što im je priskrbilo i sponzorske ugovore, uključujući TikTok kao glavnog sponzora. Tribine su se punile ljudima; u predpandemijskom razdoblju prosječna je gledanost iznosila od 3.000 pa do 5.000 ljudi, a sad je na gotovo 10.000, što je razina kakvu u Wrexhamu nisu vidjeli od 1970-ih.
No, dvojac ostaje odlučan u namjeri da dodatno produbi vezu s gradom i navijačima kao onome što ga je i privuklo u projekt. Kako je to McElhenney jednom prigodom sažeo, za njega uvijek postoji scenarij po kojem bi oni mogli ispasti “zlikovci” i ta mu je prijeteća misao također katalizator da ustraje u održavanju povjerenja ljudi. Prvu su fazu priče zaokružili snimivši svoj doku-serijal Welcome to Wrexham, u kojem je najmanji naglasak na vlasnicima, a najveći na ljudima koji su taj klub izgradili, održavali i na kraju spasili.
Međutim, ova priča, koliko god jedinstvena i zasad pozitivna bila, lako može odvratiti od šireg problema vezanog uz nju. Nje, uostalom, ne bi ni bilo da je Wrexham imao kapaciteta doći do nečeg većeg i boljeg na krilima svojih navijača. Oni jesu tu, i uvijek će biti, ali je život u najskupljem nogometnom okruženju na svijetu — u susjedstvu engleskih giganata, pa i dvaju lokalnih teškaša iz Swanseaja i Cardiffa — sveden na preživljavanje. U takvom kontekstu prodaja kluba ljudima koji su se na nogomet naložili preko ovakve priče djeluje vrlo riskantno, bez obzira na to koliko vlasnici stalno naglašavali kako se ne miješaju u odluke iz sportske sfere, već za to imaju stručne ljude koje su angažirali.
Isto tako, filmska priča kojoj su se nadali postala je i podsjetnik na to koliko ni novac sam po sebi ne znači previše na putu do rezultata. Kad su se na onom filmskom setu prepucavali oko atraktivnosti nogometa, Reynolds i McElhenney bili su produkt odgoja u franšiznom modelu, onom u kojem nema sustava promocije i ispadanja. Kada su se upoznali s tim konceptom i svime što on nosi, posebno u emotivnu smislu, bili su šokirani. A onda su ga upoznali i na neposredni način, završivši sezonu porazom koji slama srca — onim od Grimsby Towna u polufinalu doigravanja za viši rang.
“Sport je na svoj način beznačajan ako ne znam što netko potencijalno može izgubiti”, objasnio je Reynolds američkim medijima rezon iza svog ulaganja. “Ono, što je igrač prošao da završi baš tu. Što klub znači za zajednicu. Ako razmislim o filmovima koji su duboko utjecali na mene, sjetim se Field Of Dreams. Je li to film o bejzbolu? Zapravo nije. To je film o ocu i sinu koji se pokušavaju povezati. Taj kontekst je ono što te uvuče u takve priče.”
Put do uspjeha je, dakle, i s holivudskim novcem trnovit i dug; može vas odvesti na vrh tamošnje planine Snowdon, ali i baciti duboko, kao u okno velških rudnika. I to je ono što u praktičnom smislu ove zvijezde sada upoznaju i proživljavaju. Upravo to što su se namjerile na to da zajedno s navijačima proživljavaju, slave i pate je, reći će vam ekipa iz Wrexhama koja je podignula onaj natpis iznad grada, temeljni uvjet iskrene dobrodošlice.
