Čini se da bauk konačno kruži Europom. U Manchesteru se prošle nedjelje oveća skupina navijača izdvojila iz mase koja je prosvjedovala pred Old Traffordom da bi pronašla svoj put do travnjaka i tako onemogućila odigravanje najvećeg premierligaškog derbija između svog Manchester Uniteda i Liverpoola. Njihovi transparenti i glasnice su pritom poručili kako smatraju da je došlo vrijeme da američka obitelj Glazer preda vlasništvo nad klubom, i to ni manje ni više nego u njihove, navijačke ruke. Druga grupa je okupirala klupski trening-kamp u Carringtonu, a pred očima Olea Gunnara Solskjæra, Nemanje Matića, Michaela Carricka i Darrena Fletchera izvješena je poruka s natpisom “51% — MUFC 20”.
Takve su poruke podigli i Liverpoolovi navijači, kojima nakon serije prosvjeda bogati vlasnici iz američke Fenway Group pomirljivo nude “dijalog”, kao da su u pitanju razmažena djeca, a ne ljudi od kojih Liverpool živi. Chelsea, prvi klub koji je javno obznanio kako odbacuje svoju ‘prijavu’ u ono propalo superligaško društvo, sada objavljuje kako će navijači od 1. srpnja imati pravo demokratski odabrati ljude koji će ih predstavljati unutar klupske uprave. Cijela situacija je došla i do britanskog Parlamenta, nakon što je preko 105.000 ljudi potpisalo i predalo peticiju kojom zahtijevaju da profesionalni klubovi u Velikoj Britaniji uvedu čuveni 50+1 model upravljanja. To je natjeralo i britanskog premijera Borisa Johnsona da očvrsne u svom stavu, vječno populistički orijentiranom.
“Tracey Crouch (bivša ministrica sporta u Johnsonovoj Vladi, op.a.) će odraditi korjenito istraživanje o upravljačkim modelima u nogometu”, izjavio je Johnson nakon superligaškog fijaska. “Isto tako i o tome što možemo učiniti da promoviramo ulogu navijača u tom upravljanju.”
Istovremeno, tamo na siromašnoj periferiji, jedna je navijačka udruga objavila kako je na javnoj dražbi kupila dodatnih 1,86 posto dionica ponuđenih preko tvrtke u stečaju, čime je stekla ukupno 26,39 posto vlasništva u klubu.
Ono što Hajduk ima je ono za čim sada čeznu navijači najbogatijih klubova, a to je osjećaj da su dio zajedničkog dobra i da kroz sve pobjede i poraze prolaze zajedno
Naravno, riječ je o udruzi Naš Hajduk i projektu otkupa Hajdukovih dionica, s istim ključnim ciljem koji sanjare i navijači diljem Europe: da navijači — svi navijači — imaju većinski vlasnički paket kluba u svojim rukama. Hajdukovi navijači s ovih nešto više od 26 posto dionica u svojim rukama nisu dobli nikakvu “apsolutnu vlast”, ali su stekli mogućnost da s kontrolnim paketom dionica zaštite najvažnije klupske tradicijske elemente: njegov grb, ime, zastavu, dres, ali i Kodeks kao vrhovni dokument kluba te pravo na organizaciju demokratskih izbora za Nadzorni odbor.
Jasno, kod nas uvijek ima onih koji ‘znaju najbolje’, pa dok ljudi u Manchesteru, Liverpoolu, Londonu i, eto, Bordeauxu — gdje su se vlasnici preko noći pokupili iz kluba i ostavili ga tako na rubu bankrota — zazivaju ono što u Splitu navijači odavno uzgajaju, tu se nude tisuće već dosadnih i prožvakanih teza oko čitavog koncepta.
Neke od njih su jednostavno plod neinformiranosti, iz inertnosti ili naprosto iz frustracije zbog slabih rezultata na terenu, dok drugi dolaze iz onih malicioznih krugova onih koji žele navijače vratiti u dane kada su ljudi iz klubova sjedili sa sucima po parkiralištima i markiranim novčanicama kupovali ne čak ni uspjeh, nego tek konkurentnost. Ali ta priča je već stoput ispričana i nakon 10 godina zbilja je bespredmetno ponavljati iste mantre kako bi se pokušalo argumentirano odgovarati na marginalne teorije zavjere.
Tih dodatnih 1,86 posto u vlasništvu zvuči minorno, ali Hajdukovim navijačima predstavlja možda i ključnu stvar u čitavoj priči.
Detaljno poznavajući tijek procesa mogao bih s popriličnom sigurnošću garantirati da pojedinci koji su kroz ovih 10 godina delegirani da nadziru i razvijaju taj hajdučki projekt imaju više sposobnosti i znanja aktivno preuzeti neku od funkcija u klubu, i da sigurno ne bi bili ništa lošiji od svih onih koji su unutar ovih 10 godina prodefilirali kroz Hajduk; od ekonoma, pa do ljudi u sportskom sektoru. Naravno, samim tim mi je stoput — pogotovo uslijed blijedih rezultata koje klub postiže — prošlo kroz glavu pitanje bi li bolje rješenje bilo direktno delegiranje ljudi na takve funkcije?
Moj odgovor je i dalje ne, jer se time efektivno ruši cjelokupni koncept i vraća ga se na jednu od prvotnih opcija kada se cijela ideja o demokratski vođenom Hajduku rađala. Tada je bivši splitski gradonačelnik Željko Kerum frustrirano ponudio navijačima mjesta u Upravi, na sličan način na koji sad vlasnici ovih engleskih giganata pokušavaju raskomadati koncept navijačkog upravljanja nekakvim simboličkim postavljanjem pojedinaca u kut sobe, gdje će zauzimati volumen dok se odluke i dalje donose po ustaljenom principu. Upravljački modeli generalno ne mogu funkcionirati na taj način, jer bi time u realnosti sve ostalo negdje na pola, degradirajući pritom navijače na drugačiji način.
Veći problem u cijeloj priči oko koncepta vlasništva je nekakvo opće shvaćanje o tome da postoje kaste koje su, eto, ‘sposobnije’ upravljati nečim tako kompleksnim i slojevitim kao što je nogometni klub, pogotovo kada ima toliki uteg tradicije i očekivanja od vojske navijača. Utoliko mi je shvatljivo kada navijači nemaju namjeru udariti nogom u vrata i kazati kako su baš oni mjerodavni aktivno voditi svakodnevne procese u klubu, ali mi je pomalo neshvatljivo da se kao potencijalno rješenje za dugoročno unaprjeđenje izbornog procesa u Hajduku radi nesvjesni korak ka elitizaciji.
Hajdučka zajednica, novo tijelo koje su ljudi iz Našeg Hajduka osnovali, predstavljena je kao savjetodavno tijelo iz kojeg će se, nadaju se, razvijati kandidati za Nadzorni odbor. U teoriji ta ideja zvuči zanimljivo; u zajednicu bi se okupljali ljudi s jasnim iskustvom na upravljačkim pozicijama, čime bi se izbjegao’šok’ koji je kod brojnih sadašnjih i bivših nadzornika izazvala tranzicija na jednu takvu specifičnu poziciju. Usto bi se jasnije svakom tko je eventualno zainteresiran za kandidaturu omogućilo da iz neposredne blizine usvoji sve što je potrebno kako bi bio shvatio mehanizme rada nogometnog kluba.
No, problematična je formulacija traženih članova: iz Našeg Hajduka su naglasili kako će to tijelo “prije svega okupljati poslovne ljude s bogatim iskustvom rada u upravama velikih tvrtki ili iskustvom rada u nadzornim odborima”.
Ako je nogomet u svojoj modernoj eri išta slikovito prikazao na praktičnom primjeru, od Hajduka do Real Madrida, to je da nekakva ‘poslovna’ pozadina ne garantira ništa.
Štoviše, na nekom općenitijem uzorku se pokazuje da su baš oni najrazvikaniji menadžeri i poslovnjaci skloni donositi potpuno promašene i naprosto opasne odluke, često zbog mesijanskog sindroma koje im javnost prišije. Jedan direktor s višegodišnjim iskustvom na upravljačkim pozicijama je tako svojedobno smatrao shodnim da je, zbog 100-njak tisuća kuna godišnje uštede, rješenje uskratiti juniorskoj momčadi razvojnog nogometnog kluba kao što je Hajduk igranje natjecanja na nacionalnoj razini, zbog čega je razvoj talenata od kojih klub živi uvelike patio. Niz drugih je, na ovoj globalnoj razini, mislio da je rješenje prepustiti cjelokupni nogomet u ruke američkih investicijskih fondova i osnovati nekakvu mutantsku franšiznu ligu za bogate, da bi cijela priča popadala kao kula od karata u samo dva dana.
Opsesija takvim kastinskim vizijama društvene hijerarhije jasna je nuspojava kaotičnog smjera u kojem čitavo društvo ide već godinama, i u kojem je mjerilo uspješnosti postala ideja da netko zgrće novac. Tako se kod nas rađa opsesija spram osuđenih kriminalaca poput Zdravka Mamića, koji je novac zgrtao tako što se probijao kroz mulj dok nije kreirao monopolistički sustav preko leđa kluba u vlasništvu naroda. Tako se rađa i opsesija spram Glazera ili Arsenalova Stana Kroenkea, također uspješnog biznismena koji će u povijesti tog velikog kluba ostati upamćen kao čovjek koji je najuspješnije izvlačio profit iz njega. A na kraju svega se i on sam ugurao na gramzivi vlak zvan Superliga, zbog čega su se i u tom dijelu Londona samo reaktivirali stari prosvjednici.
Ne smatram da bi trebalo otići u drugu krajnost i zatvoriti prostor bilo kome. Ali, posao kao takav ne poznaje lica i otiske prstiju, već samo sustavno planiranje i mjerljive ciljeve. Hajdukovi navijači, čak i oni koji gorljivo zastupaju ovakav model upravljanja, općenito misle da je jedan od većih problema unutar strukture taj što su u ovom sazivu Nadzornog odbora sjedila trojica sociologa, a ne što je još jedan ‘uspješni poduzetnik’ na Skupštinu došao i pokazao prazan slajd u prezentaciji na mjestu gdje bi trebala stajati strategija poslovanja. A to je glavni razlog zbog čega Hajduk već godinama luta — ne taj što su navijači preuzeli na sebe odabrati ljude koji bi trebali spriječiti lutanje i usmjeriti klub u nekom konkretnom smjeru, temeljenom na shvaćanju njegove tradicije i veličine, ali i zahtjeva koje moderni sport nameće.
Hajduk treba rješenja programske prirode, a ne kulta ličnosti, i to je za mene smjer u kojem se nadograđivanje izbornog procesa treba kretati.
I zato je s druge strane ovaj ‘simbolični’ kontrolni paket Našeg Hajduka bitan. On nas podsjeća na to što čini srce jednog nogometnog kluba i nogometa u cjelini; svatko tko je ikada pogledao Velo misto zna da su u Hajdukovom slučaju grb, zastavu i dres podjednako osmislili i popularizirali i inžinjeri i lučki radnici i težaci. Isto kao što su borbu za Kodeks i mogućnost demokratskih izbora na svojim leđima iznjedrili ljudi različitih pozadina i priča. Štoviše, baš su oni ‘uspješni poduzetnici’ prethodno klub doveli do bankrota, iz kojeg su ga svojim novcen čupali ‘obični’ ljudi. Oni koji ga svojim novcem- sada čvrsto vežu uza sebe, jer ljudi koji taj nogometni klub vole i jesu najveća Hajdukova konstanta još od osnutka.
Hajduk možda nema konkurentnost ni u domaćim okvirima, ali ona se i dalje može razmjerno brzo ostvariti, ma koliko se kaotično sve činilo. Ono što Hajduk ima je ono za čim sada čeznu navijači najbogatijih europskih klubova, a to je utjecaj na odluke koje će biti u skladu s klupskim identitetom. Osjećaj da su dio zajedničkog dobra i da kroz sve pobjede i poraze prolaze zajedno.
Utoliko je borba za nogomet zajednička borba svih nas, i ono što danas povezuje Hajdukove, Unitedove, Liverpoolove i Bordeauxove navijače, kao i navijače stotina drugih klubova diljem svijeta koji tek sada dižu svoj glas.
