Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Naš klub u ničijem gradu

Borba za Hajduk je borba za Split — ili za ono što je od njega preostalo

U jeku traženja novih niša koje bi klubovi s marketinškim potencijalom mogli iskoristiti za samopromociju profiliralo se jedno sasvim novo, ali nipošto ne i zanemarivo polje. Tzv. streaming platforme poput Amazona i Netflixa, na kojima za relativno pristupačni iznos imate pristup najnovijim izdanjima filmskih i TV serijala, profilirale su se kao dominantni medij mlađe publike — dakle, one s najvećim potencijalom pri vrbovanju možebitnih novih fanova. Naravno, nije dugo trebalo da u to polje uđu i sportski kolektivi: po uzoru na čuveni ESPN-ov sportski dokumentarni serijal 30 for 30, klubovi poput Manchester Cityja i Juventusa odlučili su ispričati svoje priče kroz format blizak mlađoj publici. Uglavnom se tu radi o peglanju ionako sterilno popeglanog imidža — kao što je to sa Cityjevim serijalom All or Nothing, koji u osam epizoda prati tijek lanjske šampionske sezone.

Ovog sam tjedna odlučio pogledati nešto što je konceptualno slično, ali istovremeno potpuno drugačijeg tona. U pitanju je priča o propasti Sunderland A.F.C.-a i njegova pada iz Premier lige sve do League One, ekranizirana kroz serijal Sunderland ‘Til I Die.

I već u prvoj sceni se istaknuo lajtmotiv čitave te tužne kronike.

Ona se odvija u lokalnoj crkvi, u kojoj se ljudi polagano okupljaju za misu. Kadar prelazi preko posjetitelja od kojih mnogi nose Sunderlandove šalove i dresove. Po svemu sudeći, to nije tek ‘obična’ misa; toliko daje do znanja i sam svećenik, koji pozivom na molitvu zapravo priča priču. “Pomolimo se za nogometni klub Sunderland i naš grad”, poziva s oltara. “Dragi Bože, pomozi nam da shvatimo što nogomet znači za našu zajednicu. Pokaži nam kako nogomet pomaže ujediniti i vodi nas do razumijevanja kako izvući najbolje iz svake utakmice. Pomozi Sunderlandu, jer uspjeh naše momčadi vodi do uspjeha i prosperiteta našeg grada.”

Korelacija između uspjeha momčadi i grada u ovom je slučaju dosta jasna, ali ne na način na koji svi očekujemo. Sunderland i njegova nogometna momčad prate se u tužnoj spirali koja je od vrha krenula prema dnu, ali za koju nitko zapravo ne zna gdje joj je kraj. Grad je to koji je nekada bio poznat kao najveće brodogradilište na svijetu; s njegovih je dokova u mora u jednom trenutku puštano 25 posto ukupne kvote novih brodova na čitavom svijetu, dok su brojni rudnici ugljena zapošljavali i hranili drugi dio populacije tog grada na sjeveroistoku Engleske.

Njegov strmoglavi pad započeo je gašenjem industrije pod torijevskom vladom na čelu s Margaret Thatcher, tradicionalno omraženom ličnosti pogotovo u tom dijelu zemlje. Brodogradilišta su se postupno zatvarala sve dok 1988. i posljednje nije stavilo ključ u bravu, a rudnike je unatoč masovnim prosvjedima dočekala ista sudbina. Danas kao uspomena na industriju koja je othranjivala desetke tisuća ljudi stoji spomenik petrolejskoj lampi odmah od Sunderlandova doma; Stadium of Light izgrađen je simbolički na lokaciji posljednjeg rudnika ugljena.

Borba za Hajduk nije samo borba za prosperitet jedne nogometne momčadi. To je borba za dušu jednog izgubljenog grada

Gašenje radnih mjesta i deindustrijalizacija uništili su temelj zajednice koja je počivala na toj radničkoj solidarnosti. Danas je Sunderland grad u kojem je zaposlenost debelo ispod nacionalnog prosjeka, a procjenjuje se da kao posljedica toga trećina djece u gradu i okolici živi ispod granice siromaštva. S novim rezovima i bez strateških ulaganja budućnost ne izgleda ništa bolje, a to se može reći i za nogometni klub. Stari stadion, Roker Park, bio je mjesto na kojem se generacijama učvršćivala poveznica lokalne zajednice kroz podršku Sunderlandu. Stadium of Light je trebao biti nastavak te tradicije, ali ove nove, izgubljene generacije navijača ondje nemaju čak ni dozu prijeko potrebnog eskapizma od tužne svakodnevnice.

Pod američkim vlasnikom Ellisom Shortom koji je s vremenom prestao ulagati u klub, Sunderland A.F.C. je postao simbol tragikomičnog manjka bilo kakve suvisle ideje i plana, a posljedica toga je rijetko viđen pad od premierligaškog kluba do trenutne pozicije petoplasirane momčadi u trećeligaškom društvu, dokle se strmoglavio u samo dvije godine. Short je konačno prodao klub prošlog proljeća, ali promjenama unatoč ni trenutna situacija ne izgleda previše obećavajuće.

Molitve i dalje ostaju neuslišene, a Sunderland A.F.C., posljednje utočište tog sustavno raslojenog i razorenog društva, postao je simbol grada koji je ostavljen da umre.

Rođen sam i odrastao u splitskoj četvrti Bačvice, jednoj od najstarijih u gradu koju šira populacija najviše poznaje po poznatoj pješčanoj plaži, domu picigina.

To je miran, obiteljski kvart; iako smatran nešto elitnijim, u tim kućama s rijetko više od tri ili četiri kata odrastali su ljudi raznolikih pozadina i životnih priča. O tome se zapravo nikada nije vodilo računa i jedino što pamtim po tom pitanju je solidarnost koja se ogledala podjelom novca za sendvič kod škole ili kroz diskretno prikupljanje sredstava ukoliko bi nekom slabijeg imovinskog stanja trebalo pomoći da ode na školski izlet. Moje odrastanje bilo je takvo da su mi roditelji naknadno priznali kako nikada nisu osjetili da mi je ‘potreban’ brat ili sestra; naprosto sam takav odnos imao s djecom iz ulice od koje se nisam odvajao od školskih klupa pa do dvorišta kuća u kojima sam doslovno znao svaku živu dušu. Još i danas pri povratku u rodnu ulicu znam proći i nabrajati imena dok pogledom prolazim preko prozora.

Ali te kuće više nisu iste, kao što tih imena koje sam znao na vratima tih stanova uvelike više nema. Počelo je s jednim hostelom otvorenom usred te relativno male ulice, u prvom valu turističkog buma započetog početkom desetljeća, a koji je postupno poput požara progutao čitav grad. S vremenom je, kao u doba kuge, padala jedna po jedna kuća, s  tom razlikom što su umjesto onih zlokobnih križeva po vratima zaraženih kuća one ovdje označene plavim pločama s natpisom “apartments”. Jedna takva je na kraju osvanula i na našoj trokatnici, pa moji roditelji, koji polagano ulaze u umirovljeničke godine s približavanjem sezone strepe hoće li im španjolska i britanska klinčarija remetiti san povratkom na after u apartman kat ispod našeg stana.

Nije to, naravno, samo moja ulica, niti samo moj kvart.

Split je nakon perioda agresivne deindustrijalizacije prešao u fazu još agresivnije apartmanizacije, koja je u nedostatku bilo kakvog drugog izvora prihoda postala pupčana vrpca koja hrani njegove stanovnike, ili barem one koji su u gradskoj jezgri ostali. Industrijskih giganata koji su zapošljavali desetke tisuća ljudi više nema, a na mjestima gdje su bili njihovi uredi i pogoni redom niču uglavnom jednolični hotelski kompleksi.

Drugi grad u državi je u periodu od 2001. do 2011. izgubio gotovo 10.000 stanovnika, a prema podacima iz studije o demografskom razvoju Splita iz 2016. agresivna depopulacija bi mogla dovesti do toga da grad do idućeg popisa stanovništva 2021. padne na brojku manju od 150.000 stanovnika, što je razlika od gotovo 40.000 stanovnika u odnosu na prijeratne brojke. Oni koji nisu trajno napustili grad u potrazi za životom izvan karijere rentijera-preživljavača čekaju da im pomru bake i djedovi kako bi stanove u kojima su odgajali generacije njihove obitelji iznajmili turistima za šaku eura.

Odjednom više nije stvar samo mog kvarta; šetnja centrom, koji privremenim ukidanjem niskotarifnih letova negdje oko početka studenog zaključi sezonu, postaje šetnja gradom duhova u kojem je malo preostalih poznatih detalja. Malo pomalo, lokacije i kolektivi koji su tvorili identitet i služili kao neko vezivno tkivo još jednog lučkog grada nestali su s ljudima koji odlaze. Puno će vam ljudi iz Dioklecijanove palače reći da im je čak bilo prihvatljivije nositi se s narkomanijom koja je taj najuži centar poharala ratnih 1990-ih nego gledati kako su njene prazne kale danas samo scenografija za turističku sezonu. S vremenom su redom nestajala mjesta na kojima smo odrasli i gdje smo stvarali uspomene, ali koja su također i ona koja zapravo čine grad.

Grad blagajnika i skladištara, kako pjevaju Dječaci u svom hitu Dalmacija, prije nego što dodaju i ključni stih: “40.000 bez posla, shopping centar se otvara”. Ili još jedan hotel, odnosno restoran na mjestima gdje su nekada bile knjižnice, kina, pošte i fakulteti.

“Kada kažeš Split, možeš reć’ tri pojma”, poznata je rečenica iz jednog dokumentarca o navijačkoj sceni u bivšoj Jugoslaviji. “Možeš reć’ Marjan, možeš reć’ Hajduk, možeš reć’ Torcida. To je sve sinonim Splita i ne može to bit ništa drugo nego samo Split.”

Od triju simbola koje je torcidaš Davor Perković ‘Bosna’ tada istaknuo, na kraju su zaista igrom slučaja zapravo ostali samo Hajduk i Torcida; čak je status Marjana — “pluća grada”, kako tepaju toj park-šumi — itekako ugrožen. Ovih dana na njega stiže teška mehanizacija, koja bi prema najavama trebala posjeći čak trećinu šume. Razlog tome je bolest korijenja koja je pred očima službi zaduženih za brigu o Marjanu s godinama inertnosti poprimila epske razmjere; Splićani se sada boje da na mjestu tih srušenih stabala neće niknuti nova, već će kao i svugdje po gradu niknuti vile i hoteli. Ta skepsa uopće nije pretjerana, jer se u recentnoj prošlosti više puta događalo da se itekako sumnjivo zažmiri na izgradnju unutar granica park-šume.

Znakovito je, međutim, to što su se pobunjeni građani ovih dana ujedinili u kolektiv kojem su nadjenuli ime Naš Marjan.

U gradu Splitu je malo toga više ‘našeg’. Nakon što su, baš kao i u Sunderlandu, dolazili po sve što je održavalo grad živim i korak po korak sisali dušu iz njega, našim su ostali samo Hajduk i Marjan. A i oni su, kao što vidimo na praktičnim primjerima, sami postali meta nihilista koji sebe i svoj identitet vide u vlastitim kvarnim partikularnim interesima.

Praktički jedino mjesto u rodnom gradu na kojem po dolasku i dalje redovito vidim više ili manje jednaka lica je Poljud. I vjerujte mi, nimalo nije slučajno da je baš tijekom ovih godina — neovisno o rezultatima kojih, ruku na srce, nema — posjećenost stadiona itekako porasla. Kada sam prije gotovo 20 godina iz one svoje ulice počeo redovito ići na Hajdukove utakmice, na stadionu je bilo u prosjeku jedva po 2.000 ili 3.000 posjetitelja. Tada je klub, između ostalog, bio u rukama onih koji su ga, baš kao i sam grad Split, doveli na rub propasti i otuđili od društva kojem pripada.

Nije slučajno da je narod tada ustao kako bi spasio Hajduk od konačne propasti, baš kao što nije slučajno ni da je taj trenutak stigao kada je generalna atmosfera u gradu već debelo počela poprimati natruhe ove koja sad prevladava. Ljudi su već tada shvatili da je situacija takva da Hajduk lako može postati jedna od rijetkih stvari koja je u gradu ostala zbilja ‘njihova’ i da se zbog te činjenice za njega vrijedi boriti svim sredstvima.

Taj klub je kao institucija u gradu uvijek služio kao neko temeljno sredstvo identifikacije, ali bitno je za naglasiti da je taj status zaradio zbog činjenice da je on na tim tribinama ujedinjavao ljude različitih profila, nerijetko i dijametralno suprotnih uvjerenja i životnih pozadina. I baš zato Poljud danas ruši rekorde posjećenosti iz sezone u sezonu, čak i u izostanku uspjeha koji bi inače privukli te desetke tisuća ljudi na stadion. Jer se tako heterogena masa jednostavno nema gdje okupiti, pogotovo oko nekog zajedničkog cilja.

Borba za Hajduk nije samo borba za prosperitet jedne nogometne momčadi. To je borba za dušu jednog izgubljenog grada i njegove zajednice kojoj taj klub više nije jedan od nosećih stupova društvenog identiteta, već praktički jedini preostali. Na kraju krajeva, zato se s tom borbom identificira i hajdučka navijačka populacija diljem zemlje, ali i šire — jer, nažalost, niz gradova i mjesta iz kojeg dolaze Hajdukovi navijači nije imalo jedan takav bastion.

Splićanima nije prihvatljivo Hajdukovu sudbinu prodati u ruke nekom Ellisu Shortu, kao što su s vremenom bili prisiljeni prodavati prvo svoje knjižnice i kina, a na kraju i vlastite ulice i stanove jer su im prethodno oduzeli radna mjesta i tako ih ostavili bez izbora, na samom rubu egzistencije. Oni ne žele vidjeti da i zadnji simbol grada potpadne u ruke nekog investitora koji će se s njim moći ponašati kao što su se mnogi ponašali s tim prethodno otuđenim simbolima. Hajduk jednostavno nije restoran ili hotel koji će — kao, primjerice, Hotel Marjan u centru grada, riskirati postati nečija propala investicija. Odustati od borbe za njegov narodni predznak značilo bi odustati od mogućnosti da se dokaže kako se može i mora izboriti i za dušu čitavog grada, jer na Sunderlandovu primjeru vidimo kako ni od molitve nema previše učinka kada se kluba dočepaju oni koji su prethodno sjebali bolnice i tvornice.

Hajduk jest i mora ostati ‘naš’ u gradu koji polagano postaje ničiji i u kojem osim njega, stihovima Dječaka, još malo pa nije ostalo ništa osim srdele šta pliva, jubavi ča boli i sunca šta sija.