Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Naši smo

Huddersfield i Les Herbiers, dvije autsajderske priče

U pitanju je jedno ljeto, prije sada već dosta godina. Kao klinac sam provodio ljeta u jednom malenom mjestu na Makarskoj rivijeri koje ni u naponu turističke sezone danas ne broji više od dvije ili tri tisuće duša. Sjećam se, igrala se jedna bitna utakmica lokalne vaterpolske momčadi, jedne od onih ‘divljih’ koja je tradicionalne ljetne turnire igrala u moru, u uvali. Bio je to velik događaj, pogotovo za nas mlađe, koji bi se poredali na prepunom zidu dugog pristaništa i promatrali te utakmice, upijajući žar trenutka i strasti kojom su se bodrile ekipe.

I onda je ona ‘naša’ izgubila i ispala. Ne znam zašto, ali jedna rečenica, komentar tog poraza od strane jednog lokalca urezao mi se u pamćenje, toliko da se mogu prisjetiti i točne pozicije s koje je izgovorio rečenicu:

“Šta ćeš. Kakvi su, takvi su — naši su.”

U tom poslijeratnom periodu koncept ‘naših’ bio je očekivano sveprisutan, ali bila je potrebna jedna obična utakmica lokalne divlje vaterpolske momčadi i njen poraz da bi u mom dječačkom umu potegnula pitanje pripadnosti. Taj komentar nije ni po čemu upečatljiv a ni osobito dubok, ali njegov tajming ga je u mojim očima učinio bezvremenskim, ponajviše jer je u to doba — kada se za potrebe ideje općenacionalnog jedinstva glorificiralo sve i svašta — trenutak djelovao neobično spontanim i autentičnim. Jebiga, naši su, podržavat ćemo ih i ako su realno bezveze.

Mnogo godina poslije, ta situacija i misao pali su mi na pamet dok sam ovog tjedna pratio razvoj dviju autsajderskih sportskih priča, i to s različitim završecima.

Bilo bi pogrešno reći da ovakvim autsajderima rezultat nije bitan. Ali bitnija im je iskrena pripadnost i posvećenost

Kada su se na početku ove sezone čudesno plasirali u Premier League, malo tko je davao realne šanse Davidu Wagneru i njegovom Huddersfield Townu. Ekipa koja uopće nije spominjana kao kandidat za promociju u najviši rang izvela je čudo i bez postignutog pogotka u doigravanju — sve do raspucavanja jedanaesteraca u finalu protiv Readinga — neočekivano ušla u društvo koje bi se konstelacijom snaga iz njene perspektive dalo protumačiti onom popularnom rečenicom iz osnovnoškolskih izletničkih sastavaka: “pored tako velikih planina osjećali smo se tako mali”.

A oni zaista i jesu bili mali. Prošla su desetljeća od bilo kakvih uspjeha; desetljeća tavorenja po nižim ligama i čekanja uspjeha kojem više nitko ne zna okus ni miris. Nevjerojatno bi bilo da se itko sjeća davnih trijumfa pod čuvenim Herbertom Chapmanom, pošto su se oni dogodili još sredinom 1920-ih. ‘Terijeri’ su poprimili imidž pravih autsajdera, onih koji su većinu svoje novije povijesti proveli lebdeći između drugog i četvrtog razreda engleskog nogometa.

Huddersfield, grad koji je Friedrich Engels svojevremeno nazvao “daleko najljepšim tvorničkim gradom Lancashirea i Yorkshirea”, danas je bujajuće studentsko središte. Mnoge stare tvorničke zgrade postale su studentski centri ili domovi, a kao relikt prošlosti stoji i Canalside, nekadašnji društveni klub zaposlenika lokalnog kemijskog pogona. Danas je na tom mjestu sportski kompleks čije klupske prostorije koristi i sam nogometni klub, ali bez ikakve ekskluzivnosti. U prostor smiju doći i svi stari članovi.

“Mislim da to igračima nalaže iskrenost”, objasnio je u Financial Timesu nesvakidašnju situaciju Dean Hoyle, predsjednik i vlasnik kluba koji je po plasmanu u elitu odbio povećati cijene ulaznica. “Kada u ponedjeljak ujutro nakon poraza dođu u Canalside, oni se moraju suočiti sa svojim navijačima. Neke stare njuške ovdje tada ne štede riječi, a i sami igrači su se upoznali s redovitim posjetiteljima koji ovdje redovito dođu na partiju snookera. Prići će im i upitati ih kako su”.

Dean Hoyle čitav život navija za Huddersfield, još otkako su on i prijatelj kao 11-godišnjaci odbacili pomisao da podrže neki od kudikamo većih klubova u okolici i odabrali svoj lokalni klub. Gledao je najlošije dane, kao kada je  Terijere 1987. Manchester City, tada još daleko od sile koja je danas, na Maine Roadu deklasirao s 10-1. Danas živi svoj san kao predsjednik i vlasnik kluba koji voli čitav život.

Još jedan gorljivi navijač kluba je i Sir Patrick Stewart, veliki glumac najpoznatiji po ulozi kapetana Jean-Luca Picarda u Zvjezdanim stazama. Baš kao i Hoyle, Stewart je bio tu i kada je Huddersfield u ovo doba prošle sezone čudesno izborio plasman u Premier ligu. A sada se trebalo izboriti i za preživljavanje, ono za koje klubu nisu davali puno šanse. Uostalom, na ovosezonska pojačanja je potrošio podosta manje nego što je, primjerice, Everton potrošio samo na Gylfija Sigurðssona.

Dok je gledao raspucavanje za plasman u Premier ligu, Stewartu je mogla na pamet pasti scena upravo iz jedne epizode Zvjezdanih staza u kojoj Guinan, poznata po svojim mudrim dosjetkama, razuvjerava kapetana Picarda uoči zahtjevne bitke s Borgom.

“Ovo nije kraj”, kaže zabrinutom Picardu. “Sve dok ima šačica vas koji održavaju duh živim, preživjet ćete”.

Srećom, u Huddersfieldu je bilo više od šačice ljudi s duhom i vjerom u uspjeh. Ponajprije čudesnim radom Davida Wagnera, šegrta i vjenčanog kuma Jürgena Kloppa, Huddersfield je stigao u situaciju u kojoj mimo svih očekivanja opstanak treba izboriti kroz posljednja tri kola. Ali ona u kojima je dočekivao Manchester City i Arsenal te putovao na Stamford Bridge kod Chelseaja. I uspio je: osvojivši dva boda u utakmicama protiv Cityja i Chelseaja, momčadi čiji su samo bekovi pojedinačno ‘teži’ od svih njihovih pojačanja zajedno, Huddersfield je preživio.

“Nakon svih sranja i onih remija s Grimsbyjem, stigli smo do Wembleyja i do velikih dana”, suznih je očiju pričao jedan navijač Huddersfielda nakon plasmana u Premier League. “I baš zato što ih nije bilo puno, pamtiš ih zauvijek.”

Klub autsajdera i onih koji su odbili biti gloryhunteri dobio je najbolju moguću nagradu.

S druge strane, tu je priča o Les Herbiers, patuljcima koji se tradicijom i veličinom ne mogu mjeriti ni s Huddersfieldom, ali su ovog tjedna također iskusili svoj dašak velikih dana. Maleni je to niželigaš iz istoimenog grada koji broji samo 16.000 duša i ponosi se činjenicom da ima jednu od najnižih stopa nezaposlenosti u čitavoj Francuskoj. Ovog su tjedna svi tamošnji obrti bili okićeni crveno-crnim zastavama u čast najvećih sedam dana u povijesti njihova lokalnog nogometnog kluba.

Trećeligaš koji nikada nije uživao značajniji rezultatski uspjeh prvo je u utorak na Stade de Franceu bio dio velikog finala Coupe de France, do kojeg je stigao mimo svih očekivanja, a nagrada je bila ogled s Paris Saint-Germainom.

“Mislim da sada nema niti jedna osoba u Francuskoj koja ne zna ime našeg gradića”, ushićeno je pričala gradonačelnica Véronique Besse. “Bez obzira što će se zapravo dogoditi, mi smo već osvojili Coupe de France tako što smo osvojili srca ljudi.” Čak 18.000 navijača iz gradića i okolice uputilo se u pariško predgrađe kako bi svjedočili najvećoj utakmici u povijesti grada i kluba. Onaj konačni, najluđi san ipak je ostao nedosanjan, pošto je PSG rutinski stavio dva gola u mrežu vratara Matthieua Pichota, jednog od junaka puta do finala koji je skidao penale i Auxerreu i Lensu.

No, za Les Herbiers san je morao brzo biti stavljen po strani, pošto je u petak bila nova važna utakmica.

Pripremajući se za finale u ustupljenom prostoru nacionalnog kampa Clarefontaine, igrači Les Herbiersa mogli su na svojstven način odmoriti glave od pomisli na krucijalno ligaško gostovanje kod AS Béziersa. U pitanju je favorit za promociju u Ligue 2, dok je finalist francuskog kupa istovremeno strahovao od ispadanja iz trećegligaškog društva. Za razliku od Huddersfielda, nije uspio i Béziers mu je presudio neumoljivom pobjedom 4-1. S novcem na razini godišnjeg proračuna koji je kapnuo od lokalnih sponzora zbog igranja finala kupa, Les Herbiers bi se mogao ekspresno i vratiti natrag, mada razlika između četvrte i treće lige za klub i nije toliko drastična.

Bilo bi pogrešno reći da ovakvim autsajderima rezultat nije bitan. Sve momčadi, od one lokalne vaterpolske, preko Huddersfielda i Les Herbiersa do onih najvećih i najbogatijih, kao cilj postavljaju pobjede i pozitivne rezultate; to je uostalom i jedna od poanti kompetitivnog sporta. No, baš kako je rekao taj Huddersfieldov navijač — kada je uistinu velikih i trijumfalnih dana malo, onda nešto drugo mora održati duh.

U vremenu u kojem nas nogomet, baš kao i cjelokupni razvoj društva, pogrešno uči da je mjerljivi uspjeh jedini pokazatelj nečije vrijednosti, ovakve nam priče daju gotovo zaboravljenu perspektivu. Takvu iz koje autsajderi nisu nekakvi ‘glasni buntovnici’, tek ljubomorni na uspješnije od sebe, već oni koji će bezuvjetnom odanošću kanaliziranom kroz zajedništvo demonstrirati pojam prave, iskrene pripadnosti i posvećenosti.

One u kojoj nije presudno je li netko uspješan ili nije, već je najvažnije biti dio nečeg većeg i pokušavati. A za takve, ‘naše’ — kakvi jesu da jesu — uvijek se vrijedi boriti.