Na suncu i sjeni

Navijač

Fanatični i toksični pristup nogometu Kevina Großkreutza

Pripremne utakmice su za ogromnu većinu nogometaša vjerojatno jedino smislene kao mali festival individualnosti. Naravno, one su tu da se uvježbaju momčadski mehanizmi, da igrači steknu rutinu i da se bez tereta imperativa naviknu jedni na druge unutar sustava. No, one su i vrhunac sebičnog dokazivanja, odnosno nametanja vlastite vrijednosti i važnosti; bilo to sebi, treneru ili publici.

Kevin Großkreutz, svojedobno finalist Lige prvaka i osvajač Svjetskog prvenstva 2014., nema više puno toga za dokazati u igračkom smislu.

Ipak, kada je u dresu trećeligaša KFC Uerdingena istrčao na teren u pripremnoj utakmici protiv Schalkea, on se osjećao kao da mu je opet 18 godina i da naprosto tu i tada mora dokazati svijetu tko je i što je. I kada je u toj običnoj pripremnoj utakmici, s 32 godine na leđima, zabio svoj prvi gol Schalkeu u karijeri za pomalo i začuđujuće vodstvo od 3:0, za njega je to — pa makar gol zabio s bijele točke — bio sportski podvig.

Njegova je prva ekipa na kraju krajeva bila ona s tribine, s koje se kao pripadnik najžešćih ultrasa Borussije Dortmund spustio na teren i postao simbol. A kada se upisao u klupsku povijest, ispunio je i ideal svojih prijatelja s tribine.

Onog trenutka kada je Großkreutz napustio svoje prirodno stanište, za njega nogomet više nije imao isti smisao

Großkreutz je jednom prilikom kao osmogodišnjak stigao kući i poskidao sve postere omiljenih Borussijinih zvijezda sa zida. Okidač za to bio je jedan neočekivani poraz u domaćem prvenstvu, koji je mali Kevin pratio sa ocem Martinom sa Südtribüne na Westfalenu, poznatije kao Žuti zid, u čijem je srcu svoje pretplatničko mjesto imala čak i njegova baka. Njegov je stari bio pravi produkt Ruhrske doline, industrijskog područja koje je u doba Kevinova rođenja krenulo u konačni proces socioekonomske tranzicije započete zapravo još krajem 1960-ih, baš negdje kada je Borussia postala prvi njemački klub s osvojenim europskim trofejem, Kupom pobjednika kupova 1966. Rudnici i tvornice po kojima je čitav taj kraj poznat postupno su se zatvarali, a među onih nešto više od 80.000 koji su u tom posljednjem valu direktno bili pogođeni bio je i Martin.

Istovremeno je Borussia ulazila u svoj najglamurozniji period, obilježen prenapuhanim budžetom i plaćama, potpisivanima u namjeri da se klub etablira kao legitimni i dugoročni pripadnik nogometne elite skupljene pod kišobran natjecanja svježe rebrandiranog pod imenom Liga prvaka. Kada je mali Kevin kidao plakate sa zidova radio je to impulzivno, jer je njegov otac zajedno s prijateljima bjesnio na činjenicu da tako skupo plaćeni igrači ne daju sve od sebe svaku utakmicu; za njih je klub, naravno, bio iznad svega, i sama njegova tradicija je trebala biti ključan čimbenik u motivaciji.

Borussia je nedugo nakon toga osvojila i naslov europskog prvaka, pobjedivši te 1998. baš igrom slučaja na mrskom joj Olimpijskom stadionu u Münchenu Juventus 3:1, što je bila svojevrsna osveta za izgubljeno finale Kupa UEFA iz 1993. Taj je poraz za Borussiju bio katalizator, pošto je na putu do tog prvog finala preko TV prava zgrnula 25 milijuna maraka, koje je onda ekspresno spržila na niz skupih pojačanja, poput Matthiasa Sammera, Karla-Heinza Riedlea, Julia Cesara i Andreasa Möllera. No, time se klub udaljio od klupskog etosa koji je bio refleksija lokalnog mentaliteta ljudi i malo je Kevin to instinktivno osjećao kad je demonstratitivno skinuo postere sa zida.

Već od 2002. je kao 14-godišnjak išao na gostovanja s ultrasima. Iste godine je prešao u Borussijinu juniorsku momčad, ali i te je godine Marcio Amoroso, tada najskuplje pojačanje u bundesligaškoj povijesti, dovedeno iz Parme za 25 milijuna eura, hat-trickom u polufinalu Kupa UEFA protiv Milana odveo klub u novo europsko finale. To je izgubljeno finale trebalo biti zalog za budućnost na novim temeljima; umjesto toga, klub se idućih godina brzo srozao na rub bankrota.

Großkreutzova je ljubav prema klubu bila autentična i nepokolebljiva, ali tada je bio naprosto presirov za njega. Napustio je BVB da bi se pridružio Rot-Weissu iz Ahlena, lokalnom trećeligašu s kojim je 2008. stigao do plasmana u 2. Bundesligu. I svejedno je uvijek unaprijed gledao i prvoligaški raspored, računajući kako će stići na Žuti zid kad se raspored njegove momčadi ne bude poklapao s Borussijinim.

Njegov je voljeni klub u međuvremenu prodao sve što je mogao prodati,pokretno i nepokretno, samo da se održi na životu. Život na visokoj nozi srušio ga je do temelja, a navijači su s nevjericom pratili razvoj događaja. Među njima i on, prije nego što će se 2009. vratiti u Borussiju koja se, spašena, pokušavala vratiti svojim korijenima.

“Stigao sam u Dortmund jer je nogomet ovdje stvar od središnje važnosti”, izjavio je neobrijani trenerski čudak koji je u svibnju 2008. stigao iz Mainza. “Nisam glup, znam da postoje stvari koje su i važnije od nogometa. Ali to je ono što ja radim i volim, i veoma mi je privlačna misao da ovdje ljudi žive igru tako intenzivno. Ovdje ljudi žele… Ne, zahtijevaju da momčad igra s atributima koji su najbliži mom srcu: s puno osjećaja i s intenzitetom do posljednje minute”.

Sve i da je imao novca za graditi momčad po svom slobodnom nahođenju, Jürgen Klopp ne bi pronašao igrača koji taj stil utjelovljuje bolje od Großkreutza.

Tehnički nije bio najizbrušeniji, nedostajali su mu i segmenti fizičke komponente, ali je Kevin znao što klub svim tim ljudima znači, što je ta emocija o kojoj Klopp priča i koju treba pretočiti u koherentni stil. On je bio spreman svoje nedostatke prilagoditi u kojem god je obliku bilo potrebno, kao i izvući posljednje ostatke snage iz sebe za momčad. Zato je i postao Gospodin Polivalentni, kako su ga navijači prozvali kada je s vremenom postao simbol Kloppove Borussije.

On je znao što znači ta emocija i što znači biti dio kolektiva; kao navijač, ali i kao dijete iz lokalne radničke obitelji. Großkreutz je 2013., nakon slavlja u uzvratu polufinala Lige prvaka protiv Real Madrida, pohitao na ulice kako bi se uz prijatelje s tribine do sitnih sati uspjeh zalijevao pivom, baš kao što to i tradicija kluba osnovanog u pivnici nalaže. Svim novim pojačanjima je objašnjavao i prevodio pjesme koje je Žuti zid pjevao, objašnjavajući im važnost navijačke uloge u klupskom identitetu.

Großkreutz je u svom okruženju napravio sve što je mogao i trebao; ostat će mu zauvijek žal da nije s voljenim klubom one noći na Wembleyju osvojio i europsku titulu. Bio je ideal svakog žestokog navijača koji sanja da se emocija koju on osjeća, a koja nadilazi puku strast prema klubu, materijalizira na terenu.

Sve dok nije one 2015., kao čovjek koji je sa suigračima na određeni način prkosio ideji superklubova, napustio Borussiju pjevajući s drugovima pjesmu o “Dortmundovoj djeci”.

Onog trenutka kada je Großkreutz napustio svoje prirodno stanište, za njega nogomet više nije imao isti smisao. I dalje je govorio kako nikad ne bi obukao Schalkeov dres i kako su za njega i RB Leipzig i Hoffenheim klubovi koji “nemaju tradiciju”. Iako je imao i drugih ponuda, samo dvije godine nakon osvajanja Svjetskog prvenstva s Njemačkom je kao 28-godišnjak odabrao VfB Stuttgart, klub koji je te sezone pao u drugu ligu. Za njega je činjenica da je u pitanju tradicionalni i veoma dobro podržavani klub bila ključna, ali mu ni to nije moglo nadoknaditi osjećaj otuđenosti.

A onda je ulični mentalitet prerastao u sklonost incidentima, a pivo više gorivo nego simbol tradicije. Bio je on i radije uključen u kojekakve incidente, kao kad je 2014. nakon poraza u finalu DFB kupa protiv Bayerna pijan pišao po predvorju hotela, ali gađanje Kölnovih navijača kebabom, a zatim i opća tučnjava u centru Stuttgarta u kojoj ga je nepoznati junak šakama poslao u bolnicu već su bili simptomi ozbiljne pogubljenosti. On je to i sam priznao, nakon što mu je Stuttgart zbog tog incidenta raskinuo ugovor, tvrdeći da neko vrijeme “ne želi imati veze s nogometom”.

Njegov je odnos s nogometom fanatičan, što istovremeno može biti i briljantno i katastrofalno, baš kao što i sam navijački fanatizam može biti i afirmativan i destruktivan. Großkreutz je oduvijek naviknut na jedno viđenje nogometne kulture, ono koje je pomalo i ekstremno; kada se odvojio od onoga što ga je tjeralo da silnu strast i energiju kanalizira u borbu na terenu za boje omiljenog mu kluba čiji je postao i simbol, onaj toksični dio je prevladao. I baš zbog toga nije ni čudo da je u međuvremenu gotovo i odustao od karijere prije nego što će se preko kratke epizode u Darmstadtu pojaviti u Uerdingenu.

Iz njega sada očito odlazi, ponovno posvađan sa svima, makar je ovaj put u pitanju problematika neisplate plaća. I od čitave te posljednje epizode vjerojatno će pamtiti samo onaj gol postignut u prijateljskoj utakmici protiv najmržih rivala. On ga je podsjetio na ono što ga je i povuklo u nogomet i što za njega, kao i za sve navijače, ta strast predstavlja.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.