Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Nedodirljiv

Čudesna priča o Johannu Trollmannu, boksačkom šampionu ‘krivog’ porijekla

Na rubnom dijelu berlinskog hipsterskog raja, četvrti zvane Kreuzberg, nalazi se brežuljak pretvoren u raskošni Viktoriapark — jednu od mnogobrojnih lokacija na kojima Berlineri u toplim danima love hlad i dašak mira, makar ga je u tom konkretnom parku rijetko kada bilo.

U srcu parka je nekoć stajala pivnica Bock, u čijem se velikom prostoru odvijao značajan dio tamošnjeg društvenog života: od koncerata i sličnih okupljanja, pa do žustrih političkih skupova. Međutim, u njemu se jedne lipanjske večeri 1933. godine narod okupio u ogromnom broju kako bi ispratio jedan od osebujnijih boksačkih mečeva koji se ikada odvio u Berlinu, ali i šire. U pitanju je bio meč za njemačkog prvaka u poluteškoj kategoriji, a ga je povijest upamtila kao početak jedne priče koja je svakako završila prerano, ali je ostavila trag puno dublji od titule koja nikada nije ni dodijeljena.

Na taj je meč Johann Trollmann, tada 26-godišnjak, stigao iz Hannovera. U profesionalne boksačke vode se odlučio ući 1929., nakon što je godinama kao amater ostvarivao zapažene rezultate. Oni koji su ga gledali i prije te večeri u Bock Biergartenu davali su mu podršku da napravi taj iskorak, tvrdeći kako je Der tanzende Boxer — zvali su ga “rasplesani boksač”  zbog osebujnog stila koji je podrazumijevao brze kretnje u ringu nalik plesu — predodređen za najveće domete. To je zaista i bio; taj njegov ‘plesni’ stil je istovremeno privlačio pozornost publike zbog puke atraktivnosti, ali i problema koji je stvarao protivnicima. Trollmann je rijetko kretao direktno na čovjeka, već ga je postepeno iscrpljivao i izbjegavao prije nego što bi zadao odlučujući udarac.

Zaprijetili su mu da u ovoj borbi ni ne pomišlja boksati “plešući kao Ciganin”, jer bi meč bio odmah prekinut

Iako se u Berlin stigao boriti za titulu njemačkog prvaka, Trollmann je u tom periodu imao još jednog, kudikamo zahtjevnijeg protivnika. Ciganin u ringu, bio je naslov priče o njemu koja je u uoči tog meča izašla u lokalnim novinama. Da, Trollmann je bio šampion, ali to je u tom periodu za njega značio i veliki problem.

Trollmann je rođen u Wilscheu, malom selu nedaleko od Hannovera, kao jedno od devetero djece iz siromašne, sintske obitelji. Sinti su pripadnici romske zajednice, a migracijom iz sjeveroistočne Azije u 15. stoljeću dosta ih se doselilo i na područje današnje Njemačke. Za njih život nikad nije bio lagan; postoje zapisi o tome kako su u njemačkim selima i prije dolaska nacista na vlast crkvena zvona “upozoravala” kad bi u okolici bili primijećeni Zigeuneri — ta riječ inače dolazi od grčke tsingánoi, koja znači — nedodirljiv.

Trollmann je u ringu bio upravo to.

U Hannoveru se priključio lokalnom boksačkom klubu ponajprije zato jer je boks bio sve popularniji sport u Weimarskoj Republici, iako je većinom tu popularnost stekao kroz koncept razvoja njemačkog maskuliniteta, što će kasnije postati jedna od temeljnih odrednica nacističkog društva. U tom je okruženju Trollmann cvao; već do 20. je rođendana osvojio nekoliko regionalnih natjecanja, a bio je i prvak Otvorenog prvenstva Sjeverne Njemačke.

Međutim, jačanje segregacije utjecalo je i na njegov sportski razvoj. Tako je 1928. bio predodređen da bude dio njemačke boksačke selekcije na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, ali je u posljednji čas poziv povučen zbog toga što je njegov stil okarakteriziran kao “nedovoljno njemački”. Tada su još prebacivali sve na stil — koji je zapravo bio moderan i kojeg će godinama kasnije kopirati boksači diljem svijeta, ali je zapravo glavna poruka da ga jednostavno ne smatraju pravim Nijemcem.

Nepokoleban, Trollmann se 1929. pod nadzorom poznatog berlinskog trenera Ernsta Zirzowa odlučio za ulazak u profesionalne vode. Te je godine donesena odredba kako se svaki pripadnik romske i sintske manjine mora registrirati kod lokalnih organa vlasti, a njihovo je javno okupljanje bilo zabranjeno. Također, oni koji nisu mogli prezentirati dokaz o stalnom zaposlenju — koje je zbog diskriminacije bilo gotovo nemoguće — bili su poslani na prisilni rad. Trollmann je bio profesionalni boksač, koji je od 1929. do 1933. nokautirao 30 od svojih ukupno 52 protivnika. S uspjesima je rasla popularnost, a ona je imala i neželjene posljedice.

Trollmann, doduše, gotovo nije ni ušao u ring u Viktoriaparku tog 9. lipnja 1933.

Max Schmeling, možda i najpoznatiji njemački boksač svih vremena i dvostruki svjetski prvak teške kategorije, bio je svjestan rizika koji takav izvanserijski uspjeh može donijeti Trollmannu. Ponudio mu je da preko svojih veza ode u Sjedinjene Američke Države, ali Trollmann je to odbio, rekavši da bi “obolio onog dana kada sa prozora ne bi vidio toranj Marktkirche” (glavne luteranske crkve u Hannoveru). No, živio je u iluziji, baš kao i mnogi drugi koji tih godina nisu vjerovali da zlo može poprimiti baš tolike razmjere. Ušao je tada u ring kako bi dokazao da on pripada društvu.

S druge strane je stajao Adolf Witt, izazivač kojeg je odgojio Erich Seelig, također utjecajni boksački trener. Inače Židov, za razliku od Trollmanna je nedugo prije te borbe prihvatio ponudu bijega iz Njemačke u strahu za vlastiti život. Witta su kao izazivača pogurali članovi Nacionalsocijalističke partije koji su samo par mjeseci ranije preuzeli vlast, uvjereni da će ovaj poraziti Trollmanna i tako ugasiti kult koji je ovaj izgradio oko sebe. Međutim, u okruženju pivnice Bock dočekalo ih je više neugodnih iznenađenja.

Prvo je bila publika, koja je velikom većinom navijala za miljenika Trollmanna, a drugo je bilo u samom ringu. Trollmannov lepršavi stil bio je nepoznanica za krutog Witta, koji je još uvijek boksao tradicionalnim stilom. Nakon šest rundi Trollmannova zujanja i ubadanja Witta borba je prekinuta, a suci su po prikazanom očigledno trebali dodijeliti čistu pobjedu i titulu prvaka Trollmannu. Međutim, u publici je sjedio Georg Radamm, fanatični nacist koji je po dolasku njegovih partijskih kolega na vlast dobio i poziciju predsjednika Boksačke federacije nacističke Njemačke. On je urgirao da se ‘šteta’ po njihov imidž ograniči tako što će zahtijevati od sudaca da dosude kako niti jedan boksač nije “prezentirao zadovoljavajuću razinu tehnike”, koja bi bila dovoljna za osvajanje titule. U strahu za pozicije, ako ne i više od toga, suci su poslušali naredbu.

Ali publika je podivljala, a izvještaji govore o glasnim prosvjedima koji su trajali više od pola sata nakon “presude”. Vidjevši reakciju velike većine, Trollmann se slomio i počeo plakati, ganut zbog podrške koju uživa u tako teškim vremenima. Nacisti, naravno, nisu povukli svoju odluku, ali u očima ljudi on je bio šampion. Tjedan dana nakon borbe dobio je pismo, u kojem mu je napismeno elaborirano kako je njegov stil “židovski”, a osvrnuli su se i na njegove suze koje su nazvali “patetičnim ponašanjem”, tobože nedostojnim imidža ponosnog njemačkog muškarca.

Mjesec dana kasnije nacisti su sazvali su novu borbu za titulu, na istom mjestu. Ovog puta su mu u ring gurnuli Gustava Edera, još jednog teškaša teškog udarca. No, uz njega je došlo i jasno upozorenje: pošto je Trollmannov stil okarakteriziran kao “nepoćudan”, zaprijetili su mu da u ovoj borbi ni ne pomišlja boksati “plešući kao Ciganin”, jer bi meč bio odmah prekinut, a titula dodijeljena Ederu. I ne samo to, već bi Trollmannu zbog povrede pravilnika licenca profesionalnog boksača bila doživotno oduzeta. On je znao da je to sve samo parada za hranjenje propagande iz koje nikako ne može izaći kao pobjednik.

Pa je odlučio otići sa stilom.

Inače tamnoputi, zgodni čovjek bujne crne kovrčave kose, Trollmann se tog dana u ringu pojavio kose obojene u jarkoplavu boju i tijela napudranog kako bi tobože odavao imidž “pravog Arijevca”. Nije, naravno, mislio da će mu to proći, već se želio narugati nastojanjima ponosnih nacista koji mu nisu mogli priznati dominaciju samo zato jer se ne uklapa u njihovu viziju. Kada je borba krenula, Trollmann je uglavnom bio statičan, držeći gard na pola, dopuštajući Ederu direktne udarce. Nakon pet rundi je nokautiran, ali je gnjevna publika svejedno skandirala Trollmannu.

Zbog tog ismijavanja trajno oduzeta licenca, nakon čega je pokušavao zaraditi za život boksajući ilegalno po sajmištima u Hannoveru i Berlinu. No, život više nije bio život: u ožujku 1935. je oženio Nijemicu i s njom dobio dijete, ali je nakon samo pola godine uveden rasni zakon koji je zabranjivao brak između Arijevaca i pripadnika manjina, pa je podnio zahtjev za razvod kako bi spriječio progon nje i djeteta. Tri godine kasnije njegova je obitelj izbačena iz kuće i odvedena u kamp u Altwarmbüchener Moor, a počeo je i službeni proces deportacije romskog stanovništva. Doduše, za nju dugo nisu vrijedila ista pravila kao za Židove: Romi su mogli biti od koristi kao ‘topovsko meso’, pa su muške članove romske manjine početkom Drugog svjetskog rata regrutirali u Wehrmacht i slali na najteže frontove.

Po Trollmanna su došli na samom početku rata, 1939., i to nakon što su ga podvrgnuli prisilnoj sterilizaciji. Nije bio dovoljno Nijemac da mu dodijele titulu boksačkog prvaka, ali je bio dovoljno dobar da ga bace u borbu za Vaterland.

Ringove su zamijenila hladna bojišta po Poljskoj, Belgiji, Francuskoj i, na kraju, Sovjetskom Savezu. Tri je godine Trollmann proveo po ratištima prije nego što će završiti kao ranjenik; nacisti su ga 1942. nečasno otpustili iz vojske pošto im, ranjen, više nije bio od koristi. Ali nisu mu mislili dati ni minimum dostojanstva, bez obzira na to što se — doduše, prisilno — borio za njih. Po povratku u Njemačku su ga odmah prebacili, kao i tisuće drugih regrutiranih Roma i Sinta, u koncentracijski logor Neuengamme pokraj Hamburga. Riječ Zigeuner opet je bila vezana uz njega, odnosno doslovno ušivena na njegovoj logorskoj uniformi na kojoj je bio i broj zatvorenika: 9841.

I ona mu je dala snagu da pokuša i dalje biti nedodirljiv.

U logoru je smršavio 30-ak kilograma, a zdravlje mu je bilo ozbiljno narušeno. Ali ona popularnost koja ga je učinila obožavanim diljem Njemačke ovog puta mu je priskočila upomoć. Albert Lütkemeyer, jedan od SS-ovaca koji je postao čuvar u Neuengammeu prepoznao je Trollmanna unatoč toj iscrpljenoj fizionomiji. Lütkemeyer je prije rata bio boksački sudac, pa je odlučio pokušati pomoći Trollmannu tako što ga je angažirao kao svojevrsnog boksačkog trenera zaštitarima u kampu. Ti su ga večernji mečevi dodatno iscrpljivali, a kada u logoru čovjek izgubi svaku korist, to u prijevodu znači i da gubi pravo na život.

Trollmanna su 9. veljače 1943. ‘ubili’ tako što su prijavili da je umro od “zastoja srca i cirkulacije”. U stvarnosti su u suradnji s Lütkemeyerom odradili premještaj u jedan od satelitskih kampova u blizini, znajući da bi zbog pozornosti koju je ‘uživao’ u Neuengammeu brzo bio i zapravo ubijen.

Breme neke davne slave koju nije mogao ni službeno okruniti nije ga, međutim, izbjeglo ni u logoru Wittenberge, u koji je kriomice premješten pod lažnim imenom. Ondje ga je prepoznao Emil Cornelius, Nijemac koji je zbog opetovanog kriminala ocijenjen kao “nepopravljiv” i poslan u logor. Naravno, zbog činjenice da Cornelius ipak nije bio pripadnik neke od zloglasnih manjina uživao je blagonaklonost čuvara, što ga je istovremeno učinilo itekako omraženim kod ostatka logoraša. On im se htio dokazati tako što je izazvao Trollmanna na logoraški meč.

Iako iscrpljen i bolestan, Trollmann je još imao snage za zaplesati u ringu jedan zadnji put. I ovaj put je imao apsolutnu podršku publike, ali i umijeća da Corneliusa nokautira. Ni ovaj puta nije dobio nikakav pojas ni priznanje, već samo konačnu presudu.

Cornelius je, posramljen, iskoristio svoj utjecaj da bi isposlovao Trollmannov premještaj na najteže radne funkcije u logoru. Vrebao ga je dok je ovaj postajao sve slabiji i slabiji, da bi ga jedne večeri napao lopatom, znajući da se ovaj nesretnik u tom trenutku više nema snage braniti. U svom naumu je uspio i Trollmann je podlegao ozljedama u 36. godini života. Umro je herojski, nakon kukavičke spletke poraženih, na isti način na koji su ga pokušali detronizirati godinama, znajući da je kroz konvencionalne načine i obračune nedodirljiv.

Pivnice Bock već odavno nema, ali u srcu berlinskog Viktoriaparka su se ljudi i dalje okupljali oko boksačkog ringa. U pitanju je spomenik u obliku ringa autora Alekosa Hofstettera, otkriven 2010., na 77. obljetnicu one srpanjske borbe.

“Ovaj ring predstavlja ništavilo u koje je Trollmann povučen”, rekao je autor po otkrivanju. “Sada pokazujemo da je on dio njemačke kulture. Trollmann je prvak i mladi Romi i Sinti mogu biti ponosni na njega.”

Sedam godina ranije Trollmannu je Njemački boksački savez posthumno dodijelio titulu boksačkog prvaka u poluteškoj kategoriji za 1933. godinu. Iako lijepo priznanje, ono je za ovakvu priču potpuno irelevantno. Trollmannu ionako nije trebao pojas da bi mu dokazao da je ono što jest: nedodirljiv.