Na suncu i sjeni

Neka bude Orijent

Klub s ‘druge’ strane Rječine ponovno na pragu Prve HNL

Kada su sinoć Simon Rožman i njegovi igrači podignuli trofej osvajača Kupa i tako obranili titulu od prošle sezone, povijest riječkog nogometa dobila je novu stranicu. Naravno, i bez trofeja i trijumfa grad u nogometnom smislu živi kroz HNK Rijeku; klub je neupitni simbol grada i prva asocijacija svakome tko je iole upućen u sportska događanja, a njegova slojevita povijest prati jednaku takvu priču samog grada.

Međutim, ispisivanju nove stranice sportske povijesti grada i regije nadaju se i na istoku grada, na drugoj strani Rječine, koja je oduvijek povijesno povezivala, ali i dijelila grad u društvenopolitičkom, kao i u nogometnom smislu. Ondje je Sušak, danas mjesni odbor u sklopu grada Rijeke, ali koji se kroz povijest administrativno i politički razvijao neovisno sve do završetka Drugog svjetskog rata i izbora za Gradske narodne odbore 1948., nakon kojih je predloženo da se dva grada konačno spoje u jednu cijelinu. Samom činjenicom da se Sušak dotad razvijao u svom smjeru podrazumijeva i da je imao i zasebnu sportsku povijest, a ona se ogleda i u njegovu nogometnom klubu.

Orijent je momčad sa sušačke Krimeje koja u svojoj načelno 100. godini postojanja ovog tjedna ima prigodu vratiti se u prvoligaško društvo, u kojem je prethodno bio tek jedne sezone.

Priča o Orijentu je priča o skrivenom bogatstvu hrvatskog nogometa i o tome koliko je on neizostavan dio društva i povijesti. Početkom 20. stoljeća istočna je obala Rječine, u svom političkom vrtlogu tih godina, prolazila kroz značajni useljenički val; razvoj grada tekao je odvojeno od Rijeke, koja je potpala pod Kraljevinu Italiju, a uz izgradnju luke i prometne infrastrukture Sušak je između dvaju ratova vapio za pečatiranjem svog statusa i kroz rastuću popularnost nogometa kao sredstva stjecanja društvenog legitimiteta.

Priča o Orijentu i njegovu mjestu u gradu s kudikamo slavnijim i trofejnijim klubom danas dobiva i novu bizarnu crtu

Još na početku stoljeća u Sušaku su osnivani klubovi poput HNIŠK Primorca, Šparte i Victorije, a 1919. je tamošnja radnička mladež na čelu s lokalnim bravarom Rokom Ladišićem te mesarima Franjom Matkovićem i Perom Spicijerićem odlučila osnovati Nogometni klub Orient. Legenda kaže da je to ime klubu nadjenuo inspiriran imenom usidernog parobroda, a rečenica “ja san rekal neka bude Orient, i bil je Orient” postala je svojevrsna klupska krilatica.

Klub je svoju prvu utakmicu odigrao 27. srpnja 1919. protiv Viktorije, ali još bitnije za njegovu povijest je to da su osnivači tih prvih godina klub na noge podizali masovnim učlanjivanjima koja su se odvijala po principu odlaska od vrata do vrata. Godinu dana kasnije, 1920., pekar Ivan Maračić pikirao je i prostor na Krimeji kao možebitnu lokaciju za toliko željeno igralište, pošto je klub dotad lutao od gimazijskog trga na Sušaku pa do legendarnog terena pod kamenolomom na Brajdi u Martinšćici. Prostor igrališta na kojem klub i danas igra bio je smješten u vinogradu koji je Maračić zajedno s još 74 dioničara 1923. i službeno otkupio.

Pošto je vinograd, naravno, imao nagib, članovi i prijatelji kluba su danonoćno i dobrovoljno radili od jutra do mraka kako bi se teren prilagodio potrebama nogometnog kluba, što je zauvijek ostala jedna od važnih anegdota u potretiranju važnosti Orijenta kao pravog narodnog kluba lokalnog stanovništva. U svibnju 1923. je na novom igralištu gostovao Hajduk i odnio tijesnu pobjedu 3:2, a teren je krajem tog istog mjeseca i službeno otvoren gostovanjem zagrebačkog HAŠK-a.

U tom je međuratnom periodu, s političkom — pa i etničkom — podjelom Rijeke i Sušaka ogled Orijenta i Fiumane, kluba koji se spominje i kao neslužbeni prethodnik ove današnje Rijeke, služio i kao poligon za dokazivanje, makar situacija nikad nije izmicala kontroli. Orijent i Fiumana su gajili sportsko rivalstvo makar je u 10 susreta odigranih kroz 1930-e klub sa Sušaka slavio samo jednom, 1938.

No, razvoj kluba — kao i, uostalom, čitavog normalnog života u gradu, stao je u travnju 1941., kada je talijanska fašistička vojska temeljem Rimskih ugovora prešla Rječinu i anektirala Sušak Italiji. Talijani inicijalno nisu imali namjere rasformirati klub, nudeći Orijentu da se natječe u okupiranom području, ali to su članovi i igrači odbili. Njih 29 je krenulo u rat iz kojeg se nisu vratili, a sušački nogomet je u tom periodu do svibnja 1945., kao uostalom i cjelokupna sportska aktivnost, ugašen.

Isto tako je život nakon ratnih događanja ponovno normaliziran baš kroz nogomet.

Orijent je, doduše prestao postojati, a igrači i osoblje se rasulo, igrajući za klub koji se prvo zvao Jedinstvo, pa onda Primorje, a onda i Budućnost. U međuvremenu se Pariškim mirovnim ugovorima iz 1947. stekao preduvjet za konačno i formalno ujedinjenje Rijeke i Sušaka u jednu cjelinu, ali nogomet je i dalje imao svoje zasebne predstavnike s obje strane Rječine, od kojih je Budućnost nakon žestokog sastanka u lipnju 1953. ugašena da bi se ponovno osnovao Orijent, dok je godinu dana kasnije Kvarner postao NK Rijeka. Od tog je trenutka nogomet u ujedinjenom gradu dobio i konture koje ima i danas, makar su Sušačani uvijek ostali u sjeni rivala iz zapadnog dijela grada.

Bilo je tu i blistavih trenutaka, ponajviše pod palicom legendarnog trenera Ivana Đalme Markovića, koji je u više navrata vodio Orijent Ekspres, kako su u Jugoslaviji poznavali sušački tim koji je sjajnim nogometom stizao na prag prvoligaškog društva, dok je u kupu u više navrata dolazio do kruga od osam najboljih ekipa. Đalma, inače rođeni Senjanin, vodio je Orijent i u utakmicama protiv Rijeke u drugoligaškom društvu, ali je i preuzeo Rijekine juniore sredinom 1960-ih.

Uspomene na te međusobne oglede Rijeke i Orijenta brojne su, poput onih sudara u Zonskoj ligi 1957. kada je Rijeka slavila i na krcatoj Krimeji, ali i u uzvratu na Kantridi na kojem je potpuno ponizila Orijent s 8:0, što je potvrđivalo razliku u kvaliteti dvaju klubova. U kupu je Orijent 1966. izbacio Rijeku, iako je tada bio u teškoj financijskoj situaciji. U finalu Kupa regije 1970., ostalo je zapisano da je nakon grube utakmice poraženi Đalma Marković odbio pružiti ruku kolegi Ilijasu Pašiću, treneru Rijeke.

Rivalstvo je i dalje bilo u sjeni dobrosusjedskih odnosa, obilježenog ne samo čitavom niskom igrača i trenera koji su svoje dane posvetili radu i na Krimeji i na Kantridi, već i formalnom suradnjom kroz 1970-e kada je Rijeka redovno slala igrače u Orijent, tvrdeći kako “susjedu treba stvoriti mjesto u Drugoj ligi, jer grad Rijeka može i treba imati svoje predstavnike u Prvoj i Drugoj ligi”. Orijent zaista jest u više navrata bio član tadašnjeg drugoligaškog društva, ali taj ultimativni san vodstva klubova o dva riječka prvoligaša ostvariti će se tek jednom, i to u samostalnoj Hrvatskoj. Orijent i Rijeka su te sezone 1996./97. odigrali svoja jedina dva službena prvoligaška susreta u povijesti; črljeno–beli su na krcatoj Krimeji odnijeli bod u remiju 2:2, da bi Rijeka u proljetnom dijelu na Kantridi ipak ponovno pokazala da je glavna u gradu, slaveći sa uvjerljivih 4:0.

Ta je jedna Orijentova prvoligaška sezona ipak jako puno značila za nogometnu kulturu u gradu. Na isti način na koji je vihor popularizacije nogometa početkom 20. stoljeća dobacio i do Kantride, odnosno Sušaka, tako je i vihor razvoja navijačkog pokreta kroz 1980-e doveo do osnivanja Red Fuckersa, Orijentove navijačke grupe koja je 1988. — dakle, tek godinu dana nakon osnivanja riječke Armade — odlučila kako je vrijeme da se raskrsti s praksom da jedina glasna podrška na Krimeji bude karnevalska grupa Krimejski feštari. Ulazak u prvoligaško društvo probudilo je interes ljudi za Orijentom, a time su i one stare priče o nogometu i rivalstvu s dviju strana Rječine ponovno aktualizirane.

Aktualizirane su sada opet, kada je neki novi Orijent ponovno stigao na prag prvoligaškog društva. Doduše, priča o Orijentu i njegovu mjestu u gradu s kudikamo slavnijim i trofejnijim klubom danas dobiva i novu bizarnu crtu, onu u kojoj Orijentovi Red Fuckersi žustro odbijaju pomisao igranja svojih eventualnih prvoligaških utakmice na Kantridi, Rijekinu domu u koji se Rijeka neće još vraćati, što pak revoltira njene navijače.

S druge strane, ovo Orijentovo ‘uskrsnuće’ sve nas podsjeća na to koliko nogomet u čitavoj Hrvatskoj krije ovakvih sjajnih priča o ‘sporednim’ klubovima. Možebitni novi sudar Rijeke i Orijenta u prvoligaškom društvu vratit će svu silu uspomena i na to koliko je i sama Rijeka do vrha napunjen povijesni lonac, u kojem se kroz stoljeća ispremiješalo svakakvih začina.