Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na suncu i sjeni

Nijedne nema bolje od naše policije

O represivnom aparatu i ophođenju s navijačima

Bio je to lanjski derbi između Dinama i Hajduka, baš negdje u ovo vrijeme. Tijekom drugog poluvremena među gostujućim navijačima diže se poruka, s jednim dijelom koji je očito odvojeno unesen: “Nije more toliko veliko ni duboko”, krenuo je citat Magazina, ali s prilagođenim završetkom koji je glasio “da u njega stanu sve šugave pandurčine”. Samo koju minutu kasnije domaći se priključuju sentimentu kroz skandiranje “tuče nas policija, k’o šugave pse, al za tebe Dinamo — pobit ću ih sve”. Policija u oklopima samo to mrko promatra, postrojena u prijetećim kolonama.

Priča o odnosu policije i navijača stara je otprilike koliko i tradicija organiziranog praćenja sporta, a najčešće se svodi na igru mačke i miša. Sporadični incidenti koji se dogode, poput sukoba Dinamovih navijača s policijom pred stadionom u Plzeňu, samo pridonose njenom daljnjem banaliziranju. Zbog tih pojedinaca svi navijači odjednom postaju “stoka” koju “treba držati u kavezu”, dok su za druge svi pripadnici policije — kako i sama poruka sugerira — “šugavi” i prema takvima zaslužuju valjda skončati u moru. Tu dolazimo do tog začaranog kruga nerazumijevanja, polarizacije, frustracije i onda na kraju eskalacije otvorene mržnje.

Baš zbog takve prirode obračuna s tim društvenim problemom imamo isto tako i mnoštvo pogrešnih teza i zaključaka koji se prodaju pod činjenice, a zapravo ne samo da ne lociraju izvorište problema, već ga samo čine gorim.

Svatko tko je makar jednom išao na gostujuću utakmicu svog nogometnog ili košarkaškog kluba, na svoje je oči mogao vidjeti i iskusiti koliko problema postoji u realizaciji tog plana. Čak i ako ste najnormalnija osoba koja nema nikakav dosje ili bilo kakve rušilačke tendencije, takvo putovanje može pobuditi u vama visoku razinu frustracije. Zadržavanja, represija, beskrajne legitimacije i atmosfera straha sastavni su dio gostovanja u Hrvatskoj. Ako jedan pojedinac izazove incident na putu do stadiona, svi će navijači biti viđeni kao nasilnici koje treba trpati u torove, držati ih gladne i žedne na stadionu i na putu do doma. U državi koja voli misliti da ima nogometnu kulturu, takav pristup ubija i one njene slabe fragmente koji realno postoje.

A za to nisu krivi policajci, već čitavo društvo.

Prošao sam niz stadiona i utakmica po čitavoj Europi, a jedna od stvari na koju redovito obraćam pozornost je način ophođenja policije s navijačkim skupinama. Ona strašno varira od zemlje do zemlje. Nema to veze, kako još jedna kriva percepcija kaže, s bilo kakvim “socijalističkim nasljeđem”, koje tobože čini policiju u post-komunističkim zemljama brutalnijom iz razloga što je, kao, navikla imati puno veću razinu monopola sile od kolega u tradicionalno demokratskim zemljama. Slike policijske brutalnosti u velikoj mjeri dolaze i iz Rusije kao i iz Grčke, Italije ili Njemačke, gdje je u tijeku veliki skandal oko nepotrebno nasilnog postupanja policije na utakmici Europske lige između Eintrachta iz Frankfurta i Šahtara iz Donjecka.

Težnja za pravim shvaćanjem ponašanja navijačkih skupina nije “legitimacija nasilja”, već jedini put da se što je više moguće smanje antagonizam i tenzije

Uvjerio sam se i sam u to da je razlika zapravo jako mala: navijači i policija su svugdje jedni drugima crvene krpe i na mnogo će mjesta pod plaštom te generalizacije policija iskoristiti pravo na silu u previše slučajeva kada ona nije apsolutno nužna. To kod navijača logično izazove još gori efekt, pa će reakcija na nepravednu silu biti radikalizacija i onih inače mirnih navijača, koji sami zaziru od nasilnika. Takvo beskompromisno ulje na vatru viđao sam posvuda, ali jedna me situacija ugodno iznenadila.

Bilo je to u Engleskoj — i to u Stokeu, tipičnom tamošnjem radničkom gradu koji i nije poznat po osobito pristupačnom domaćem puku. Dok sam pio pivo u pubu prije utakmice, stvari su naglo pošle nizbrdo: grupa lokalnih huligana osvanula je pred kafićem s namjerom da isprovocira sukob s inače mirnim gostima. Naravno, ovi nisu ostali dužni i ružne scene su bile neminovne, tim gore što je iza ugla odmah iskočilo nekoliko policajaca koji su isukli teleskopske palice. “Eto vraga”, pomislio sam. “Sad će bit — udr’i, kume, pa onda pitaj ko je ko…”

Ali udaraca nije bilo.

Dvije sukobljene grupe prestale su s naguravanjima i urlanjem; kada su domaći skužili da su u podređenom položaju, dali su petama vjetra. Ne bi to sve bilo nešto osobito zanimljivo da upravo reakcija policajaca nije bila tako začuđujuće mirna. Ne samo da nikog nisu udarili tim palicama, već su cijelo vrijeme hladne glave držali situaciju pod kontrolom. Objasnili su napadnutoj skupini da ih neće teretiti ni za što jer je ona bila isprovocirana te su čak ponudili da je policijskim kombijima prebaci u drugi pub, pošto je ovaj u kojem se odvila scena odbio dalje služiti piće. I odjednom je nervoza među navijačima naglo splasnula, do te mjere da su počele padati i slike s policijom koja je spremno i sa smješkom pozirala. Drugačiji svijet je moguć? Očito.

U letećem razgovoru s jednim od tih policajaca potvrđeno mi je da i njih tište isti problemi kao i naše. Brutalno su potplaćeni i loše raspoređeni, ali razlika je u tome što su oni sami zaključili kako će sebi otežati ionako težak posao ako odluče svoje frustracije liječiti dolijevanjem ulja na vatru nasilja. Umjesto da su tim palicama otvorili par lubanja i napunili par ‘marica’, njih se obučava da svojim ponašanjem uguše tenziju i frustraciju, i to je u zemlji s ogromnom navijačkom kulturom jako bitna stavka u procesu njihove obuke.

Geoff Pearson je profesor na Sveučilištu u Manchesteru, koji je svoju akademsku karijeru posvetio proučavanju navijačke subkulture s naglaskom na policijski pristup. U jednom od svojih radova referira se na odnos između navijača Cardiff Cityja, kluba poznatog po tome da ima svoju huligansku franciju, te lokalne policije.

Nakon nekoliko ozbiljnih i masovnih incidenata početkom 2000-ih policija je uvidjela da pristup direktnog obračuna s nasiljem i generaliziranja navijačkog tijela zapravo daje suprotne rezultate. Privođenja su rasla, a nasilje među navijačima nije opadalo; pristup je to koji je utaban senzacionalističkim pisanjem medija nakon tragedije na stadionu Hillsborough, za koju je policija optužila navijače kako bi prikrila vlastite ozbiljne propuste. Uskoro su uslijedili represivniji zakoni koji su davali policiji još veće ovlasti, ali nasilje — suprotno još jednom mitu koji kola — u Engleskoj nije opalo, već je samo raslo. Margaret Thatcher nije “iskorijenila huligane”, čak ni sa stadiona. Taj dio je odradila inflacija cijena ulaznica, a ne represija.

To su shvatili i u Cardiffu, pa su odlučili primjeniti praksu koju je Pearson u svom radu identificirao kao “politika dijaloga” umjesto dodatašnje “politike straha”, odnosno primjene sile. Otvorenijim i iskrenijim pristupom policija u Cardiffu dosegnula je razinu povjerenja čak i među najradikalnijim nasilnicima u navijačkim redovima, što je dotad bilo nezamislivo. To ne samo da je to pomoglo pri jasnijem uvidu u to zašto do nasilja dolazi i kako ga spriječiti u startu, već je dalo i gotovo instantno poboljšanje na terenu.

Prema tom istraživanju, policija u Cardiffu je 2003. na njihovom Ninian Parku zabilježila 14 incidenata koji se vode pod ‘ozbiljne’, tijekom kojih je uhitila i procesuirala 194 navijača. Primjenom nove prakse dijaloga i suradnje broj incidenata je već do 2005. pao na tri u domeni ‘ozbiljnih’, od čega niti jedan nije bio na stadionu. Sveukupno je privedeno 90 navijača, što je pad veći od 50 posto. Osim smanjenja nasilja, politika dijaloga je pomogla i racionalizaciji policijskog kadra: u samo tri sezone je broj aktivnih policajaca na Cardiffovim utakmicama smanjen sa 1.716 (po sezoni!) na 946, što uvelike smanjuje i troškove. Na našim utakmicama visokog rizika samo jedan susret nadgleda toliki broj čuvara reda, što je suludo trošenje novca.

Uspjeh koji je takav pristup polučio u zemlji koja je tradicionalno imala ogroman problem s huliganizmom proširio se i na neke druge zemlje diljem Europe i svijeta, pa su tako u Švedskoj nadogradili sistem kroz delegirane časnike za navijače koji služe kao posrednici između grupa i policije. Oni su često i sami dio navijačkih skupina, pa povjerenje koje uživaju izrazito pomaže boljem i kvalitetnijem dijalogu. I ondje je to značajno smanjilo brojke — kako one vezane uz navijačke incidente, tako i za generalni trošak organizacije utakmica. Svjesni su i jedni i drugi kako se nasilje nikada ne može sasvim iskorijeniti, ali umjesto demonizacije, generalizacije i politike sile pokušali su razumjeti zbog čega do nasilja dolazi i shodno tome promijenili vlastiti pristup.

U Hrvatskoj je to u najboljem slučaju tek u povojima.

Loše pisani zakoni — prema kojim vas se, između ostalog, može teretiti kao suučesnika u sukobu čak i ako ste kao mirni navijač napadnuti dok ste šetali kući — u kombinaciji s očajnim stanjem u policijskom sektoru itekako negativno utječu na navijačku kulturu u Hrvatskoj. Nakon incidenta u Plzeňu, u kojem u gradu sve do sukoba pred stadionom nije bilo nikakvih problema, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pohitao je na valu javnog zgražanja obećati kako će doći do izmjena i dopuna Zakona o sprečavanju nasilja na sportskim natjecanjima, dodavši da je cilj “djelovati brže i efikasnije”. Javnost je to pozdravila, zazivajući veće ovlasti policiji koja pritom nije adekvatno obučena za djelovanje u napetim situacijama. Njeno hvaljenje snimkama iz akademija, u kojima u velikoj mjeri demonstriraju samo uvježbavanje fizičkog aspekta obračunavanja s masama, također potvrđuje smjer u kojem ide policijska obuka.

U tom zgražanju nad nasiljem propuštamo uopće ući u srž problema i tako shvatiti da kao društvo činimo ozbiljne propuste u ophođenju s problemom huliganizma koji je u nas zapravo i predimenzioniran. Oni koji zazivaju još represivnije zakone vjerojatno nisu proučili ni sadašnje, jer bi inače znali kako su zapravo vrlo strogi, pogotovo s obzirom na broj incidenata koje se u ovoj našoj “Pendrek ligi”, u kojoj se navijači tjeraju sa stadiona, zapravo i dogode. Naša policija djeluje efikasno i recidivisti dobivaju zaslužene drakonske kazne koje im itekako utječu na kvalitetu života. Ali takvom “efikasnošću” ne utječe na dokidanje problema u samom startu.

Težnja za pravim shvaćanjem ponašanja navijačkih skupina nije “legitimacija nasilja”, već jedini put da se što je više moguće smanje antagonizam i tenzije, što bi uvelike učinilo gradove i stadione sigurnijim i opuštenijim mjestima.

https://www.youtube.com/watch?v=RDQY9BbVlNE