Na suncu i sjeni

Niske strasti u Qatari

Kako HRT-ova studijska emisija odrađuje Svjetsko prvenstvo?

Novo izdanje velikog nogometnog turnira znači ujedno i novu dozu sekundarne razine prepucavanja i ‘analize’ onih koji, barem po definiciji posla, analiziraju. Qatara, kako ove godine glasi naziv HRT-ove specijalizirane studijske emisije, plijeni originalnošću otprilike koliko i samo ime emisije. Međutim, između solidno i onih dosta lošije odrađenih stavki, zbog kojih prevladava mišljenje da je ovo izdanje te turnirske emisije na nacionalnoj televiziji jedno od lošijih, krije se i širi problem. Onaj koji demonstrira ne samo razinu pripreme gostiju, nego i ukazuje na to kako uopće teče ta njihova priprema i tko tu koga u praksi što podučava.

“Mogu li nešto reći što mi leži na srcu? Puknut ću ako ne kažem”, u teatralnoj je maniri Joško Jeličić, poznato lice domaće nogometne TV analize, pohitao nakratko privatizirati prostor emisije uoči susreta Hrvatske i Kanade. “Nogomet je najbolji sport, zbog količine ljudi koji ga masovno i intenzivno prate. Imao sam tri dana za osjetiti bilo puka, nažalost internet kanalizacije, i razočaran sam količinom žuči koja se prosula po našim reprezentativcima i izborniku”.

Minulog sam vikenda gostovao u jednom podcastu, nešto drugačije prirode od one na koju se čovjek obično navikne u terminu velikih natjecanja kad pomalo i dosadi ponavljati iste priče, misli i prognoze, kod kuće i vani. U pitanju je podcast koji se, zapravo, uopće ne bavi sportom, već stilistikom i jezikom u književnosti i novinarstvu, i u ovom konkretnom slučaju smo razgovarali o predvidljivosti jezičnih izraza kod sportskih novinara, ali i o tome koliko nerijetko nedostaje originalnosti u pristupu u ovom našem polju.

Jedan od spomenutih problema je upravo taj što, kako je Jeličić zapravo i naglasio, nogomet zaista prati najšira publika na globalnoj razini, pa tako i kod nas. One fraze o “četiri milijuna izbornika” — ili koliko nas sad već ima — tu su da preslikaju takvo stanje, ono u kojem svatko ima pravo na svoj stav, pogotovo kada su u tijeku velika natjecanja i velika očekivanja. Dio posla nas autora ili TV analitičara zaista jest način djelomične prilagodbe publici koja nas prati. Svatko, jasno, želi postići svoju poantu kroz svoj stil, ali opet želi da ta i takva poanta dođe do šire publike.

HRT je rastrgan između pseudo-propagandnog, tabloidnog pristupanja ozbiljnim temama kroz niske strasti, te održavanja profesionalnih standarda

Razvoj medijskog polja kroz nove tehnologije i platforme donijelo nam je niz specijaliziranog sadržaja, pri čemu se njegovi kreatori — dijelom i naši suradnici — sve više oslobađaju okova pretjerane formalnosti i usiljenih normi naprosto zato jer imaju nišu i publiku koja želi baš takav sadržaj kakav oni produciraju. Taj je proces, uostalom, i nama na Telesportu omogućio da zauzmemo neko svoje posebno mjesto na tržištu.

S HRT-om je drugačije, naprosto jer se radi o nacionalnoj TV kući koja emitira sadržaj koji po definiciji ide u sva kućanstva. Nogomet je pritom očekivano masovno praćen, stoga se i pri kreiranju sadržaja vezanog uz pokrivanje Svjetskog prvenstva ondje moraju voditi nekim produkcijskim medijanom. Ondje se o nogometu ipak treba pričati na način da prosječan čovjek može shvatiti o čemu se tu uopće razgovara, ali isto tako treba u eter postupno puštati i analitički sadržaj na nešto višoj, detaljnijoj razini, pogotovo zato jer je u međuvremenu sportska analitika i sama postala dio mainstream medija. Doduše, kao što kod nas sve, pogotovo u tom mainstreamu, dolazi s kojom godinom kašnjenja, tako i nacionalne TV kuće tu kaskaju.

Ako to primjenimo na projektu Qatara, onda bi dvije krajnosti po pitanju angažiranih stručnjaka bile očite.

Ići od osobe do osobe nema puno smisla, ali s jedne strane kao negativna krajnost svakako strši Tomislav Ivković, čovjek kojemu sve više jedina ‘ozbiljna’ referenca postaje penal koji je onomad obranio Diegu Maradoni. Ivković u nedostatku trenerskog angažmana iz dana u dan autoritativnim pristupom svoje ‘analize’ — kao, primjerice, onu kod Marokanaca uoči susreta s Hrvatskom, ili sinoć Senegalaca — temelji na najplošnijim stereotipima koji u zabrinjavajućoj mjeri prelaze granicu casual rasizma.

Pa će onda, poput pravog europskog šank-kolonijalista, u 2023. kao mane afričkim reprezentacijama navoditi kako “ne razmišljaju europski”, ili kako im je odlika da, eto, redovito u jednoj fazi utakmice počnu prikazivati odlike ‘divljeg’ mentaliteta, što je po njemu Hrvatska propustila kapitalizirati protiv Marokanaca. O tome da je Ivkoviću HRT u potpunosti, bez sankcija, dozvolio i da u kontekstu priče o Daniju Olmu krene glorificirati bjegunca koji je, između ostalog, opljačkao državni proračun iz kojeg se financira i sam HRT suludo je uopće i razgovarati. Kao ni o tome da čovjek pojma nema u kojim klubovima nastupaju hrvatski reprezentativci, a kamoli tuđi.

Na drugoj strani spektra, čak iznad i naših mlađih trenerskih lica koja su uglavnom tu vidno po zadatku i od kojih se treba očekivati i više, stoji po mnogočemu baš Jeličić.

On se već odavno odlučio posvetiti karijeri TV analitičara, što je netipično za domaća (bivša) nogometna lica i u tom je procesu dao naslutiti da trendovima pristupa s ozbiljnošću. Pa se tako jedino od njega tijekom ovog SP-a, primjerice, moglo čuti korištenje analitičkih metrika poput očekivanih golova (xG), a da pritom to i ne zvuči usiljeno ili pretjerano izvan konteksta. Svakako su to pohvalni aspekti u radu, pogotovo zato jer je Joško zaista opušten tip, onaj koji voli progovarati publici s prizvukom upućenijeg prijatelja.

Izrazito je problematično to što on konkretno taj pristup odvede u krajnost i time vrati stvar na početak. Onaj citat s početka teksta tek je kraći dio njegova podužeg govora u kojem se dotaknuo i društveno-političke svakodnevnice kao što su pitanja klijentelizma, korupcije, ‘Dana pobjede’, uz zaključak kako “nije populist”, iako je “populizam postao ideologija”. Ako je on taj neki antipod ovim starim licima i njihovim još starijim i nazadnijim idejama i mislima, kao i lučonoša nekih modernih, makar i minimalnih standarda dobrog ukusa, onda je neshvatljivo to da si baš on dopušta upasti u demagošku zamku koju, kao, odbacuje.

U prilagodbi i potrazi za legitimacijom općenarodnih masa, iako ih deklarativno proziva, Jeličić se sveo upravo na razinu internetskog trola. Ta očajnička gradacija ‘simpatičnosti’, odnosno, populističkog dodvoravanja najglasnijim internetskim komentatorima kao sad već HRT-ova pečata, uspješno se može pratiti baš kroz njegovu putanju.

U studiju se tijekom cijelog turnira redovno pikiraju najočitije mete. Kao što je Ivkoviću “žao” što su Englezi dobri, jer valjda 90 posto komentara na društvenim mrežama prosječnih pratitelja još od polufinalnog ogleda s Hrvatskom 2018. seže u smjeru antiengleske histerije, tako je i Jeličić jedva dočekao da na pladanj dođu Milan Borjan, ali i srpska reprezentacija. Prvi je još i dobro prošao, makar su ga na HRT-u kolektivno ‘pikirali’ još od prve kanadske utakmice, šireći posljedice njegovih imbecilnih nacionalističkih bljuvotina na slično prizemnu retoriku, rutinski ga opisujući kao kanadsku “najslabiju kariku”.

Ne znam zašto se uopće državna televizija treba baviti vidno frustriranim i pogubljenim tipom kao što je Borjan mimo njegove nogometne (ne)sposobnosti, pogotovo komentarima poput onog da “ne zna geografiju”. I sa Srbijom u globalu je Jeličić krenuo kroz prihvatljive, ali opet neoriginalne pošalice, da bi završio na priči o Srbima koji “u svojoj povijesti uvijek otvaraju frontove”, i kojima “ne treba neprijatelj pored njih samih”, aludirajući na rat kao da su odabranici Dragana Stojkovića sudjelovali u njemu. Nije stao tu, već je i nepovezano bacao usporedbe dviju momčadi kroz ekonomske razlike Švicarske i Srbije, što je još ispalo i manje neugodno, ali je podjednako služilo kao odvraćanje od pravih zadataka kojima se treba posvetiti.

Pritom se se Jeličić ograđuje kroz spominjanje srbijanskih tabloida i njihovih tabloidnih očekivanja, koja su i sami prvom prigodom pokopali izmišljajući skandale — jer to i jest njihova svrha — kao da oni mogu biti relevantni izvor i referenca za nekog tko teži ‘ozbiljnoj’ analizi. A ‘prava’ razina analize igre srpske reprezentacije svela se tek na isprazno komentiranje vidno očajne obrane.

Isto tako se, u tom šizofrenom odvajanju od tabloidnog pristupa i “internet kanalizacije”, odnosno “populizma”, Jeličić ne libi sam demonstrirati izravno tabloidne misli koje onda prelaze u seksističke vode, tako što će ničim izazvan pričati o “sponzorušama” kojih se Joško Gvardiol treba čuvati. Jer je generano poznato da su nogometaši ti koji su čedni i fokusirani, a žene nekakve zmije koje ih vrebaju zbog materijalističkih razloga i uništavaju im usmjerene karijere, zar ne?

Da ne govorimo o slanju u mišju rupu onih birtijaša koji kritiziraju hrvatske reprezentativce, one koje je i on sam u eteru znao kititi uvredljivim premetaljkama njihovih prezimena; ovi anonimusi su barem anonimusi, dok bi on trebao znati više od toga da sebe i svoj lik pretpostavlja i iznad domaćih reprezentativaca, dovodeći ih ničim izazvan u taj kontekst priče.

Takvim fokusom na nebitne i totalno populističke stvari Jeličić je ne samo gurnuo u drugi plan neke dobre stvari koje je u svom radu prikazao, nego se prilagodio ovom imidžu HRT-a kao nacionalne TV kuće rastrgane između pseudo-propagandnog, tabloidnog pristupanja ozbiljnim temama kroz niske strasti, te održavanja profesionalnih standarda.

Tužno je to zbog mogućnosti promjene pristupa tog okoštalog pogona koji biva nacionalnim servisom samo onda kad treba osluškivati najprizemnije reakcije sa svrhom prilagodbe njima. Isto je tako to tužno zbog sjajnih ljudi koji su dio tog sportskog pogona, a koji se, na žalost svih nas, u potrazi za kvalitetnijim pokrivanjem najvećeg sportskog događanja na svijetu ne mogu istovremeno nalaziti i na terenu i u studiju. Pogotovo kad se sjetimo kako je ista ta kuća prije četiri godine odradila Zabivaku, mundijalsku emisiju koja je premašila sva očekivanja, a za koju je Marko Šapit bio ono što je za Vatrene Luka Modrić — uspijevao je izvući najbolje iz gostiju, usmjeriti ‘igru’ u pravom smjeru i držati negativne ispade pod kontrolom, pokazavši da se sve to može.

Ironično je to da na najvećim projektima poput ovog HRT najviše ogoli krnji pristup struci i organizaciji.

Nitko nije očekivao kritiku sustava koji je doveo do organizacije ove travestije od turnira, ali kod HRT-a se i onaj minimum profesionalnosti oko toga naprosto mora utopiti u prilagođavanju publici, onoj koju bi u normalnim okolnostima trebao maksimalno konkretno informirati i educirati kroz isto tako konkretne pojmove, a HRT to radi tako što se prilagođava onom najgorem dijelu te publike i onda je deklarativno proziva u negativnom smislu.

Možemo reći da je ovakav turnir donekle i zaslužio takvu razinu diskusije o njemu. S druge strane, teško je reći što je veća travestija — Katar će ostati ponajveća mrlja u linearnom toku korumpirane nogometne industrije, ali će samom turniru doći kraj. Njegovim krajem, međutim, neće završiti problemi za način na koji se naciji približava sportski sadržaj. To će i dalje biti samo gađanje pijeskom u oči.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.